12 Poglavlje

12 poglavlje

1pokazao se veliki znak na nebu (duhovno područje) – žena (rana Apostolska crkva. Izgleda da ne predstavlja Saru (Savez Sare) kako neki predlažu, zato što je Savez Sare dio Božje Riječi i ne treba biti podržana „krilima orla“ (redak 14) – koji su Riječ Božja) odjevena (ukrašena) u sunce, (Evanđeoskim svjetlom) mjesec (odgovarajuće predslike Saveza Zakona) joj pod nogama, a na glavi (intelektulano vođena ili ovlaštena) kruna od dvanaest zvijezda. (Apostoli. Molimo zapazite razliku između „sedam zvijezda“ iz Otkr.1:20, koje su sedam glasnika crkvama, i „dvanaest zvijezda“ koje su dvanaest apostola Janjeta)

2 Bila je (rana crkva) trudna (prouzročeno otpadničkim elementima, vidi 2.Sol.2:7) i vikala je (izrazila nezadovoljstvo) u trudovima (imala je nevolju porođajnih grčeva koji požuruju odvajanje) i porođajnim mukama. (da se odvoji)

3 I jedan drugi znak pokazao se na nebu: (duhovno područje) veliki crveni zmaj, (civilni Rim pozicioniran na nebesima duhovne kontrole počev s Konstantinom.Mi znamo da je Sotona bio zbačen sa Božjeg pravog neba davno prije ovog vremena prema Luki 10:18 i da on sada „prolazi zemljom i obilazi je“ Job 1:7) sa sedam glava (uzastopni i različiti oblici vladavina) i deset rogova,(teritorijalna podjela moći)  a na glavama (krune su bile na glavama gdje su normalno i trebale biti tijekom Neznabožačke vladavine) mu sedam kruna. (Božanski dan autoritet vladanja)

4 Repom (rep može biti pravi ili lažni učitelj; ovdje je to lažna moć civilnog Rima pod Konstantinom  u svećeničkom stanju) je odvukao trećinu nebeskih zvijezda (vjerni svjetlonoše koji su imali duhovni utjecaj) i bacio ih na zemlju. (opći zemaljski stupanj što ih je lišilo autoriteta u crkvi) I zmaj (civilni Rim) je stajao pred ženom (ranom Kršćanskom crkvom) koja je trebalo da se porodi, ( da se dogodi šizma) da bi joj proždro (uzela sebi) djete kad ga rodi.(postane organizirano)

5 Ona je rodila sina, muško djete, (od crkve proizlazeće muško dijete, početak otpada, tajna bezakonja) i on će gvozdenom palicom vladati nad svim narodima. (jak autoritet) Tada je njeno djete (otpad iz crkve) bilo odneseno k (položaj) Bogu (2.Sol. 2:4) i njegovom prijestolju. (vladalački autoritet – dok je Konstantin živio on je bio Pontifex Maximus, Glavni Vjerski poglavar, međutim uskoro ga je najslijedio Julijan Otpadnik – plemeniti Poganin koji nije htio imati ništa s kršćanstvom niti s crkvom – što je biskupima dalo priliku da preuzmu komandu na nebesima duhovne kontrole i da zbace odatle civilni autoritet Rima)

6 A žena (crkva) je pobjegla u pustinju, (odvojenost od Babilona) gde joj je Bog pripremio mjesto, (stanje) da tamo (vjerni učitelji) bude hranjena hiljadu dvesta i šezdeset dana. (1260 godina, od 539 do 1799 n.e.)

7 A na nebu (između sila duhovne kontrole) je izbio rat: (sukob – Isusa ne zanima upravljanje sadašnjim „nebom“ jer ispred njegova lica „pobježe zemlja i nebo“ (Otkr. 20:11) i on će vladati sa „novim nebom i novom zemljom.“)Mihailo(Onaj koji nadomješta Boga) i njegovi anđeli (predstavnici) borili su se sa zmajem. (Civilna Rimska vlast – mi zapažamo da ovaj Mihael ne može biti Isus jer se on nikada ne bi borio za bilo koji položaj na nebu ili zemlji – njemu je sve dano od njegovog Oca) A borio se i zmaj(Rimska civilna vlast) i njegovi anđeli, (njeni su se predstavnici borili)

8 ali nije pobijedio. (Rimska civilna moć nije bila dovoljno snažna) I za njih više nije bilo mjesta na nebu.(svećenički autoritet)

9 I bio je zbačen (sa svećeničkog autoriteta) veliki zmaj,(Rimska civilna moć)  stara zmija, koji se zove Đavo i Sotona, (protivnik) koja zavodi cijeli svijet. (sadašnji zli poredak) Bio je zbačen na zemlju, (stavljen na stupanj laika) a s njim su bili zbačeni i njegovi anđeli. (njegovi predstavnici)

10 I čuo sam (klasa Ivana) jak glas (otpadničku objavu) na nebu (svećeništvo) kako govori: „Sada je nastalo spasenje i moć i carstvo našeg Boga i vlast njegovog Hrista, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je dan i noć optuživao pred našim Bogom! (suprotstavljanje Antikristu bilo je izbačeno iz crkve)

11 I oni su ga pobjedili Jagnjetovom krvlju i riječju svog svjedočenja i nisu marili za svoj život ni onda kad su se suočili sa smrću. (to ukazuje na mučenike čovjeka bezakonja koji su patili i umrli po centralizaciji moći u biskupima pod poganskim progonstvom prije nego što je Konstantin uzvisio Crkvu)

12 Zato veselite se, nebesa, (svećenički vladari) i vi koji prebivate na njima! Teško vama stanovnici zemlje (članovi zemaljskog društva) i mora, (nemirne mase) jer je Đavo sišao k vama, veoma gnjevan, znajući da ima malo (određenog) vremena!”

13 Kad je zmaj (civilni Rimski autoritet) vidio da je zbačen na zemlju, (da je bio lišen svećeničkog autoriteta) progonio je ženu (vjernu klasu crkve) koja je rodila muško.(od koje se odvojio čovjek bezakonja)

14 Ali ženi (klasi crkve) su bila data dva krila velikog orla (podrška Starog i Novog zavjeta) da odleti u pustinju (u odvojenost od svijeta) na mjesto za nju (stanje) pripremljeno. Tamo je, daleko od zmije, (Rimske civilne vlasti) bila hranjena jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena. (1260 godina, od 539 do 1799 n.e.)

15 A zmija (Rimska civilna vlast koja se je u ovom slučaju samo pokušavala vratiti na položaj kojeg je nekad imala – podsticana od Sotone)  je iz svojih usta (komadiće) izbacila za ženom vodu (nevjerničke istine o ljudskim pravima i časti koje su proizišle iz Francuske revolucije) kao rijeku, da je (vjernu crkvu) utopi u rijeci.(savlada sa velikom količinom istine)

16 Ali zemlja (stabilni elementi društva) je pomogla ženi (vjernoj crkvi) i zemlja (stabilni elementi društva) je otvorila svoja usta (primila veliku količinu istine) i progutala rijeku koju je aždaja (Civilne rimske vlasti) izbacila iz usta.(kroz svoje nevjerničke medije)

17Tada se  zmaj (đavo) razgnjevio na ženu (bio je gnjevan na vjernu crkvu) i otišao da ratuje (dao se na posao da progoni očišćenu klasu svetišta umjesto da progoni cijeli Protestantizam) s ostatkom njenog potomstva, sa onima koji se drže Božjih zapovijesti i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista. 

Bilješke za 12 poglavlje

 Redak 1

Neki su smatrali da je ova „žena“ predočavala Savez Sare. Ovo bi gledište moglo vrijediti jedino ako bi „sin, muško“ predstavljao Krista. No to čini se nije slučaj. Iako je „zmaj“ predstavljen u Herodu pokušao ubiti „sina, muško“ Isusa, nije uspio u tome. Isus je pobjegao u „Egipat“ – ne na nebo. Nije bilo prijestolja za Isusa dok je prebivao na zemlji. Kada je Isus na koncu bio podignut u nebesku slavu, nije bio „dijete.“ Bio je podignut kao „životodajni duh.“ (1.Pet. 3:18) Isus nije osvojio nebesku slavu tako što je nadvladao đavla u borbi. On je rekao, „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Mat. 28:18) Bog Otac dao je to Isusu. Nije bilo šanse da su se Isus i Đavao dali u borbu za nebesku slavu.

Zašto bi „vijenac od dvanaest zvijezda“ bio prikazan na ovoj ženi prije nego je „sin, muško“ rođen? Isus je odabrao dvanaest apostola kada je bio odrastao čovjek a ne „dijete.“ Naučavati da je „dvanaest apostola“ okrunilo ženu koja je rodila Isusa izgleda gotovo bez poštovanja.

Kada je Isus bio pogubljen na križu, on tada nije bio „dijete.“ Đavo je bio uspješan u tome što je osigurao Isusovu smrt. On je ostao u grobu dijelove tri dana i nije bio istrgnut u nebo. Ništa od toga ne uklapa se u scenarij dan u Otkr. 12.

Redak 8

Konstantin je ušao u Crkvu kao Pontifex Maximus, Glavni Vjerski Vladar, posebno na koncilu u Niceji, 325 n.e. Njegova je želja bila da kontrolira i duhovni i civilni Rim s jednog sjedišta autoriteta koje je on namjeravao zauzeti. Međutim, po Konstantinovoj smrti, Julijan, Otpadnik, koji je bio plemeniti poganin i koji nije vidio koristi od crkve ili Kršćanskih biskupa, uzašao je na prijestolje. To je isključilo civilni Rim od podizanja Papinske moći. To je ostavilo Papinske sile slobodnima da rastu u usponu, preuzimajući potpunu kontrolu duhovnih nebesa. To se dogodilo jako brzo i uskoro nakon Justinijanove smrti kasniji su se carevi našli isključenima iz koncila i sinoda crkve. Uspon ovo muškog sina bezakonja bio je iznenadan i spektakularan.

Redak 10

Edward Gibbons, Esq., u THE HISTORY OF THE DECLINE AND FALL OF THE ROMAN EMPIRE, Vol. II, str. 41 (u  Chicago Bible Students disk o Gibbons nema bilješki stoga su stranice 31, 32) u vrednovanju tendencije  Kršćana da traže mučeništvo zapaža: „Prvi  Kršćani , koji su prema živopisnim izvjavama Sulspiciusa Severusa, željeli mučeništvo s više gorljivosti od svojih suvremenika koji su tražili biskupstvo.“

„Poslanice koje je Ignacije sastavio dok je bio vođen u lancima kroz gradove Azije, odišu osjećajima koji su odbojni uobičajenim osjećajima ljudske prirode.On je gorljivo zaklinjao Rimljane, da kad ga budu izložili u amfiteatru, da ga ne budu, svojim ljubaznim ali neukusnim zagovorom, lišili krune slave; i on objavljuje svoju odluku da provocira i iritira divlje zvijeri koje bi mogle biti upotrijebljene kao instrumenti za njegovu smrt.

„Neke priče odnose se na hrabrost mučenika, koji su zapravo uradili ono što je Ignacije namjeravao; koji su izazvali bijes lavova, pritisnuli krvnika da požuri sa izvršenjem pogubljenja, veselo skakali u vatru koja je bila raspirena da ih proguta, i otkrili osjećaj radosti i užitka usred najdelikatnijih mučenja. Sačuvano je nekoliko primjera o revnosti koja je bila nestrpljiva glede tih ograničenja koje su carevi predvidili za sigurnost crkve. Kršćani su ponekad doprinijeli želji optužitelja svojim dobrovoljnim izjavama, grubo narušavajući javnu službu poganstva, i žurili se da navuku na sebe osudu zakona.

„Ponašanje kršćana bilo je previše nevjerojatno da bi umaklo pažnji drevnih filozofa; ali čini se da su ga smatrali manje vrijednim divljenja od čuđenja. Budući da nisu bili u stanju shvatiti motive koji su ponekad izazivali hrabrost van granica razboritosti i razuma, smatrali su takvu gorljivost za umiranjem kao strani rezultat tvrdoglavog očaja, glupe neosjetljivosti, ili praznovjernog ludila.“

To pokazuje da je Antikrist imao mučenike tijekom poganskih progonstava, koji se mogao okrenuti i izabrati koga su htjeli kao svoju „braću,“ koji su bili optuženi i mučeni. Mora se priznati da premda je bilo pravih kršćana koji su bili mučeni, antikrist je imao mnogo ljudi koji su rado i fanatično tražili mučeništvo.

Ne trebamo misliti da je element čovjeka bezakonja bio ograničen u svom popisu primjera mučeništva na fanatične primjere. On je tvrdio da su svi mučenici, počev s Kristom i apostolima pa sve do strahota Dioklecijanove vladavine užasa, bili među vjernima koji su doprinijeli konačnoj pobijedi. Kao što Gibon kaže u 2.Svesku, str.84: „Rimska crkva branila je nasiljem carstvo koje je bila stekla prijevarom; sustav mira i dobronamjernosti (prakticirali rani Kršćani) bio je uskoro obeščašćen sa izopćenjima, ratom, masakrima, i uspostavom svete inkvizicije.“

Konstantin je okončao nemilosrdno progonstvo Kršćanstva, dopuštajući snagama čovjeka bezakonja da obogate i ojačaju svoj pložaj i da si na koncu osiguraju pobjedu nad cijelim duhovnim područjem. Premda su rani kršćani bili nenasilni mučenici, jednom kad se čovjek bezakonja domogao moći postao je nemilosrdniji i okrutniji od najgorih izvedbi Dioklecijana.

Uočavamo tu lažnu izjavu pobjede koja kaže: „Sada nasta spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!“ Zapažamo tu besramnu objavu koja pripisuje Bogu i Kristu ono što je u stvari bilo posljedica njihovog s ponosom vođenog uspona do moći i kontrole „duhovnih nebesa.“

Zapazi da ta klasa čovjeka bezakonja ne kaže mi smo bili „tuženi dan i noć.“ Ne, ti vladajući kneževi nisu bili progonjeni i mučeni. Oni kažu, „Jer zbačen je tužitelj braće (umrle) naše.“ Oni nazivaju sve mučenike, koje su po svom izboru odlučili tako zvati, svojom „braćom.“ Kako zgodno!

Redak 12

Objava u recima 10-12 dolazi od papinstva i nipošto ne predstavlja  Božje gledište. Kad je crkvenjaštvo uspjelo izbaciti iz svojih redova civilni Rimski autoritet, i ustanovilo sebe kao vrhovnog, tada je izreklo ovu lažnu tvrdnju. Ono je tada tvrdilo „spasenje“ i „snagu“ i da je „kraljevstvo“ našeg Boga uistinu došlo i njegova vladavina kroz imenovanog Krista.

To je završilo s krovotvorenim papinskim Milenijem, koji su tvrdili, da je ono bilo došlo kroz vjernost i mučeništvo od strane njegovih članova koji su vjerovali u krv Kristovu. Zaista ovom se pobjedom potiče one koji prebivaju na svećeničkim nebesima da se „raduju,“ međutim na isti način predviđa „Jao,“ za stabilnu društvenu zajednicu isto tako kao i za nemirne mase, jer „đavao siđe k vama s gnjevom velikim.“

Ovo očigledno mora biti krivotvorena tvrdnja papinstva,  a ne pravo „kraljevstvo božje“ zbog činjenice da premda su ta navodna vladavina i oslobođenje proglašeni mi nalazimo „ženu“ (prava crkva) kako bježi u stanje „pustinje“gdje se Bog čudesno brinuo za nju. Kada prava Kristova vladavina bude otpočela u snazi gdje će Crkva biti? Ona neće biti u „pustinji“ nego će umjesto toga vladati sa svojim Gospodinom i glavom i đavo tada neće donositi „jao“ stanovnicima , jer će on biti vezan u bezdanu. Ovo je očito krivotvoreno kraljevstvo.

Redak 16

Đavo je, radeći kroz civilne Rimske vlasti, (ne tada vladajuću aristokraciju nego elemente odobrene od papninstva) prouzročio da nevjernici i liberalni pisci iznesu istine koje su bile ispred njihovog vremena. Svrha nije bila prosvjetliti ljude, nego umjesto toga djelovati kao sredstvo za povraćanje, da bi prouzročilo kod njih mučninu s obzirom na liberalizam, nevjeru, Protestantizam, i tako se brzo osloboditi tih uznemiravajućih učenja. Posljedice nisu bile prema očekivanju, jer je Gospod prouzročio da ljudi prime ta napredna učenja s naklonošću, i tako želeći riješiti društvo od tih učenja on su ih podržali. Tako je „žena“ primila pomoć i suosjećanje umjesto da je bila svladana.

 

Leave a Reply