Sedam poruka Apokalipse Prvi dio: Poglavlja 1-3

Otkrivenje Poglavlje 1

Reci 1 do 3 visoko simbolične knjige Otkrivenje tvore predgovor ili uvod, dajući kratak uvid u motivaciju iza cijelog djela i u neke od glavnih likova povezanih s njim.

Redak 1:

Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog …

Uvodne riječi ovog proročanstva imaju neobičnu snagu i karakter. Na samom početku Bog je identificiran kao autor ove knjige. Premda kaže „Otkrivenje Isusa Krista,“ zapazi ovu određenu rečenicu „njemu ga dade Bog.“ Isus ima ulogu Otkrivatelja.

da on pokaže slugama svojim ono što se ima [početi] dogoditi ubrzo….

Naslov ove posljednje knjige Biblije, „Otkrivenje,“ dolazi od Grčke riječi apokalupto, označavajući razotkrivanje ili otkrivanje. Bog je pružio ta otkrivenja da prosvjetli Svoj saveznički narod o stvarima koje su nužne i korisne da ih znaju. Osmišljena tako da bude postepeno otkrivana i postupno shvaćana od strane Gospodinovog naroda, Knjiga Otkrivenje odnosi se na zemaljsko iskustvo i proputovanje nominalne Crkve kao proročanski viđene i prikazane kroz cijelo Evanđeosko Doba, razdoblje od gotovo 2000 godina. Prije svoje smrti, Isus je uputio svoje učenike i da očekuju i da ostanu budni za informacije upravo takve prirode koje se odnose na „ono što dolazi“ (Ivan 14:16-18; 16:12-15).

Opseg s kojim je Božanska Providnost u prošlosti dozvolila da se mjera prijekora ili ravnodušnosti prikači na istragu Knjige Otkrivenja je samo služilo tome da se poboljša njena vrijednost. Skrivajući te istine u simboličnim i tamnim izjavama, isto tako kao i dopuštajući prijezir ili ismijavanje, Bog je namjerno zasjenio tu tematiku svima osim klasi za koju je namjenjena, tako sprečavajući svjetovno mudre da ju shvate (Mat. 11:25).

…  I on to označi [u znakovima pokaza] poslavši svog anđela sluzi svomu Ivanu:

Bog je poslao i označio tu poruku (prenio ju na svom vlastitom tajnom kodiranom jeziku znakova, simbola, i vizija da bi spriječio bilo koje prerano otkrivanje njenih tajni) kroz Svog anđela Isusa, glasnika saveza, Svom sluzi Apostolu Ivanu (Mal. 3:1; Hebr. 1:1,2; Otkr. 5:9; 20:1,2; 22:6,7).

Redak 2:

koji posvjedoči za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista – za sve što vidje.

Ovdje opet imamo podsjetnik da je Bog autor Knjige Otkrivenje, „riječ Božja.“ Isus, kao razotkrivatelj, diktirao je ili posvijedočio poruku Ivanu na zvučan način. Ivan je pak djelovao kao stenograf snimanja i vjerno je „posvjedočio“ za poruku, koju je prenio u zapis.

Redak 3:

Blagoslovljen je onaj, koji čita, i onima, koji slušaju riječi proročanstva i drže, što je napisano u njemu, jer je vrijeme blizu!

Premda je općenito bilo shvaćeno da će blagoslov pratiti one koji pobožno razmatraju i slušaju (drže) stvari zapisane u Knjizi Otkrivenje, u riječima „Blagoslovljen je onaj [jednina] koji čita [glasno], i onima [množina] koji slušaju riječi i proročanstva [čitane naglas]“ aludira se na daljnje i dublje značenje. Ovaj je tekst slika ili ukazivanje na uobičajenu praksu u apostolskim danima, naime, čitanje Zakona u sinagogama na Subotnji dan (Mat. 4:23; Marko 1:21,22; Luka 4:14-21; Djela 15:21). Prema običaju pojedincu koji je bio određen kao pisar ili čitatelj bili su dani dijelovi Tore da ih čita jasnim, zvučnim glasom skupštini u sinagogi; osim toga on je mogao razjasniti te dijelove. Učitelj i njegovi apostoli redovito su koristili tu prednost da propovijedaju radosne vijesti o dolazećem kraljevstvu.

Prema tome redak 3 podrazumijeva da kao što je Bog u drevnim vremenima imenovao ili “podigao“ različite pojedince kao Svoje glasnogovornike, poput proroka u prijašnjem Židovskom Dobu, tako će slično i tijekom Evanđeoskog Doba On dati neke kao apostole, neke kao proroke, i neke kao evanđeliste za usavršavanje svetaca i za izgrađivanje udova tijela Kristovog (Efež. 4:11,12). Naknadni će reci pokazati da je Bog imenovao sedam čitatelja nominalnoj Crkvi tokom cijelog Evanđeoskog Doba—jednog slugu za svako od sedam razdoblja razvoja Crkve. Tih sedam pojedinaca, korištenih od Boga kao posebni upravitelji ili glasnogovornici, imali su mnogo časniju službu i više blagoslovljenije iskustvo. Također blagoslovljeni su oni koji dolaze unutar radijusa glasa tih čitatelja (unutar radijusa poruke jednog koji čita ili tumači Božju poruku za svako od tih odgovarajućih razdoblja). Bog je koristio te sluge da objave istine odgovarajućih vremenskih razdioba prikladne vremenu i prostoru, „hranu u pravo vrijeme,“ za kućanstvo vjere (Ps. 145:15).

Božansku se istinu nalazi u božanski određenim kanalima; Misao je izvučena iz shvaćanja da je Bog autor, Isus Krist razotkrivatelj, Apostol Ivan je stenograf snimanja, a sedmorici glasnika je bila ukazana milost da budu čitatelji ili tumači poruke slušajućoj Crkvi (redak 20). Redak 3 označava da je početak događaja koji su trebali biti opisani bio istodoban i da je već bio pokrenut; ispunjenja su počela u danima apostola i nastavila se do današnjeg dana. Reci 4-6 služe kao pozdrav ili pozdravljanje.

Redak 4:

Ivan sedmerim crkvama u Aziji…

Ivan  sa jednostavnošću oslovljava svoj zadatak. On ne ukazuje na svoju apostolsku službu ili se identificira sa titulom. Takva prirodna poniznost je slična i podsjeća na onu koju je pokazao Ivan Krstitelj. Zajednička svim apostolima, ova ih jednostavnost preporučuje kao ljude poniznih umova—upravo takve kakve Gospodin želi koristiti kao posebne sluge i glasnike Njegovom narodu. Ova ih karakteristika označava kao one koji su bili u službi ne zbog zadovoljenja taštine ili traženja zemaljskih nagrada bilo koje vrste, nego jednostavno kao sluge Božji, koji uživaju vršiti Njegovu volju i objavljivati radosne vijesti, spominjući sebe i svoje poslove jedino kada je takvo spominjanje nužno i korisno Crkvi. Svi bi Gospodinovi sljedbenici trebali zapaziti tu karakteristiku Učitelja i onih posebno izabranih da budu njegovi sljedbenici i primjeri Crkvi. Ta je jednostavnost u izrazitoj suprotnosti sa naduvenošću većine onih koji tvrde da su đaci i susluge apostola i koji uživaju u takvim titulama kao Prečasni, Preuzvišeni, Njegova Svetost, Doktor Božanstva itd. Srazmjerno gašenju duha svijeta sa Kristovim duhom, i srazmjerno revnosti Gospodinovog naroda u traženju i pronalaženju „vjekovnih staza,“ te ljudske titule, koje izgledaju toliko važnima svijetu, čine se ispraznima, neprimjerenima i prijevarnima (Jer. 6:16).

Premda su poruke dane sedmerim crkvama Male Azije bile primjenjene na njih, te poruke (navedene u poglavljima 2 i 3) imaju još širu primjenu na cijelu Kristovu Crkvu iz nekoliko razloga. Razmatrajući u jednu ruku važnost ovog zapisa, koji je osmišljen da prosvjetli budne i vjerne u prošlosti i sadašnjosti, i u drugu ruku relativnu beznačajnost nekih od tih sedam crkava koje su istodobno postojale, malo je vjerojatno da je Gospodinovo zanimanje bilo posebno usredotočeno na te skupštine Male Azije (vidi redak 1). Misliti drugačije pridaje više važnosti tim sedmerim relativno malim crkvama nego one zaslužuju i podrazumijeva ignoriranje mnogo brojnijih i više utjecajnijih, kao što su crkve u Jeruzalemu, Antiohiji, Korintu, Kolosima, Filipima, i Solunu. Međutim ako se na ta mjesta gleda sa stanovišta da ih je Sveti Duh izabrao zbog njihovog etimološkog značenja i njihove povijesne pozadine izlilo bi svjetlo u simboličnom smislu na iskustva nominalne Crkve Božje tijekom njenih sedam epohalnih faza razvoja, i sve bi tada dobro pristajalo uzvišenoj temi uvodnih redaka Otkrivenja. Daljnji pokazatelj šire primjene na Crkvu Božju je korištenje broja sedam da simbolički predstavlja potpunost,  na primjer, u sedam zlatnih svjećnjaka i sedam zvijezda u recima 12 i 16.

… Milost vam i mir od Onoga koji jest i koji bijaše i koji dolazi …

Ivanovo srce, toliko puno ljubavi prema drugim učenicima Gospodara,  istupa u vjeri i  u suosjećanju da pozdravi sve one iz budućnosti, još nerođene, koji će se odazvati  na nebeski poziv Evanđeoskog Doba. Ivan daje jamstvo da će milost i mir vječnog Boga biti stalno pokazivani prema Njegovoj Crkvi tokom cijelog ovog vremenskog razdoblja. Gospodinov narod može imati potpuno pouzdanje i povjerenje u Njega koji vječno živi da sačuva interese Svog svemira i dobrobit Svojih podanika. Stoga su Njegovi sveci uvjereni da su i tokom ovog sadašnjeg života i nakon njihove smrti, njihovi interesi sigurno povjereni na brigu Čuvara Izraelovog, koji niti drijema niti spava. (Ps. 121:3.4)

Gdje god ju našli, rečenica „koji jest [u sadašnjosti] i koji bijaše [u prošlosti] i koji dolazi [uvijek će biti u budućnosti]“ isključivo označava Vrhovno Božanstvo.1 Bog je Vječni, koji je uvijek bio i koji će uvijek biti, „koji živi u svu vječnost,“ „odvijeka do vijeka“ (Ps. 90:2; 106:48; Iza. 57:15). Najprije je navedeno apsolutno biće („koji jest“), zatim prošlo vrijeme, nakon čega slijedi buduće vrijeme. Takvo je naglašavanje u skladu sa Jehovinom objavom Mojsiju što se tiče Njegovog bića „JA JESAM“ (2.Moj. 3:14)

Ivanov pozdrav Crkvi (reci 4 i 5) mogao je biti izražen mnogo jednostavnije, u mnogo razumljivijem obliku: „Pozdrav svima od Oca, od Svetog Duha, i od Sina.“ Zašto je mnogo razrađenije naveden? Možda Bog želi da ga Njegov narod ne identificira jedino kao primarni izvor svih blagoslova, nego da također razmišlja o sposobnostima njihovog dobročinitelja i da razmisle o načinu na koji mu je ugodno prenijeti dobročinstvo na Crkvu. Bog podsjeća Svoju Crkvu na samu prirodu svoje uloge koju On zauzima kao Stvoritelj i Podržavatelj svemira; stvarnost Svoje vječne prisutnosti, koja se proteže u daleku prošlost isto tako kao i u ogromno područje beskrajne budućnosti; i na Svoju budnost i sposobnost da prodre kroz buku i vrevu današnjeg života, zajedno s jednakom sposobnošću otkrivanja u kratkim, tihim satovima najdublje noći. On može čuti nejaki vapaj Svog najslabijeg i poniznog djeteta u bilo kojem dobu i može pomoći takvome u Svoje vrijeme i na Svoj način.

… i od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim…

Utjeha i ohrabrenje Svetog Duha potječu ili „dolaze od Oca“ onima kojima je određeno biti Njegovom djecom (Ivan 15:26). Taj Očev dar je u skladu sa Isusovim obećanjem njegovim učenicima prije njegovog odlaska i uznesenja na nebo kod njegovog Prvog Dolaska (Ivan 16:13). Premda postoji samo jedan Sveti Duh postoje različitosti u njegovom djelovanju (1.Kor. 12:4,8-13). U ovom tekstu Otkrivenja, o Svetom Duh se govori kao o „sedam duhova.“

Ova ljubazna priprema za sedam izlijevanja Svetog Duha je daljnji dokaz Božje nježne brige za Njegovu Crkvu. Sedam Duhova je simbolično prikazano kako straže „pred prijestoljem,“  to jest kao Jehovini izaslanici poslani da pomognu i prosvjetle Crkvu (Ivan 14:16,17; 15:26). Navedeno na drugačiji način, Božja je namjera da razdjeli sedam razdioba Svetog Duha na Crkvu tijekom Evanđeoskog Doba. Sedam odvojenih, uzastopnih, pravodobnih poruka treba biti poslano s neba, uvelike epohalnih po karakteru, da vode Crkvu tijekom sedam faza njenog kronološkog razvoja. Kako je pažljivo i mudro Nebeski Otac predvidio i razmotrio interese svega Svog naroda! On je znao kakva  patnja, sram, sramota, i tuga treba pogoditi Njegovu ljubljenu djecu kroz cijelo Evanđeosko Doba. Njegovo sveznajuće oko predvidjelo je lomaču, baklju, kolac, i tisuće uglađenih okrutnosti koje će se sa sotonskom domišljatosti boriti sa Crkvom na njenom putovanju kroz pustinju prema Obećanoj Zemlji. Ti tračci Jehovine osobnosti pokazuju koliko su istinite bile riječi Učitelja njegovim učenicima: „Naime sam vas Otac ljubi.“ (Ivan 16:27)

Redak 5:

i od Isusa Krista, koji je vjerni Svjedok, Prvorođenac od mrtvih i Knez kraljeva zemaljskih…

__________________________________________________________

1.Izraz  „koji dolazi“ ne odnosi se na Kristov Drugi Dolazak nego na Božju trajnu prirodu.  Učitelj priznaje da se taj izraz ne primjenjuje u njegovom slučaju , jer postojalo je vrijeme kad njega nije bilo. „onaj koji živi; i bio sam mrtav“ (redak 18)

Blagoslov kojeg Apostol Ivan isključivo bilježi dolazi a) od Oca, b) od Svetog Duha, i c) „od Isusa Krista koji je vjerni svjedok.“ Ovo ukazivanje na Isusa je daljnji dokaz da naslov „koji jest, koji bijaše i koji dolazi,“ spomenut u prednjem djelu pozdrava (redak 4), ne pripada Učitelju nego Ocu. Isusova ljubav, isto tako kao i Očeva, stoji kao stražar na putu. Pažnja je usmjerena na Učiteljev uspjeh kao „vjernog svjedoka“ koji je uveo i pripremio put za druge da ga slijede, služeći kao sigurno i postojano sidro za dušu (Hebr. 6:19,20). Kratko prije svoje smrti, Isus je razgovarao sa svojim učenicima: „Ovo sam vam govorio da u meni imate mir. U svijetu ćete imati nevolju, ali ohrabrite se! Ja sam pobijedio svijet.” (Ivan 16:33) Isusovo iskustvo i savjet su od neprocjenjive koristi Gospodinovom narodu. Tokom cijele svoje zemaljske službe, Isus je očitovao svoju osobnu lojalnost Bogu; međutim sve dok njegov zadatak nije bio u potpunosti ostvaren, sve dok njegovo svjedočanstvo nije bilo zapečaćeno u vjernosti do smrti, ona je bila vječno osigurana i učinjena jamstvom za čovjekovo otkupljenje.

Zbog Isusove lojalnosti i vjernosti, Otac ga je podigao iz mrtvih kao prvorođenog klase prvina; to jest, Isus je bio preteča klase koja će slično tome biti podignuta iz mrtvih da dobije duhovnu vladavinu nad zemljom s njim (1.Kor. 6:14; 15:20; 2.Kor. 4:14; Jak. 1:18). Oni od Crkve, moraju u načelu, imati nešto slično iskustvo ili očitovanje u njihovim životima odanosti Bogu, kako bi si osigurali nadu njihovog nasljedstva kraljevanja na koje su pozvani. „Prvorođenac od mrtvih“ ne označava samo buđenje iz mrtvih. Postoji nekoliko zabilježenih slučajeva buđenja ili ponovnog oživljanja u Starom Zavjetu gdje su različiti proroci bili podignuti iz mrtvih. U Novom Zavjetu je Gospodin Isus neke podigao iz stanja smrti, na primjer, Lazara. Međutim svi su ti pojedinci živjeli svoje živote i nekoliko godina kasnije su se vratili u sužanjstvo groba. Prema tome, prije Isusove smrti, postojala su samo buđenja i ponovna oživljavanja, međutim nije bilo pravog uskrsnuća iz mrtvih. Gospodin Isus je bio prvi koji je ustao iz stanja smrti u kojemu sjena smrti više nije predstavljala prijetnju njegovoj sudbini.

Na Isusa se ukazivalo kao na „kneza“ ili nasljednika budućeg gospodstva nad zemljom. Kada on uzima u svoje ruke svoju veliku i moć i počinje vladati, on je prepoznat od milijardi mnoštva čovječanstva kao Kralj, „da se na Isusovo ime prigne svako koljeno onih nebeskih, i zemaljskih i podzemaljskih,“i „“i, da svaki jezik prizna da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca“ (Rim. 14:11; Filip. 2:10,11). Termin „Knez kraljeva zemaljskih“ ne odnosi se na Kristovo gospodstvo nad zemaljskim monarsima. Umjesto toga on ukazuje na svoj budući položaj usred pobjedničke Crkve.

…Njemu koji nas je ljubio i svojom nas krvlju oprao od grijeha naših,

Među tim Kraljevskim svecima i vladarima, Krist je dostojan biti glava ili glavni vladar, budući je kupio njihovo oslobođenje sa svojom dragocjenom krvlju, otvarajući tijesan put.Može li ijedan od njegovih krvlju kupljenih sljedbenika, koji nastoje hoditi njegovim stopama, sumnjati u njegovo nježno milosrđe ili iskrenost njegove ljubavi? Njegovoj je crkvi darovan ne samo blagoslov Učiteljevog savjeta nego također i blagoslov njegove ljubavi, Kralj je naime  umro za svoje suvladare i također za svoje podanike (svijet)nad kojima će vladati.

Redak 6:

te nas učinio kraljevima i svećenicima Bogu i Ocu svojemu…

Ovdje je dodatno potvrđena misao o sunasljedstvu i suvladarstvu u Kraljevstvu; pobjednici su pokazani da su „kraljevi i svećenici Bogu.“2 Nada svijeta leži u blagoslovima spoznaje i prilike koji će biti svima omogućeni kroz Otkupitelja i njegovu proslavljenu Crkvu u Milenijskom Kraljevstvu. Govoreći u korist Gospodinovog naroda, Apostol Ivan izražava svoje divljenje ljubavi koja je potaknula Isusa da napusti nebeske dvore kako bi trpio i umro krvavom smrću na Kalvariji za čovjekove grijehe. Također se podrazumijeva izraz zaprepaštenja da je prije nego je svijet dobio priliku obnove u dolazećem Kraljevstvu, crkva bila pozvana da budu vladarima i svećenicima nad zemaljskim podanicima u toj veličanstvemoj eri otkupljenja. U sličnosti sa Melkizedekovim svećeničkim redom kombinirana su dva najuzvišenija ranga među ljudima, državnički i svećenički. Redak 6 spominje te dvije službe da pokaže slavne prerogative i stanje djece Božje.

…njemu slava i vlast uvijek i zauvijek! Amen.

Upitno je da li se taj izraz „njemu“ odnosi na samog Boga ili na Njegovog Sina, Otkupitelja. Oboje bi bilo prikladno; međutim u ovom konkretnom kontekstu Ivan čini se nastavlja temu Kristove osobne dostojnosti, i od srca se slaže sa tim što Bog iskazuje čast Sinus sa takvom nadmoćnom slavom. Naravno, Bog koji delegira takvu čast Sinu, je uzvišeniji u svakom pogledu. Bog ne potiskuje niti poništava osobnost Ivana, nego mu dopušta da oduševljeno hvali i od srca podržava Učitelja sa glasnim „Amen.“ Onaj koji poštuje Sina poštuje i Oca (Ivan 5:23).

Ukratko, reci 4 do 6 otkrivaju da Božji blagoslov i naklonost, i od Njegovog Svetog Duha, i od Njegovog Sina prate Crkvu na njenom putovanju. Blagoslovljen neka je Bog  i Otac Isusa Krista, koji je u skladu sa svojim obilnim milosrđem napravio takvu slavnu pripremu za potrebe Crkve!

Redak 7:

Evo, dolazi s oblacima i svako oko će ga vidjeti…

Zaključiti da će početni spektakularni prikaz pratiti Isusov Drugi Dolazak je pogrešno. Ovaj je tekst simboličan, ne doslovan. Cjelokupno biblijsko svjedočanstvo povezano s temom Kristovog dolaska može biti usklađeno jedino tako da se ovaj tekst tumači simbolično, jer Biblija opisuje Mesiju kako dolazi:

___________________________________________________________

2.U izrazu „Bogu i Ocu svojemu,“ riječ „i“ je Grčki kai, koja ne samo da označava  veznik „i“ nego također često prenosi misao „čak.“ U ovom je slučaju „čak“ ispravan prijevod retka; naime, Isus nas je „učinio kraljevima i svećenicima Bogu, čak Ocu svojemu.“

Sjedi na bjelom oblaku (Otkr. 14:14)

Sjedi na bijelom konju (Otkr. 19:11)

Sjedi kao pročišćavatelj srebra i zlata (Mal. 3:3)

Sjedi s desna moćnome (Mat. 26:64)

Stoji pred vatima, kucajući (Otkr. 3:20)

Ima lanac u svojim rukama (Otkr. 20:1)

Ima oštar srp u svojoj ruci (Otkr. 14:14)

Ima trubu (1.Sol. 4:16)

Ima zlatnu krunu na svojoj glavi (Otkr. 14:14)

Ima mnoge krune na svojoj glavi (Otkr. 19:12)

Ima oštar mač koji izlazi iz njegovih usta (Otkr. 19:15)

Očito su sva ova ukazivanja, ti različiti položaji, samo simbolične aluzije na različite aktivnosti u kojima će Mesija učestvovati kod svog Drugog Dolaska. Naprimjer, Isus treba vladati narodima sa željeznom palicom (Ps. 2:9; Otkr. 19:15). Zasigurno da ta palica nije doslovna. Misao je u tome da Mesija nakon što uspostavi svoju vladavinu mira, neće podnositi nikakva ometanja izvršavanju Božjeg poboljšavajućeg programa otkupljenja; niti će on tolerirati ikakvu neposlušnost od strane zemaljskih podanika nad kojima on treba vladati. Međutim on će vladati ili pasti nacije u ljubavi i sa zakonom i redom.

Mora se razmotriti još jedan čimbenik. Od svog raspeća i uznesenja na božanski nivo slave, Isus je postao odraz Očeve slave i točna slika njegova bića (Hebr. 1:3). Osim toga, Sveto Pismo jasno uči da „Boga nitko od ljudi nije vidio (u prošlosti) niti ga može vidjeti (u budućnosti)“ (1.Tim. 6:16; 1.Ivan. 4:12) Drugim riječima, slava božanske službe je takva da u fizičkom smislu nijedan čovjek ne može gledati u nju i živjeti. Učitelj je u sasvim jasnim terminima objavio da „svijet me više neće vidjeti,“ „Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se može vidjeti“ (Luka 17:20; Ivan 14:19). Dan Gospodinov „dolazi baš kao lopov u noći,“ to jest tajno i tiho; i ako itko kaže „Gle, ovdje je Krist! Ili Ondje; ne vjerujte…Evo upozorio sam vas“ (Mat. 24:23-25; 1.Sol. 5:2-4). Isus je savjetovao svoje sljedbenike da bdiju i da se mole za njegov povratak—da budu poput onih slugu koji čekaju svog gospodina da se vrati sa vjenčanja—zato što će ih takav stav srca i uma čuvati budnima i pomoći im da otkriju njegov nevidljivi povratak kao pripremu uspostave njegovog Kraljevstva (Marko 13:33; Luka 12:36). Gospodar je obećao da Dan Gospodinov ne bude zatekao njegov narod kao lopov; oni će biti duhovno informirani kroz svjetlo Božje Riječi i ispunjenje izvjesnih proročanstava koja ne samo da predskazuju blizinu njegovog dolaska, nego kao pokazatelj činjenice njegovog već realiziranog dolaska. Sotona, uzurpator, „bog ovog svijeta,“ „vladar vlasti zraka,“ je slično tome nevidljiv golom oku, ali, ipak, vrlo stvarna osobnost (2.Kor. 4:4; Efež. 2:2) Tako Gospodin dolazi tiho da ukrade dragulje za svoju krunu, svoje „malo stado,“ udove svog tijela, koji su izabrani i dragocjeni u Božjim očima, da ih uzme u nebeski dom (Luka 12:32).

Kroz cijelo Evanđeosko Doba, Gospodinov je narod, sa očima vjere, prepoznao Isusa kao svog Otkupitelja i Osloboditelja. Od milijardi ljudi koji su ikada živjeli i koji sada žive, relativna je nekolicina imala takve oči vjere i razumijevanja. Većina je, kao što je Apostol Pavao objavio, bila zaslijepljena od Sotone i kroz pogrešku, i nisu uspjeli steći ispravno, prave gledište o Kristu. Premda je bog ovog svijeta zaslijepio umove svih nevjernika „da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti,“ Gospodin je milostivo obećao otvoriti oči slijepima u svoje vrijeme (Iza. 35:5; 2.Kor. 4:4).

Smisao u kojem će svijet vidjeti Isusa može se usporediti sa poslovičnom primjedbom slijepog čovjeka koji je uskliknuo,“ Ja vidim, Ja vidim.“ Premda slijep, on je vidio ili razumio situaciju. Svijet će postati svjestan Mesijine prisutnosti i vladavine jer „evo dolazi s oblacima“; naime, on će očitovati svoj autoritet i biti otkriven u vremenu velike „nevolje, kakve ne bijaše otkako je naroda pa do toga vremena,“ privodeći kraju Evanđeosko Doba (Dan. 12:1). „Kad se s neba pojavi Gospodin Isus…u ognju usplamtjelome [u nevolji koja sve guta] te izvrši osvetu nad onima koji ne poznaju Boga [koji nisu uistinu upoznati s Bogom, koji čak ne uspijevaju poslušati svjetlo savjesti, koji svi posjeduju do neke mjere]i [također oni, koji premda poznaju Boga] koji se ne pokoravaju dobroj vijesti o našem Gospodinu Isusu“ (2.Sol. 1:7,8) Premda će Božji gnjev ili osveta biti izraženi u općoj i rasprostranjenoj nevolji, također će biti izvršene drastične reforme destruktivne za zlo. Pravednost će početi cvijetati, i pravednima će biti pokazana milost. „Jer kad se pravedni sudovi tvoji izvrše na zemlji, pravednosti će se učiti oni što na zemlji žive.“ (Iza. 26:9) Kako će ta zbivanja postajati sve više očitijima, čovječanstvo će početi shvaćati da je nova sila preuzela upravu nad ljudskim zbivanjima;  tako će prisutnost Gospodina Isusa kao Kralja Kraljeva biti otkrivena svijetu.

Čak i sada stanovnici svijeta vide kako se nadvlače mračni oblaci nevolje; neki shvaćaju da je nekakva sila na djelu u ljudskim zbivanjima s kojom se vladavine ne mogu nositi. Misaoni ljudi primjećuju upornost s kojom su prisiljeni razmatrati pitanja ispravnog i pogrešnog, pravde i nepravde, zahtijevajući izraz njihovih osobnih načela. Mnogi prepoznaju slavu i moć budućeg vladara zemlje, i neki vjeruju da je njegov „dolazak u oblacima sa velikom silom i slavom“ (velika moć i slava pravde) neposredan; ipak zbog oblaka i tame koji ga još uvijek okružuju, oni ne prepoznaju da je sam Kralj već prisutan (Marko 13:26).

Oblaci neće nestati i otkriti puno veličanstvo i slavu Kristove prisutnosti, sve dok tuča i oganj ne padnu i ne udare i progutaju čovjekov ponos, sebičnost, i predrasude (Ps. 18:12,13). Kada bi ljudi  uvažili i poslušali glas Gospodinov, koji sada upućuje pravcem pravde i upozorava na dolazeću odmazdu, velike katastrofe bliske budućnost bile bi izbjegnute. Međutim „Bog govori jedanput i dvaput—iako čovjek tome pažnju ne obraća…Tada on otvara uho ljudima [u gromoglasnim zvucima „dana nevolje“], i upečatljivu im opomenu daje, da odvrati čovjeka od djela njegova [vlastita], da od ponosa čovjeka sačuva“ (Job 33:14-17). Tako će Isus doći sa oblacima nevolje, i svoje će ga vrijeme „svako oko vidjeti [razabrati njegovu prisutnost, moć i autoritet].“

…i oni koji su ga proboli; i sva plemena zemaljska će naricati zbog njega…

U taj dan srca ljudi će biti svladana s tjeskobom i kajanjem, i njihov duh će biti bolno skršen. Grčka riječ koptomai, prevedena sa „naricati,“ označava udaranja po grudima ili prsima popraćeno sa bolnim zvukom—izvanjsko očitovanje dubine njihove unutarnje tuge budući shvaćaju ljubav koju Otkupitelj ima prema njima.

Nitko neće osjetiti tu tjeskobu duše snažnije od „onih koji su ga proboli“; to jest Židovski narod („dom Davidov,“ „stanovnici Jeruzalema“) i ne u to vrijeme, nego kasnije, Rimski vojnici poistovjećeni sa stvarnim raspećem. Propust Židova da priznaju Isusa, pripadnika njihove vlastite rase, kao obećanog Mesiju prouzročit će da „nariču za njim kao što se nariče za sinom jedincem,“ i „gorko će ga oplakivati kao što se oplakuje [gubitak zbog smrti] prvorođenca“ (Zah. 12:10). „U taj dan će biti veliko naricanje u Jeruzalemu, kaon naricanje u Hadadrimonu u dolini megidskoj,“ kad je Izrael oplakivao smrt dobrog kralja Jošije (2.Ljet. 35:23-25; Zah. 12:11). Baš kao što je Josip, Egipatski potkralj, utješio i smirio  strahove svoje zapanjene braće koji su ga prethodno bili bacili u jamu i  prodali ga u ropstvo, zasiguravajući im da je Božja providnost bila označila njegov put u slavu, tako će i Isus slično utješiti svoj narod. Ponižen i odvratan u svojim vlastitim očima, ovaj će progonjeni narod, pod vodstvom njihovih uskrsnulih proroka i slavnih patrijarha drevnih vremena, dokazati se prikladnim kanalom blagoslova za sve narode (Iza. 60:1-3,20; Ezek. 20:43; 36:31-36).

Kako druge nacije ne bi s prezirom ukazale na prijašnje postupanje Izraela, dodane su ove riječi: „i sva plemena zemaljska će naricati zbog njega.“ Brzo će sve nacije priznati, da i oni također dijele krivnju. Premda su neke od tih nacija prihvatile Isusa nominalno kao svog Spasitelja i sa svojim usnama iskazivali čast njegovom imenu, njihova su srca daleko od njega (Mat. 15:8; Marko 7:6). Da, „svi su sagriješili, i ne odražavaju slavu Božju“ (Rim. 3:23). Bog je zatvorio (Rim. 11:32,33) „sve u neposlušnost, da svima ukaže milosrđe. O dubino…mudrosti i znanja Božjega!“ Kako su neistraživi sudovi njegovi i nedokučivi putevi njegovi!

…Da, Amen

Apostol Ivan ponovno dodaje svoju spontanu podršku i priznanje cijelog tog uređenja stvari. On shvaća da će iz gorkog iskustva proizići miroljubivi plodovi pravednosti i da će Gospodin podići svoj otkupljeni narod iz njihovog samonametnutog poniženja i srama, dajući im ulje radosti i ljepote umjesto pepela žalosti (Iza. 61:3)

Redak 8:

„Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak” govori Gospodin, onaj koji jest i koji je bio i koji dolazi, Svesilni.

Redak 8 naglo prekida Ivanovu pripovijest i uvodnu temu Knjige Otkrivenje. To je ubacivanje misli od samog Otkupitelja kako bi osobno povjerio neku važnu istinu; naime, da je on „Alfa i Omega, Početak i Svršetak“ i da je to objavio nitko drugi doli samog Jehove, Svemogućeg Boga, 3 Onoga „koji jest i koji je bio i koji dolazi.“

Alfa i Omega su prvo i posljednje slovo Grčkog alfabeta. Kontekst označava neku jedinstvenu službu koju je izvršavao samo Spasitelj, ona koju je on„prvi“ izvršavao i i koju će on „zadnji“ izvršavati. Već postoje dvije takve uloge u kojima Isus zadovoljava ta uvjete.

Kao prvo Isus je „početak i svršetak“ u tom smislu što je Božji „jedino [izravno] rođeni Sin,“ „slika nevidljivog Boga, prvorođenac svega što je stvoreno“ (Ivan 3:16; Kol. 1:15). „Početak“ u tekstu ne odnosi se na početak postojanja Jehove Boga, Oca, zato što je On „odvijeka i dovijeka“ i nikada nije imao početak (Ps. 90:2; 106:48). Međutim, Jehovino djelo stvaranja ima početak. Isus, „svjedok vjerni i istiniti…početak Božjih djela stvaranja,“ nije stvorio sam sebe nego je bio rođen od Oca (Otkr. 3:14). S obzirom da je Isus bio prvo (početak) i jedino (završno i posljednje) izravno Božje stvarstvo, sva druga svjesna bića—ljudska i anđeoska—bili su naknadno stvoreni od Oca ali „preko“ Sina (Ivan 1:3; 1.Kor. 8:6; Otkr. 1:17; 2:8). „Načinimo čovjeka na sliku svoju“ (1.Moj. 1:26). „Jer je po njemu sve stvoreno, što je u nebu i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo“ (Kol. 1:16)

Kao drugo, naslov „Alfa i Omega“ odnosi se na položaj kojeg zauzima samo Učitelj među onima koji su pozvani od Boga da budu sunasljednici božanskog nivoa slave, jer Bog je poslao Isusa da bude vječna glava nad Crkvom, njegovim tijelom. „On je i glava tijela, crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da bi u svemu on imao prvenstvo,  jer se Ocu svidjelo u njemu nastaniti svu puninu“ (Kol. 1:18,19). U skladu s time, Isus je izdao upozorenje

______________________________________________________________

3.Premda se na Isusa ukazuje kao na „moćnog Boga,“ i premda je on sam objavio „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji,“ nije ispravno ukazivati na njega kao na „Svemogućeg Boga“ iz istog razloga nije točno govoriti o njemu kao o onome koji je „jest, koji je bio i koji dolazi“ (Iza. 9:6; Mat. 28:18). Postojala su dva vremenska razdoblja kada Isus nije postojao: prije njegovog prvobitnog stvaranja i kasnije na kratko po svojoj smrti kao čovjeka na Kalvariji pa sve dok nije ustao trećeg dana. Oba ova termina ispravno opisuju i temeljito se primjenjuju na Jehovu, posebice jer je posljednji dosljedno kroz cijelo Otkrivenje pripisan samom Ocu (Otkr. 1:4; 4:8; 16:5). Očigledno, poteškoća u razumijevanju 8 retka je u propustu da se razabere da dok je Isus govornik, on jednostavno ukazuje na izvor i autoritet za svoju titulu „Alfa i Omega“; sam mu je Otac to dao (Ps. 2:7; 45:6,7; Hebr. 1:4-8).

Kada je korišten u Starom zavjetu izraz „prvi i posljednji“ odnosi se samo na Jehovu. Primjenjuje se na čast i autoritet samog božanskog položaja, na jedinu i vječnu nadmoć velikog Stvoritelja kao cara svemira. Ni pod kojim okolnostima on ne namjerava da dijeli ili da se odrekne te uloge. „Ja sam Jehova. To je ime moje, i nikome neću dati slavu svoju“ (Iza. 42:8; 48:11). „Ja sam Jehova i nema drugoga“ (Iza. 45:18). „Jer sam ja, Jehova, Bog tvoj, Bog koji zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu“ (2.Moj. 20:5). „Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga“ (Iza. 41:4; 44:6).

Međutim, kad se taj izraz primjenjuje na Isusa (vidi Otkr. 1:11,17), on ukazuje na jedinstvenu čast i trajnu vezu koja postoji između Oca i Sina. Taj je odnos prekrasno prikazan Josipovom karijerom u Egiptu i pouzdanjem i moći koje je Faraon uložio u Josipa. U tom slučaju, Faraon je prototip Boga, a Josipov život predodžbena je paralela Isusovom iskustvu. Zapazi Faraonove riječi Josipu: „Ti ćeš biti postavljen nad domom mojim i sav će se narod moj vladati prema riječi tvojoj; samo prijestoljem ja ću biti veći od tebe.”

Tada je faraon rekao Josipu: “Eto, tebe sam postavio nad svom zemljom egipatskom.” Zatim je faraon skinuo s ruke svoje prsten svoj i stavio ga na Josipovu ruku, pa ga odjenuo u odjeću od finoga lana, a oko vrat mu stavio zlatan lanac. Onda je učinio da ga voze u kolima koja su bila druga iza njega, a pred njim su vikali: “Na koljena!” Tako ga je postavio vladarom nad svom zemljom egipatskom. Zatim je faraon rekao Josipu: “Ja sam faraon, a mimo tebe neće nitko dići ruke ili noge svoje u svoj zemlji egipatskoj” (1.Moj. 41:40-44).

svojim sljedbenicima: „Ali vi se ne nazivajte ‘Rabbi’, jer jedan je vaš Učitelj, Krist, a vi ste svi braća.  I nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer jedan je vaš Otac koji je u nebu. Niti se nazivajte učiteljima, jer jedan je vaš Učitelj, Krist“ (Mat. 23:8-10). Zaista milijuni onih koji kažu da slijede Učitelja nesvjesno krše ovu zabranu kad god oslove lokalnog župnika sa „Oče.“

U uvodnim napomenama Otkrivenja, Krist se naziva Alfa i Omega da naglasi da prava Crkva Božja niti je napravljena a niti vladana od čovjeka, da su njeni članovi upisani ne na zemlji nego na nebesima (Hebr. 12:23). Crkva ima samo jednu glavu: Isusa. Njegova riječ je njen zakon. Crkva je izgrađena na svjedočanstvu apostola i proroka, gdje je sam Isus bio glavni ugaoni kamen. Kršćanima ne samo da trebaju biti odsječene institucionalne glave, 4 sinoda, i autoriteta; nego oni također trebaju prestati imati svoje vlastite glave i volje, i umjesto toga prihvatiti poglavarstvo, volju, Gospodina Isusa. Premda je Isus ponizna i krotka srca, on ne namjerava izbjegavati čast  i odgovornost uloge koje mu je povjerio Otac; umjesto toga, on namjerava preuzeti potpuno zaduženje u ispunjenju svoje uloge kao duhovnog vodiča i čuvara Crkve. Gospodinov narod treba gledati samo na Isusa za vodstvo u sadašnjem životu zato što je on „ljubio pravednost i mrzio bezakonje. Zato ga je Bog, Bog njegov pomazao uljem radosti više nego drugove njegove“ (Hebr. 1:9).

Redak 9:

Ja, Ivan, i brat vaš i suzajedničar u nevolji i u kraljevstvu i postojanosti Isusa Krista…

Nema sumnje da je Ivan samo djelomično razumio značenje mnogih i različitih apokaliptičnih vizija kojima je svjedočio. Međutim, bilo mu je očito jasno da simbolizmi najavljuju iznenađujući razvoj događaja: Nevolja i teška iskustva očekuju pravu Crkvu Božju. Za korist i utjehu svim Kršćanima tokom cijelog doba, Ivan se namjerno poistovjećuje kao onaj koji je izdržao strpljivo mnogo progonstva u svojim danima. Premda je on bio apostol, on je također bio i supripadnik („brat“) i suosjećajan učesnik („suzajedničar“) u istim patnjama nadopunjujući ono što nedostaje Kristovim mukama za  njegovo tijelo koje je crkva—nužni preduvjeti za Kraljevsku čast (Kol. 1:24).

…bio na otoku zvanom Patmos radi riječi Božje i radi svjedočanstva Isusa Krista.

Ivan je već bio ozbiljno progonjen. Prema tradiciji on je bio bačen u kotao kipućeg ulja iz kojeg je bio čudesno izbavljen. Je li ovo iskustvo bilo doslovno ili simbolično nije sigurno. U svakom slučaju ono ukazuje na revnost

______________________________________________________________

4.Institucionalne glave bi uključivale papinski autoritet. Riječ Papa je izvedena iz Latinske riječi Papa, što znači „Otac [očeva],“ napadna zloupotreba prerogativa koji pripada jedino Božanstvu. S druge strane, Gospodinov bi narod trebao priznati vođe, jer cijela povijest Božjeg ophođenja sa Njegovim narodom—onim u predslici isto tako kao i u protuslici—pokazuje da je Njemu po volji koristiti ljudske zastupnike kao Svoje predstavnike u poučavanju i vođenju Njegovog naroda iz milosti u milost, iz spoznaje u spoznaju. Međutim, trebalo bi imati na umu, da je Gospodin u potpunosti sposoban upravljati Svojim djelom, jer iako On može koristiti ljudske zastupnike, Kršćani su upozoreni da ne stavljaju svoje pouzdanje u mudrost i snagu tih zastupnika, nego u Gospodinovu mudrost i snagu da vodi te zastupnike, i kroz njih, Gospodinov narod. „Da tražite zakon i objavu? Tko ne govori tako, u njemu zasigurno nema svjetla“ (Iza. 8:20 NEV).

i snagu s kojom je Ivan Boanerges, sin groma, težio za nepopularnom stvari Kršćanstva. Zbog svog vjernog obrazlaganja istine evanđelja, Ivan je bio izgnan u vrlo poodmakloj dobi (u svojim devedesetima) na mali otok u Sredozemnom moru zvani Patmos, „Đavolji otok“ tog vremena. Tamo su bili protjerani politički i vjerski disidenti, isto tako kao i okorjeli kriminalci, s malo ili nimalo nade u bijeg zbog udaljenosti otoka od kopna.

Prije izganstva ostarjelog i nemoćnog Ivana, zahtjev za savjetom i službama ovog jedinog preživjelog apostola bio je takav da su braća bila veoma spremna nositi ga na nosilima od mjesta do mjesta kako bi svi dobili optimalnu korist od njegove prisutnosti u njihovoj sredini. Međutim, Bog je imao druge planove za Ivana. Bilo je potrebno da bude oslobođen i odvojen na neko vrijeme od svog uobičajenog rasporeda pastirskih dužnosti. Prema tome, Božanska je Providnost bila ta, a ne samo njegovo vjerno stradanje zbog Krista koja ga je usmjerila na Patmos. Da je sam Apostol bio u potpunosti svjestan da je to iskustvo bilo providonosno očito je iz njegovog osvrta u retku 2; naime, da je njegov položaj na otoku bio, „za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista.“ Sa izvanrednom skromnosti, Ivan niti spominje svoju prijašnju službu za istinu niti se usredotočuje na prateće progonstvo; on jednostavno pripisuje  to što je na Patmosu Božanskoj providnosti i uplitanju.

Knjiga Otkrivenje bila je napisana u vrijeme žestokog progonstva Crkve koja je bila još dojenče—pred kraj prvog stoljeća, vjerovatno 93-96. n.e. za vladavine cara Domicijana, premda ju neki datiraju trideset godina ranije za vladavine Nerona. U svakom slučaju, knjiga je bila napisana u vrijeme ozbiljne opasnosti i žestokog progonstva. Premda je Ivan primio vizije na Patmosu i vjerovatno ih tamo zabilježio, prošlo vrijeme „bio na…“ Patmosu ukazuje na to da je knjigu dovršio—barem uvodne napomene kao predgovor djelu—nakon svog puštanja. Taj se završetak, prema tome, dogodio između progonstava Domicijana i Trajana, potonje je bilo počelo oko 100 n. e.

Do neke mjere, Ivan predočava ili predstavlja posljednje živuće članove Malog Stada, kako je pokazano Isusovom izjavom, „Ako ja želim da on ostane dok ne dođem, što se ti brineš za to?“ (Ivan 21:20-23) Premda Ivan nije ostao do Kristovog povratka, on je ipak ostao, nadživjevši druge apostole, i po svemu sudeći, svu svoju braću koja su mu bili suvremenici. Tako Ivan predočava klasu koja će ostati sve do Drugog Dolaska: članove tijela Kristovog. Ta će klasa vidjeti, to jest, razumjeti, vizije i otkrivenja koje je Ivan vidio u simbolima u transu.

U onoj mjeri u kojoj je Ivanovo izgnanstvo simboliziralo proganjanje (izolaciju od drugih i postupanje prema zatvorenicima), Gospodinovi sljedbenici mogu očekivati slično proganjanje na kraju ovog doba. Međutim, mnogo utjehe dolazi od misli da baš kao što su Gospodinova naklonost i otkrivenja Ivanu više nego nadoknadila njegova progonstva, tako će i Gospodinovom narodu otvaranje njihovih očiju razumijevanja i davanja istima dužine i širine i visine i dubine spoznaje i cijenjenja Gospodina i njegovog Plana daleko više nego nadoknaditi različita iskustva koja Njegova providnost može dopustiti. Bog nam jamči da će sve stvari zajednički raditi na dobro onih koji Ga ljube, onih koji su pozvani u skladu s Njegovim naumom (Rim. 8:28). Tko god vjeruje tom obećanju može zaista, s Apostolom Pavlom, računati sve nevolje kao gubitak i trosku u usporedbi sa nenadmašnošću spoznaje Krista Isusa (Filip. 3:8).

Redak 10:

Bio sam u Duhu u dan Gospodnji i začuo sam iza sebe snažan glas, kao glas trube,

Ivanova je pažnja najprije privučena trubi sličnom glasu Krista iza njega. Činjenica da je spomenuta lokacija glasa podrazumijeva da ima posebno značenje. Baš kao što je Ivan čuo glas iza njega i pogledao u tom pravcu, tako i Gospodinov narod sada, imajući realnost, nalazi poruku iza sebe; oni se okreću i gledaju unatrag u vrijeme da vide ispunjenje različitih obilježja božanskog plana, i da čuju i da razumiju poruku koju je dao uskrsli Gospodin.

Proročanski govoreći, ljudska je povijest podjeljena na tri glavne kategorije nazvane svjetski poretci (Grčki kosmos). Petar je prvi od tih nazvao „ondašnji svijet“; to jest pretpotopna era, vremensko razdoblje koje se proteže od stvaranja Adama do Potopa Noinih dana (2.Pet. 3:6). Druga epoha, „sadašnja nebesa i zemlja [svijet],“ ili „sadašnji zli svijet,“ pokrivaju međurazdoblje od potopa pa sve do uvođenja Kristovog kraljevstva. (Gal. 1:4; 2.Pet. 3:7) Treći svjetski poredak je „budući svijet,“ „nova nebesa i zemlja nova, u kojima pravednost prebiva“; biti će „do u svu vječnost“ (Iza. 45:17; Hebr. 2:5; 2.Pet. 3:13) Prednji dio te treće beskrajne ere biti će dan kojeg je Bog odredio da „pravedno sudi cijelom svijetu preko čovjeka [Isus] kojega je odredio za to, i svim je ljudima pružio sigurnost tako da ga je uskrsnuo od mrtvih.” (Djela 17:31)

O ovom tisućugodišnjem danu obnove u Svetom Pismu se govori kao o „danu Kristovom,“ „danu Gospodinovom,“ ili kako je navedeno u 10 retku, „dan Gospodnji.“ Nesumnjivo je Apostolu Pavlu bio dan tračak uvida u tu sljedeću vremensku razdiobu, koju on zove „budući svijet.“ On kaže da je bio „odnesen“ (fizički ili mentalno ili oboje—stvari koje su bile toliko stvarne njegovom pogledu da ih nije mogao ispričati) niz struju vremena do novog stanja stvari, „novih nebesa,“ pa prema tome „trećeg neba.“ Pavao je tako vidio stvari kakve će biti pod duhovnom kontrolom Krista, stvari koje se tada nije moglo objasniti (2.Kor. 12:2-4). Nesumnjivo je također, Apostol Ivan kasnije vidio te iste stvari na otoku Patmosu i bilo mu je dopušteno da ih izrazi Crkvi u simbolima tako da budu bile razumljive kada  dođe vrijeme za njihovo razotkrivanje.

Redak 10 stoga obavještava Kršćanina da je Ivan „bio u Duhu u dan Gospodnji“; bio je prenesen ili premješten snagom i posredstvom Božjeg Duha kroz koridor vremena u Milenijsko Doba. „Dan Gospodnji“ se odnosi na zemljin veliki Sabat ili Milenij, posljednji ili sedmi u seriji dana od po tisuću godina od Adama. U taj dan „glas, kao glas trube“ („truba Božja,“ „posljednja truba“) će se simbolično oglasiti (1.Kor. 15:52; 1.Sol. 4:16). Sa te točke, futurističke od Apostolskih dana—naime, na kraju ovog doba—on je bio u stanju gledati na prorečene događaje ili kao na već ispunjene ili u procesu ispunjenja. Ta misao je potvrđena s tim što Ivan čuje „iza“ sebe, to jest, povjesno u prošlosti, veliki trubi sličan glas Kristov, što ukazuje na početak zemljinog Šabatnog dana, dana Kristove nevidljive prisutnosti, i početak serije simbolizama i burnih događaja sspomenutih u 1.Sol. 4:16 kao „sam Gospodin sići će s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s trubom Božjom.“

Redak 11:

kako govori: “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji”, i: “Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama koje su u Aziji: u Efez, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatiru, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodiceju.

Ivan nije samo s autoritetom zadužen, nego mu je u stvarnosti zapovjeđeno da zabilježi detalje ovog apokaliptičnog iskustva u knjigu. Osim toga on je zadužen sa odgovornošću da pošalje tu pisanu poruku najprije skupštini u Efez, i zatim slijedom drugim crkvama koje su nabrojane.

Kao što je ranije navedeno, poruka Otkrivenja je prvenstveno bila osmišljena da koristi Božjem narodu progresivno tokom cijelog doba. Ipak, Isus kaže Ivanu da ju pošalje sedmerim specifičnim skupštinama da spriječi Gospodinov narod rane Crkve da ne postanu nepotrebno obeshrabreni. 5 Potpuno shvaćanje velikog vremenskog razmaka prije ispunjenja tih proročanstava moglo je biti štetno za duhovni razvoj Gospodinovog naroda. S druge strane, pogrešan zaključak da se njeno ostvarenje treba dogoditi ili tijekom njihovog života ili kratko nakon njihove smrti imalo bi blagotvoran učinak, nadahnjujući ih na revnost, snagu i radosno iščekivanje neposrednog ostvarenja njihovih nada u Kristu.

Redak 12:

I okrenuo sam se da vidim glas koji je govorio sa mnom. I pošto sam se okrenuo, vidio sam sedam zlatnih svjećnjaka,

Izraz „okrenuo se“ je sličan tome kad je Ivan čuo „iza“ sebe Isusov glas. Sa tog okrenutog položaja, Apostol gleda unatrag na povijest kako su se proročanstva ispunila. Iz ove perspektive on opisuje sadržaj svake poruke sedmerim crkvama. Uvođenje sedam svijećnjaka u viziji je podsjetnik na svjetlo korišteno u Izraelskom Tabernakulu i kasnijeg korištenja svjećnjaka u Hramu od kamena, koji je zamjenio „šator od sastanka.“ 6

U Tabernakulu je bio dovoljan samo jedan svjećnjak da osvjetli unutrašnjost Svetog odjeljenja. Međutim, svjećnjak je imao sedam grana, tri grane na svakoj strani središnje grane stabljike. Bio je napravljen od jednog komada čistog zlata, koji je bio pretučen i izlupan u konačan komliciran oblik, što predstavlja disciplinska

  1. Codex Sinaiticus, najstariji i općenito najpouzdaniji rukopis, prevodi sljedeći red crkava imenovanih u retku 11: Efez, Pergam, Tijatira, Smirna, Filadelfija, Laodiceja, Sard (ime ove posljednje crkve je nađeno kao bilješka sa strane). Međutim, očit nesrazmjer i očita pogreška gore navedenog je lako raspoznata zapažanjem da se u drugom i trećem poglavlju Otkrivenja u istom tom kodeksu, red u kojem su poruke predstavljene sedmerim crkvama slaže s drugim najstarijim postojećim kodeksima isto tako kao i sa Ovlaštenom Verzijom Kralja Jakova. Tako je rukopis ispravljen sa svojim vlastitim unutarnjim dokazom. Da je prevođenje 11 retka u Codex Sinaiticus vjerovatno greška prepisivača, a kasnija poglavlja ispravno prevođenje, očigledno je, jer veća je vjerovatnost da bi riječ ili dvije bile zametnute kroz grešku u prepisivanju nego da bi cijele poruke Crkvi bile promjenjene. Također, Sard je izostavljen u potpunosti u prvom ili izvornom zapisu Sinajskog manuskripta. U nekom trenutku prepisivač je umetnuo Sard na marginu tog manuskripta, nakon Laodiceje, da ispravi ono što mu se činilo očitim previdom. Spominjući tu crkvu, ipak, on je sam bio nemaran što se tiče točnog reda ili pravilnog umetanja.

iskustva koja dolaze na Gospodinov narod dok nosi svjelo istine (2.Moj. 37:17)

U stvarnosti Menora je bio svjećnjak; vrh svake od sedam grana, uključujući sredšnju stabljiku, završavao je sa malom platformom ili minijaturnim stolom na kojem je bilo smješteno sedam odvojenih svjetiljki ili šupljina, posuda u obliku badema. (2.Moj. 37:23) Nos ili kljun svake posude imao je šupljinu u koju je bio umetnut fitilj. Samo je mali ostatak tog fitilja koji se protezao iz tog otvora bio zapaljen. Ulje je stoga teklo u posudu, djelovanjem kapilara kroz kabel da opskrbi izvana plamen sa gorivom.

Dizajn  svake od tih posuda u obliku badema bio je neobičan u tom smislu da je osvjetljavajućem plamenu bilo dopušteno da bude usmjeren, barem simbolički, prema središnjoj osovini svjećnjaka. Taj je učinak bio postignut okretanjem kljunova triju posuda na obe strane glavne osovine prema glavnoj stabljici. Posuda koja je počivala na središnjoj grani bila je okrenuta prema licu svjećnjaka. U jednom smislu glavna stabljika svjećnjaka bila je jedna od sedam grana; u drugom smislu ona označava Isusa Krista kao glavnog nosioca svjetla evanđelja. Glavni razlog pozicioniranja svjetiljki na prethodno opisani način bio je kao da kažu: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta!“ (Ivan 1:29) Uključivanje glavne stabljike među drugih šest grana povećava cjeli broj na sedam, numerički simbol potpunosti ili savršenosti. Tako Isus opskrbljuje potrebnu nadopunu da proizvede sveti simbolizam broja sedam. Položaj Kršćanina pred Bogom, položaj uračunate savršenosti, moguć je jedino kroz jedinstvo s Kristom.

Ta je ista pouka nadalje naglašena na drugi način. Tri zdjele su bile oblikovane za svaku od šest grana, i svaka je zdjela imala odgovarajući pupoljak i cvijet (2.Moj. 37:19). Međutim, središnja stabljika je imala četiri posude, pupoljka i cvijeta (2.Moj. 37:20). Ne samo da je šest grana zajedno u kombinaciji sa središnjom stabljikom ukupno sedam; nego također svaka pojedina grana sa svoje tri posude, pupoljka i cvijeta, plus četiri slične na središnjoj stabljici, daju sedam. Prema tome, svaka grana pojedinačno ili odvojeno, isto tako kao i sve grane zajedno, označavaju potpunost i savršenost kada su ujedinjene sa glavnom granom. Sedam svjetiljki, kao savršeni i potpuni broj, predstavlja sve prave svece ili nositelje svjetla u svim različitim fazama razvoja Nominalne crkve, od glave, Isusa, pa sve do i uključujući i posljednjeg pripadnika Malog stada koje je bilo uzeto između ljudi da budu sudionici božanske prirode (2.Pet. 1:4).

Premda su svjećnjaci ili lampe spomenuti u Otkrivenju povezani sa Menorom korištenom u Tabernakulu, ipak djelovi su odvojeni, jedinstvo ili veza

­­­­­­­­­­­­­­­

6.Tabernakul, kako njegovo ime sugerira, nagovještavao je privremeno prebivalište ili dom za putnike Božje svece; odgovara iskustvima i providonosnom vođenju Njegovog naroda tijekom njihovih lutanja ovdje u pustinji Sin, prije hramskog stanja počinka. Povijest Tabernakula i njegovih službi bila je jedna od relativne čistoće. Prijestupi njegovih ceremonijalnih obilježja bili su izuzetak a ne opće pravilo, vjerovatno se  zbog takvih nepravilnosti primilo brzu odmazdu, često navlačeći smrtnu kaznu (2.Moj. 28:43; 3.Moj. 10:1,2; 4.Moj. 4:15,20; 17:13; 1.Sam. 6:19,20; 2.Sam. 6:6,7). Možda su također nepravilnosti bile rjetkost zato što je građevina bila osmišljena da predoči iskustva prave Crkve umjesto nominalne. Odjeljenje „Svetinje“ predočava unutarnji život klase duhom začetih koji žive kao nova stvorenja u Kristu Isusu u sadašnje doba (Efež. 1:3).

među njima bila je omogućena po Otkupitelju, prvosvećeniku u protuslici. Svjećnjaci Otkrivenja simboliziraju Gospodinovu nominalnu Crkvu ovog Evanđeoskog Doba, uključujući pravu Crkvu, te su po Gospodinovoj uputi pobliže poistovjećeni sa svjećnjacima smještenima u Tabernakulu. 7 Svjećnjaci nose svjetlo života, svjetlo koje svjetli u tami, svjetlo Božje usmjereno da svjetli pred ljudima kako bi vidjeli dobra djela Njegovog naroda i slavili Oca na nebu (Mat. 5:16). Jao, Učitelj je očigledno našao nekoliko dobrih djela i malo svjetla koje slavi Oca da izlazi od njegovih zemaljskih predstavnika u mnogima od tih epoha, kao što će biti pokazano po porukama, ukorima, i ohrabrenjima koje je on dao svakoj od crkava tih sedam epoha predstavljenih sa sedam svjećnjaka ili lampi. Kada se Gospodin obraća svakome od tih svjećnjaka ili crkava, on nalazi pogrešku kod mnogih i priznaje nekolicinu. Situacija je posebno takva kod posljednje ili sedme Crkve: Laodicejske Ckrve sadašnjeg vremena.

Opis u recima 13 do 16 je studij Isusove osobnosti u slavi, a ne uklazivanje na njegovu osobnu pojavu. Ta simbolična slika označava različite sposobnosti, i svojstva uskrslog Otkupitelja, koja su korištena na dobrobit njegove Crkve tijekom njenog zemaljskog proputovanja ovdje dolje.

7.U većoj građevini Hrama, deset svjećnjaka sa po sedam grana bilo je korišteno za opskrbu svjetlom unutra—pet ih je stajalo poredano sa svake strane unutrašnjosti Svetinje, na njenoj sjevernoj i južnoj strani. Broj deset ukazuje na povezanost sa zemljom i sadašnjim životom; na primjer, deset prsta, deset rogova, deset djevica, deset gubavaca, deset talenata, deset žica, deset komada srebra, deset žena, deset nevolja, deset zapovijedi, itd. U Ezekijelovom Hramu, koji se naročito odnosi na buduće stanje prave Crkve, svjećnjaci odgovarajuće tome niti su spomenuti niti pronađeni u njegovim specifikacijama (Ezek. 41). Tako su Tabernakul i Ezekijelov Hram, pojedinačno, prototip prave Crkve u sadašnjem i budućem životu (Ezek. 43:7,8; 48:35; Zah. 14:21). Drugi hramovi—Salamunov i Herodov (Zerubabelov)—mnogo prikladnije odgovaraju nominalnoj Crkvi ili klasi hrama u ovom dobu, budući ih se vidi u manje povoljnom svjetlu, jer je povijest tih hramova povijest opće iskvarenosti i postupnog onečišćenja, završavajući u ruševinama. Inače ukazivanja na svaki od tih hramova su kako slijedi: Salamunov (2.Kralj. 21:1,4-7; Ezek. 5:11; 8:6-18; 23:38,39; Jer. 7:30); Zerubabelov (Neh. 13:1-5,10,11,15-18,29); i Herodov (Dan. 9:26,27; Marko 11:15-17).

Na sličan je način nominalna Crkva ovog Evanđeoskog Doba postala onečišćena (Dan. 8:11-14; 11:31; Mat. 24:15; 2.Sol. 2:3-8; Otkr. 11:1,2). Ova prethodna doslovna zdanja izrazit su prototip tog kasnijeg kaljanja. Svjećnjaci Salamunovog i Herodovog hrama ne predstavljaju Crkvu u budućem stanju slave dajući svjetlo svijetu. Ništa u ili povezano sa Crkvom u slavi neće trebati čišćenje; ništa neće biti nečisto i ništa zaprljane prirode neće ući. Međutim, hram ili Crkva sadašnjeg vremena sastavljena je od pomješanog mnoštva, koje se razlikuje u Svetom Pismu kao svetište i vojska nominalnih Kršćana (Dan. 8:11-14). Drugim riječima, pod imenima „Kršćanin“ i „Crkva“ su mnoge temeljito nekršćanske osobe i grupe povezani sa stvarima ovog svijeta na čisto sebičnoj bazi. Gospodin iznosi plan temeljitog čišćenja tog nominalnog svetišta ili klase hrama (Tzv. kršćanstvo), kako su posvjedočili mnogi proroci.

U izjavi „učinili ste ga pećinom razbojničkom,“ Isus nagovještava da odgovornost za prevladavajuće stanje stvari u njegovim danima leži na autoritetima—pismoznancima i Farizejima. Zbog mita i drugih razloga, oni su dopustili da posebno posvećeni dom Božji postane mjesto trgovine. Osim toga, neki tvrde da je Hram često bio korišten kao mjesto za trampu u većim razmjerima. Ovdje su ajkule novca nalazili priliku da susreću ljude u nevolji koji su bili došli u Hram za molitvu. Isus je ukazao na takve oportuniste kao na one koji proždiru kuće udovica, dok se u isto vrijeme pretvaraju izgovarajući duge molitve (Mat. 23:14; Marko 12:38-40). Drugim riječima, Isus je prosudio da su neki u njegovim danima od svoje religije napravili plašt, ili paravan, da bi se okoristili i poželi imovinske koristi. Tako je Hram postao „pećina razbojnička.“

Redak 13:

a  posred sedam svjećnjaka nekoga poput Sina čovječjega, odjevenog u odjeću što seže do nogu i opasana oko prsiju zlatnim pojasom.

Kad je Isus bio na zemlji u ljudskom obličju, Apostol Ivan je bio dobro upoznat s njim i bio je počašćen kao njegov prijatelj. Ivan ga sada vidi u slavi tako blistavog da mu se Isus čini kao druga osoba. Uskrsli Otkupitelj je obučen poput svećenika „u odjeću što seže do nogu.“ Ta odjeća je „opasana oko prsiju zlatnim pojasom,“ što ukazuje da je Učitelj zaposlen u Jehovinoj božanskoj službi. Činjenica da je Učitelj opasan oko prsiju, umjesto struka, je značajna. Premda je Bog visoko uzvisio Isusa, dajući mu ime iznad svakog imena i čineći ga sudionikom Svoje vlastite prirode, Isusova snaga i užitak su još uvijek da vrši Očevu volju i da bude korišten u božanskoj službi. Stoga je Učiteljeva služba dobrovoljna i različita od one koju vrši vezani sluga; ona je izvršena srdačno s ljubavlju, odanošću, samilošću i velikom željom. Ono što je nagovješteno sa stavljanjem pojasa oko prsiju je dragocjenost Isusove ljubavi i nježnost s kojom on održava stvar njegovog naroda kao suosjećajni prvosvećenik taknut s njihovim slabostima.

Iako su svjećnjaci iz Otkrivenja očito jedno-stabljični, za razliku od lampe sa sedam grana iz Tabernakula, pouka je ista. Kao što su grane Menore bile ujedinjene u središnju stabljiku, tako je i sedam odvojenih svjećnjaka Otkrivenja ujedinjeno s likom Isusa koji hoda posred njih, obučen u dugu svećeničku odjeću. Vjeran svom obećanju iz Mat. 28:20, Isus je bio prisutan sa svojom Crkvom tokom posljednjih devetnaest stoljeća, štiteći interese svoje stvari, vodeći poslove Gospodinovog naroda, i posebno pregledavajući i brinući se za Crkvu kao nosioca svjetla, svjećnjak. U služenju svjećnjacima, Učitelj čisti fitilje i opskrbljuje uljem: stoga je on

U drevnim vremenima, kao i kod mnogih sada, doslovnost je vezana za riječ „krađa“ što jedino djelomično pokriva njeno značenje. Posuđivači novca opustošili su Hram glumeći da suosjećaju s onima u nevolji, i zatim posuđujući novac pod strogim uvjetima koji su proždirali imovinu udovica i siročadi na pravni način. Slično je i danas; religiju se još uvijek koristi kao plašt da pokrije sebičnost. Ljudi koji ne bi ni pomislili da doslovno počine krađu ili pljačku često podliježu argumentima iskrivljene savjesti. Učitelj, koji je bio posebno ogorčen na takvu zlouporabu doma Božjeg u prošlosti, ima iste osjećaje i danas. Ako bilo tko licemjerno koristi religiju, uzaludna je njegova tvrdnja da je njegov sljedbenik, njegov učenik, njegov prijatelj, ili pripadnik prave Crkve Kristove.

Unutar svetih oblasti nominalnog hrama danas ima mnogo onih koji su odavna napravili trgovinu od svojih prednosti, prilika i spoznaje. Svi obavješteni ljudi jako dobro znaju da je u velikoj mjeri napravljena trgovina od vjerskih stvari. U Rimokatoličkoj Crkvi ima toliko mnogo kazni, zabrana, i ograničenja što je ljude navelo da vjeruju da oni ne mogu predstaviti Bogu ništa prihvatljivo osim kroz njihovo svećenstvo. Od njih se očekuje da plate svećenstvu za rođenje i krštenje svakog djeteta; od njih se očekuje da plate za svaku službu da bi postali sudionicima u blagoslovima zajedničke mise; od njih se očekuje da plate za svaku blagoslovljenu lopaticu poškropljenu sa svetom vodom; od njih se očekuje da plate za svaki pogreb i za svaku molitvu, isto tako kao i za prednost da se bude ukopan u svetu zemlju. Te prakse daju blisku sličnost onome što je Isus opisao kao pećine razbojničke, praveći trgovinu od božanskih stvari. Mnogi dokazi istog duha postoje  među Protestantima, ali kako oni predstavljaju više prosvjetljenu klasu, iznuđivanja od njih od strane svećenstva su mnogo profinjenija.

nadstojnik svoje tobožnje Crkve, čisteći je od zemaljske i doktrinarne nečistoće. Ajme, kako su jadni ponekada bili fitilji, kako je bilo slabo svjetlo koje je s vremenom zasjalo u tami, koliko je mnogo čišćenja bilo potrebno, i koliko će ga možda još trebati!

Redak 14:

Njegova glava i vlasi bile su bijele kao vuna, bijele kao snijeg…

Učiteljeva kosa je uspoređena sa vunom da označi njegovu mudrost i sličnost „Pradavnome“; on je točan otisak Očeve osobe (Dan. 7:9). U ranim naseobinama Sjedinjenih Država, bilo je uobičajeno da državnik nosi bjelu periku od vune, ili sličnog materijala da ga označi kao starijeg državnika čija starost, zrelost u prosudbi, i iskustvo ga kvalificira za tu službu. Perika ulijeva pouzdanje u i poštovanje za mudrost i pravednost njihovih odluka ili objava. Čak se i danas u mnogim djelovima svijeta drži taj običaj. Ovdje takav simbolizam oslikava Isusa sa karakteristikama spoznaje, iskustva, i mudrosti kao suca i nadzornika Crkve, sposobnog da ponudi mudar savjet i sud. Glava „bjela kao snijeg“ simbolizira ne samo Učiteljevu čistoću misli i motiva, nego također i njegovu urođenu sposobnost da koristi hladno, i nepristrano zaključivanje u iskazivanju poštenog i pravednog suda, u pružanju čiste presude.

a oči su mu bile kao plamen ognjeni.

 Učitelj je sveznajući što se tiče svoje Crkve. Ne prevaren sa izvanjskim oblicima ili obredima, on može a i čita svaku misao i namjeru srca; on može vidjeti kroz licemjerstvo. Vatreni ili električni pogled X-zraka njegovih očiju predstavlja prodiruće znanje i sposobnost da vidi i zna sve što se tiče njegove Crkve.

Ova je scena utješna zato što se Isus brine o potrebama svojih sljedbenika. On također zna za njihove neuspjehe. Kršćani bi trebali željeti da ove prodiruće oči otkriju njihove tajne pogreške tako da bi  oni onda mogli biti očišćeni. Snažna se vjera ne plaši tih očiju koje sve istražuju; zaista, vjera bi trebala savladati strah. Isusove su oči toliko istaknute u ovoj viziji da on kaže u svakoj od poruka sedmerim crkvama, “Znam“ (Otkr. 2:2,9,13,19; 3:1,8,15) Ništa ne izmiče Isusovoj pažnji. On zna gdje su njegovi sljedbenici i što rade, i svjestan je nepravdi koje su im učinjene isto tako kao i njihovih nedjela. Kakav Savjetnik! Njemu je urođena svaka vrlina.

Redak 15:

I noge mu nalik mjedi ulaštenoj, kao u peći užarene

Isusove noge imaju izgled bakra u peći užarenog sve dok ne pobjeli od usijanja. 8  U svojoj prethodnoj zemaljskoj službi kad je hodio na ljudskom nivou, što je predočeno sa bakrenim nogama, Isus je izdržao vatrene kušnje života i uskog puta u peći nevolje, što je na kraju dovelo do njegovog raspeća. Tako Učitelj jamči svojim sljedbenicima svoju sposobnost da utješi  i suosjeća s njima, budući je bio „u svemu iskušavan poput nas, a ipak bez grijeha,“ i „čovjek koji je bol upoznao.“ (Iza. 53:3; Hebr. 4:15)

…I glas mu kao šum mnogih voda

Isus govori Crkvi i kroz Crkvu preko pisane Riječi Božje na različitim jezicima zemlje.

Redak 16:

i imao je u desnoj svojoj ruci sedam zvijezda…

Sedam zvijezda u Gospodarevoj desnoj ruci predstavlja sedam posebnih pojedinaca ili nositelja svjetla u Crkvi tijekom njenih sedam faza razvoja. Činjenica da su držani u njegovoj desnoj ruci pokazuje da su u Gospodarevoj naklonosti; to jest, pod njegovim vodstvom, zaštitom i brigom. Simbol „zvijezde“ je danas korišten da ukaže na one u javnosti koji su visoko cjenjeni, na primjer, košarkaške ili fimske zvijezde. Stoga je Bog imenovao Svoje vlastite zvijezde—istaknute, vjerne, izuzetne osobe—koji su trebali biti cjenjeni od Njegovog naroda kao vođe i učitelji.

…i iz usta njegovih izlazio je oštar dvosjekli mač…

Očito je ovaj opis simboličan. Mesijine riječi nisu jednostrane, niti su samo usmjerene protiv grijeha u jednoj klasi; njegove su riječi oštre i režu u svakom pravcu, ukoravajući grijeh kada je pronađen kod njegovih najrevnijih sljedbenika isto tako kao i njegovih neprijatelja. Doktrinarni mač koji izlazi iz njegovih usta označava da uskrsli Otkupitelj bude poslao snažne, prodiruće poruke Crkvi tokom ovog Evanđeoskog Doba.

…a lice mu je bilo kao sunce kad sjaji u svojoj snazi.

Uskrsli Gospodin, uzvišen i koji od tada prebiva u svjetlu kojem nijedan čovjek ne može pristupiti—naime, na najuzvišenijem nivou postojanja u Božjoj prisutnosti—budući je sam bio preobražen i sada odražava slavu Oca (Hebr. 1:2,3,13). Ovaj je tekst također podsjetnik Pavlovog opisa velikog svjetla koje je vidio na putu za Damask, koje je predstavljalo proslavljenog Gospodina kako sjaji jače od svjetline sunca u podne (Djela 26:12-18).

Redak 17:

I kad sam ga vidio, pao sam kod njegovih nogu kao mrtav…

Toliko je velika bila divota koju je Ivan ugledao da je pao kao mrtav. Slično tome, Danijel je pao ničice i bio poput mrtvog čovjeka u prisutnosti moćnoga kojeg je vidio, i Savao iz Tarza je pao dolje pred veličanstvom koje mu je pokazano (Dan. 10:5-9; Djela 9:3,4). Lekcija se simbolički primjenjuje na Gospodinov narod. Jednom kada nazru slave božanske osobnosti kroz božanski plan i steknu pravo gledište o Isusu kao velikom istražitelju srca i nadstojniku Crkve, oni padaju pred njim u poniznosti, shvaćajući svoju nesavršenost, svoju nesposobnost da stoje pred Gospodarem, i svoju nedostojnost njegove naklonosti i blagoslova.

…A on je stavio svoju desnu ruku na mene…

Učitelj je nježno dotaknuo Ivana, podižući ga. Isus tako govori riječi utjehe, mira, i ljubavi svojim sljebenicima, pružajući jamstvo da je on kao prvosvećenik taknut njihovim slabostima i da im može milosrdno pomoći. On ih je kupio sa svojom dragocjenom krvlju, i brojit će ih kao udove svog tijela sve dok

____________________________________________________________

8.Ovaj tekst se ne odnosi na članove stopala mističnog tijela Kristovog, jer se mora imati na umu, kao što je već istaknuto, da je cijela ova vizija u svim svojim detaljima (reci 10 do 20) isključivo simbolički prikaz Isusovih osobnih svojstava i prednosti.

oni prebivaju u njemu i nastoje u svojim srcima upoznati i vršiti njegovu volju. Na sve takve  sljedbenike on stavlja svoju ruku (moć) i daje svoju poruku. U ostatku 17 retka i u 18 retku, Isus pruža utješno jamstvo Ivanu.

…govoreći mi: Ne boj se!…

Otac je poslao istu poruku kroz Proroka Izaiju: „strah koji osjeća prema meni samo je naučena zapovijed ljudska.“ (Iza. 29:13) Odsutnost paralizirajućeg straha jedna je od prvih lekcija koje Gospodinov narod mora naučiti. Oni ne mogu doći u blizak odnos sa Učiteljem i naučiti druga obilježja njegovog plana sve dok nemaju pouzdanje u njega, podlažući se njegovom vodstvu i vjerujući da njegove namjere uvijek rade za njihovu dobrobit.

…Ja sam Prvi i Posljednji.

Gospodinov narod mora priznati da je Isus odmah do Oca i da je  Njegov predstavnik u svemu što se tiče stvari svemira. Njegovo uzvišenje na taj visoki položaj i odnos sa Ocem nije privremeno, podložno mogućoj promjeni, nego trajno i stalno. Prema tome, Gospodinov se narod može čvsto držati svog ispovijedanja i primiti snažno ohrabrenje.

Redak 18:

Onaj koji živi; i bio sam mrtav, a evo živ sam uvijek i zauvijek! Amen!…

Gospodinov narod također mora priznati da je Isus bio mrtav, umrvši za njihove grijehe, i nakon toga bio podignut iz mrtvih Očevom moći. Neophodno je shvatiti da smrt više nema vlast nad Isusom. Djelo žrtvovanja je potpuno i savršeno, kako je pokazano njegovim riječima na Križu, „Dovršeno je“ (Ivan 19:30; Hebr. 7:27; 9:12,25-28; 10:10-14). Niti žrtve mise, niti smrt ni u kom drugom smislu ili obliku, ima ili će ikada imati vlast nad njim; niti će to ikada više biti potrebno.

Tijekom Isusove zemaljske službe, učenici su počeli sve više i više koncentrirati njihove nade i pouzdanje bezuvjetno u njega kao obećanog Mesiju. Kao posljedica njegove smrti, oni su doživjeli iznenađenje, razočaranje, i obeshrabrenje, premda je Učitelj bio prorekao Raspeće i događaje koji će mu prethoditi (Mat. 26:2,21). Budući im je vjera u njega kao Mesiju bila na najnižoj razini, nade raspršene njegovom sramotnom smrću, žalosni su učenici trebali njegovo slavno uskrsnuće da im donese novi život, oživi njihove čeznutljive nade, i oživi ponovno u njima goruću revnost (Luka 24:20,21). Apostol Petar je izjavio, „Blagoslovljen je Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je po svom obilnom milosrđu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, ponovo rodio za živu nadu“ (1.Pet. 1:3). Pavao tješi Gospodinov narod da imaju vječnog prvosvećenika na nebesima koji će se zauzimati za njih; nemaju razloga za strah da će se ponoviti slično razočarenje njihovih nada (Hebr. 7:24,25). Ivan umeće svoj „Amen“ a izrazi svoje odobravanje i radostan užitak.

…i imam ključeve smrti i pakla.

Daljnja je utjeha predivna poruka da proslavljeni Otkupitelj ima „ključeve“ pakla; to jest, autoritet i moć da oslobodi sve koji su tamo zatočeni. On ima ključeve smrti na svakom stupnju, tako da oni koje on oslobodi iz groba, isto tako kao i one koji još nisu umrli od smrtne presude, mogu svi na koncu biti izbavljeni ili oslobođeni od vlasti grijeha i smrti (Mat. 8:22). Prednost i prilika oslobođenja iz smrti u obilje života, sloboda od ropstva raspadljivosti, i puna sloboda kao sinova Božjih će biti prošireni na svako stvorenje Adamske rase (Rim. 5:18; 1.Kor. 15:22).

Mesija trenutno još uvijek dopušta da smrt nadvladava nad Gospodinovim narodom, koji po svemu sudeći idu u smrt i zaborav kao i ostali. Prema tome oni trebaju njegovo ohrabrujuće jamstvo da smrt neće zauvijek pobjeđivati nad njima, da vrata zaborava neće ostati zatvorena. Baš kao što je on simbolički rasprsnuo prijevornice smrti i izašao u slavi uskrsnuća kroz Očevu moć, tako će i Crkva biti oslobođena od sile smrti i sudjelovati u uskrsnuću, „prvom uskrsnuću“ (Otkr. 20:6).

S obzirom da je svrha retka 18 ohrabriti Božji narod, „pakao“ (had) ne može značiti mjesto mučenja. 9 Ako bi to bilo slučaj, izrazu bi nedostajala snaga. Te riječi podrazumijevaju da Gospodinov narod ide u had (zaborav), bez obzira tko još drugi išao tamo, i nada Gospodinovog naroda je da će u stanovito vrijeme veliki Otkupitelj otključati tu simboličnu tamnicu smrti, otvoriti vrata tame, i izvesti zatočenike iz groba.

Značaj toga što Isus ima ključeve je taj da ih on namjerava koristiti; on može otvoriti i on može zatvoriti. Dana mu je sva moć u ruke (Ivan 3:35). Slično utješen od Oca u Ps. 16:10, Otkupitelj je znao da njegova duša neće biti ostavljena u paklu (Hebrejski šeol). Očito je ovo obećanje bilo vrlo dragocjeno i izvorom utjehe Isusu kad se približavao portalima smrti.

Redak 19:

Napiši ono što si vidio, i ono što jest, i ono što se ima dogoditi poslije.

Ivan je dobio uputu da zapiše stvari na kojemu je već bila skrenuta pažnja isto tako kao i stvari koje će mu naknadno biti pokazane da bi pomogao Gospodinovom narodu da shvate dubine božanske ljubavi i da dobiju mir koji „nadilazi svaki razum“ i kojega se jedino može primiti kroz otkrivenje od Boga (Filip. 4:7).Spasiteljeve riječi su predobre da bi bile u potpunosti zadržane!

Redak 20:

Otajstvo onih sedam zvijezda koje si vidio u mojoj desnici i sedam zlatnih svjećnjaka: sedam zvijezda anđeli su sedam crkava, a sedam svijećnjaka koje si vidio sedam je crkava.

Kao što smo vidjeli ranije, lik sina čovječjega, ljudska figura, usred sedam svjećnjaka simbolički predstavlja Krista usred Crkve, pružajući

__________________________________________________________

9.Had je Grčka riječ za smrt ili veliku tamnicu smrti, nesvjesno i nevidljivo stanje ili prilika mrtvih

kritiku, sud, i uputu i podržavajući sedam izabranih zvijezda ili slugu. Kao slika ili simbol, te su zvijezde dojmljive i poučne; one otkrivaju božansko vodstvo u svim stvarima Crkve i dokazuju da se stvari odvijaju  u skladu s božanskim planom. 10

Isuse! Sama pomisao na tebe

Sa slatkoćom ispunja moja prsa;

Ali još je slađe tvoje lice vidjeti,

I u tvojoj prisutnosti počivati.

 

Nijedan glas ne može pjevati, nijedno srce ne može uobličiti,

Niti može naći sjećanje

Slađeg zvuka nego što je tvoje blagoslovljeno ime,

O Spasitelju čovječanstva!

 

O nado svakog skrušenog srca,

O radosti svih krotkih,

Onima koji te traže, kako si ljubazan!

Kako dobar onima koji traže!

_____________________________________________________________

 10.Daljnje potrepljujuće svjedočanstvo reda božanskog blagoslova dano je u Zaharijinom proročanstvu. Zlatni svijećnjak pokazan Proroku u viziji drugačiji je od onih u Hramu i u Tabernakulu imajući posebnu posudu kao rezervoar ulja i dvije cijevi koje koje vode do dva drveta masline, jedno drvo sa svake strane posude (Zah. 4:12). Ulje je teklo iz dva drveta kroz dvije cijevi u posudu, i iz posude se ulje prenašalo kroz sedam cijevi do sedam svjetiljki na svijećnjaku,tako neprestano opskbljujući svijetlom (Zah. 4:2). Drva masline predstavljaju Stari i Novi Zavjet, izvor opskrbe Svetim Duhom. Veća posuda predstavlja Isusa Krista, glavu Crkve, onoga na kojeg je Sveti Duh bio izliven bez mjere i kroz kojeg je Duh bio odmjeren Crkvi (Ivan 3:34; 1.Ivan. 2:27) Tako Isus, prvosvećenik, svakodnevno ispunjava Gospodinov narod sve više i više sa „umom Kristovim,“ čisteći nečistoću stare prirode (fitilj kroz kojeg Sveti Duh djeluje). Sedam cijevi predstavlja sedam kanala izlijevanja ili dodjeljivanja Svetog Duha od glave (Isusa) Crkvi kroz sedam faza njenog razvoja,  sedam zvijezda ili glasnika Crkvi bili su zastupnici korišteni da prenesu tu ospskrbu uljem. Svo ulje pomazanja bilo je izliveno, ili ispražnjeno u posudu; odatle je ulje bilo rapodjeljeno različitim granama. Ovdje leži važna pouka: Dok Biblija sadrži svo neophodno ulje da opskrbi potrebe svake osobe, ono postaje dosupno samo u srazmjeru njenog odnosa s Kristom (njegova identifikacija kao člana Kristovog tijela, Crkve, prikazane sa svijećnjakom) i o tome da li je u skladu sa zastupnicima koje Bog koristi.

Otkrivenje Poglavlje 2

U poglavljima 2 i 3 Isus daje poruke sedmerim crkvama. Kronološki položaj tih crkava je znakovit. Efez pokriva razdoblje tijekom života apostola; Smirna, vrijeme poganskog progonstva, dosežući do Konstantinovih dana kad je on postao Rimski car i usvojio Kršćanstvo. Pergam obuhvaća prijelazno razdoblje u kojem se Papinstvo uzdiglo; Tijatira, razdoblje kada je prava Crkva bila u pustinji a otpadnička Crkva sjedila kao kraljica, živeći raskošno s kraljevima zemlje. Sard uključuje kratko međurazdoblje netom prije Reformacije; Filadelfija, razdoblje od Reformacije pa sve do novijeg doba; Laodiceja, nominalna Crkva današnjice.

Prvo poglavlje sadržavalo je opis Isusa, „nekoga poput Sina čovječjeg.“ Jedno ili više obilježja tog opisa je naročito primjenjivo na Isusa, davatelja poruke, u svakoj od sljedećih faza Crkve. Zadnji dio svake poruke sadrži obećanje koje je posebno primjereno „pobjednicima“ tog određenog razdoblja; ipak također se primjenjuje na pobjednike svih sedam razdoblja povijesti crkve. Drugim riječima, svaka od poruka bila je namjenjena da bude posebno primjenjiva na razdoblje Crkve kojem je upućena isto tako kao i općenito korisna cijeloj Crkvi tokom Evanđeoskog Doba.

Poruka Efezu (A.D. 34. – 70)

Redak 1:

Anđelu efežanske crkve napiši: Ovo govori onaj koji drži sedam zvijezda u svojoj desnici, onaj koji hodi posred sedam zlatnih svjećnjaka.

Efez označava „prvo“ ili „poželjno,“ i karakteristika je prvog razdoblja u povijesti crkve. Ovo razdoblje istodobno sa životima apostola i ponekada označeno kao „Apostolska Era,“ pokriva vremenski raspon od A.D. 34. do 70.

U nastojanju rane Kršćanske Crkve da proširi evanđelje, istaknuta su dva imena: Apostoli Petar i Pavao. Od njih dvojice, Pavao je bio izabran kao Gospodinov posebni predstavnik i sluga Crkve u cjelini tijekom tog razdoblja uglavnom zato što je njegova služba, i po opsegu i po utjecaju, bila dalekosežnija od Petrove. Iako je Petar posjedovao izvanredne nadnaravne moći i napravio mnoga zadivljujuća čuda, „Bog je neobična čudesa činio po Pavlovim rukama,“ tako da su čak i pali anđeli priznali Pavlov vrhovni autoritet (Djela 19:11,15).

Nadalje, Pavlova opetovana upozorenja o postojećim škodljivim uvjetima u Crkvi, isto tako kao i njegovo stalno razotkrivanje opasnih učitelja i učenja koja su neprijateljska interesu Crkve, otkriva da je on bio prilagođen za i da je ispunio proročanski opis službe koja je trebala biti izvršena po sluzi te ere (Djela 15:1,2; Gal. 1:6,7; 1.Tim. 1:19,20; 2.Tim. 1:15; 2:17). „Briga za sve crkve,“ počivala je na Pavlu; on je bio izabrana posuda da nosi Gospodinovo ime „pred Pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove“ (Djela 9:15; 2.Kor. 11:28; Gal. 1:15). Osim toga Pavao je uspostavio osnovao Crkvu u Efezu.

Nije bilo neophodno za Pavlovu službu da je počela na Jordanu ili od Pedesetnice da dopusti njegov opis kao prve „zvijezde“ Crkve, ništa više od toga što je to bilo nužno za njegovo apostolstvo. Niti je to preduvjet za ispunjenje da je Knjiga Otkrivenja bila napisana prije tog razdoblja niti razumijevanja da su reci 1 do 7 trebali  biti otkriveni Crkvi kao cjelini. Upućena povijesno Efeškoj Crkvi, ta poruka samo utjelovljuje prirodu Gospodinovog savjeta i metodu njegovog ophođenja svojstvenu i karakterističnu toj naročitoj eri. Te riječi također ukazuju da uskrsli Gospodin treba i da nagleda takvu poruku i glasnika, prikladne za potrebe njegovog naroda u to vrijeme.

Efez (Selcuk) bio je drevni glavni grad zapadne provincije Male Azije. U danima vrhunca svoje slave, grad je bio nazvan „Svjetlo (lumena) Azije.“ Izvještava se da je šetalište nazvano Arcadiane, flankirano redom stupova na obje strane, imalo svjetiljku sa plamenom na vrhovima svakog stupa—pedeset sve zajedno. Po noći, kasnim bi  putnicima bio dan spektakularan ulaz iz luke u srce metropole. Očito, u sporednom smislu glavno tijelo proročanske pripovijesti aludira na ovaj nekadašnji sjaj Efeza skrećući pažnju na svjetlost zvijezda ili svjećnjaka koji su stajali u ulozi (reci 1-5) prave Crkve koju je osnovao Isus, time prigušujući značenje njene lažne krivotvorine.

Redak 2:

Znam tvoja djela, i tvoj trud, i tvoju postojanost, i kako ne možeš podnijeti opake: i iskušao si one koji tvrde da su apostoli, a nisu, i otkrio si da su lažljivci

Posebna poruka svakoj od sedam crkava počinje sa „Znam tvoja djela“ (Otkr. 2:2,9,13,19; 3:1,8,15). Gospodin je uvijek prisutan sa svojim narodom…uvijek razmišlja o njima, štiteći njihove interese, čuvajući ih u opasnosti, pružajući im materijalne i duhovne stvari, čitajući njihova srca, označavajući svaki impuls odanosti pune ljubavi prema njemu, oblikujući utjecaje oko njih za njihovo odgajanje i pročišćavanje, i slušajući njihov najtiši poziv za pomoć ili suosjećanje ili zajedništvo s njim. Kako je blagoslovljeno shvaćanje takve trajne vjernosti! Nijedno pravo dijete Božje nije lišeno takvog dokaza svog usvojenja i  Učiteljeve budne brige kako je pokazano riječima „Znam tvoja djela.“

Karakteristika ovog Efeškog razdoblja je da je Crkva osjetila snagu i prisutnost Isusa do zaista izvanrednog stupnja, jer je nekima u ranoj Crkvi bila dana nadnaravna moć i sposobnost da razabiru učitelje i učenike pogreške u mjeri kakva nije bila shvaćena od tada. Slučajevi Ananije i Safire, Šimuna i Elime vračara, i drugih otkrivaju tu moć (Djela 5:1-11; 8:9-24; 13:6-12) Apostoli su mogli i jesu odmah prepoznali i ispravno identificirali te promicatelje pogreške i Protivnika. Apostoli su nadalje bili obdareni sa moćima koje su im omogućile da kazne i naprave primjer od takvih zlikovaca, lišavajući tako Crkvu njihovog onečišćujućeg utjecaja (Djela 5:11-13). Sve dok „ljudi [apostoli] nisu zaspali [u smrti],“ kukolj Protivnikovog sijanja nije uhvatio korijena i počeo cvijetati na Gospodarevom žitnom polju (Mat. 13:25). Dok su bili živi, apostoli su razotkrivali lažnje tvrdnje i djela tih prijevarnih radnika, tako da niti su zlikovci niti njihova djela napredovali u to vrijeme. Iz tog razloga Gospodar pohvaljuje Efešku Crkvu za relativnu čistoću i postojanost.

Ako je primitivna Crkva bila organizirana poput Papinstva ili drugih današnjih denominacija, izvještaji bi bili posve drugačiji. Imali bi smo ukazivanje na Isusovo veliko ceremonijalno uvođenje apostolstva, Isus bi negdje sjedio kao papa primajući apostole u skerletnoj odjeći kao kardinale. Bili bi ustanovljeni strogi zakoni i uredbe za uzdržavanje od mesa Petkom, za škropljenje svetom vodom na apostole ili na mnoštvo, za pravljenje znaka križa, itd. Podsjetilo bi se i na Mariju, Isusovu majku, zbog tvrdnje o njenom čudesnom začeću i objave da je ona bila „majka Božja.“ Sam Isus bi joj iskazao posebnu počast i uputio apostole da mu pristupaju preko nje. Bio bi dan nekakav nalog o korištenju svetih svijeća, o misi, o tome kako drugi učenici priznaju Petra kao papu, o poklanjanju pred Petrom, i o tome kako Petar pravi misu za sve, objavljujući da on ima moć nanovo  stvoriti Krista u kruhu i žrtvovati ga svježe za naše osobne prijestupe. Imali bi smo izvještaj o Stjepanovom ukopu: kako su Petar ili drugi posvetili grob za njega kako bi on mogao ležati u svetoj zemlji, i kako su stavili svetu svijeću u njegove ruke izgovarajući izvjesne molitve nad njim. U Svetom bi Pismu bila objavljena pravila i propisi s obzirom na različite svećeničke redove, pokazjući da su im laici podređeni a ne njihova „braća.“ U stvari, bili bi uspostavljeni viši i niži redovi među svećenstvom (Sveti otac, Velečasni, i Prečasni; biskupi, nadbiskupi, kardinali i pape); bile bi date posebne upute o tome kako svećenstvo može postići te položaje, tražeći čast jedni od drugih, i za odlučiti tko bi trebao biti najveći.

Činjenica da na te stvari ni u kom smislu riječi nije  ukazano  od apostola je prima facie dokaz da sistemi koji tvrde, bilo u cjelosti bilo djelomično, takve podjele Crkve, takve autoritete, i takve službe nisu bili organizirani niti od apostola niti od Gospodina, koji je imenovao apostole i priznao njihovo djelo (Ivan 15:16; Djela 1:2; Otkr. 21:14) Osim toga, izostavljanje toga dokazuje da Biblija nije bila izmišljena od tih „mudrih“ organizatora; da su oni krivotvorili Bibliju, ona bi nesumnjivo sadržavala obilje ukazivanja poput onih spomenutih.

Zasigurno je svaki Israživač Biblije primjetio da niti Isus niti apostoli nisu priznali nikakvu podjelu u Crkvi i da su ignorirali sve što je srodno raskolu, kako u činjenici tako i u imenu. Za njih je Crkva bil a jedna i nepodjeljena : jedna vjera, jedan Gospodin, jedno krštenje. Sa tog se stanovišta govorilo o „crkvi,“ „crkvi Božjoj,“ „crkvi živog Boga,“ i „crkvi prvorođenih“; pojedinci su se nazivali „braćom,“  „učenicima,“ i „Kršćanima“ (Djela 11:26; 18:27; 20:28; Efež. 1:22; 1.Tim. 3:15; Hebr. 12:23). Ta su se imena koristila bez razlike bilo kad se ukazuje na cijelu Crkvu ili na mala okupljanja pojedinaca—čak dva ili tri—u Jeruzalemu ili Antiohiji ili bilo gdje drugdje. Različitost tih imena i njihova opća upotreba jasno podrazumijeva da ona nisu bila namjenjena da označe odvojene denominacije. Sva su ta imena ilustrirala značajnu činjenicu koju su naš Gospodar i i njegovi apostoli stalno iznosili da je Crkva (ekklesija, tijelo, grupa) Gospodinovih sljedbenika „izabrani,“ koji dijele s njim njegov križ i sada uče potrebne lekcije, u pripremi za njihovo kasnije udruživanje s njim u slavi.

Ovo se „jedinstvo“ Crkve trebalo nastaviti, međutim promjenilo se tijekom Mračnih Vjekova. Kada se pogreška razvila, sektaški duh ju je pratio i uslijedili su posebni nazivi , kao što su Rimska Crkva, Baptistička Crkva, Luteranska Crkva, Engleska Crkva, Sveta Katolička Crkva, Wesleyeva Crkva, Kršćanska Crkva i Prezbiterijanska Crkva. Ta imena, osmišljena od ljudi, znakovi su tjelesnosti (1.Kor. 3:3,4). Kada Kršćanin izađe iz grozne tame koja je tako dugo pokrivala svijet, on postane prosvjetljen po tom pitanju. Promatrajući pogrešku i pojavu zla, on neće samo izaći iz sektarijanizma nego će također odbiti biti prepoznat po tim nebiblijskim imenima—iako će on spremno odzdraviti na bilo koje ili sva imena koja su biblijska.

Apostol Pavao objavljuje da „nitko ne može postaviti drugi temelj osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Krist“ (1.Kor. 3:11). Kao Očev predstavnik, Isus je počeo podizati svoju Crkvu na tom temelju (Mat. 16:18). 1 Čineći to, on je pozvao dvanaest apostola, ne slučajno nego planski, baš kao je dvanaest plemena Izraela bilo dvanaest ne slučajno nego u skladu s božanskim planom. Nije samo da je Isus izabrao

______________________________________________________________

1.Matej 16:18 se ponekada citira kao dokaz da je Apostol Petar bio prvi papa. Ipak sljedeći poznati Crkveni Oci—unutar redova samog Katolicizma—svjedočili su suprotno. Grgur I je napisao: „…kada patrijarh daje sebi ime Univerzalan, titula patrijarha trpi omalovažavanje. Daleko bilo od Kršćana da žele davati sebi titule koje donose omalovažavanje na njihovu braću!“ Papa Pelagija II naveo je u Pismu 13: „…titula univerzalan…bila je uzurpirana nelegalno. Neka nitko od patrijarha ne uzme to profano ime…“

Sveti Hilarije, u svojoj drugoj knjizi o Trojstvu, rekao je: „Stijena [Grčki petra] je blagoslovljena i jedina stijena vjere priznate ustima Sv. Petra.“ U svojoj šestoj knjizi o Trojstvu, Sv. Hilarije je nadalje objasnio: „Crkva je izgrađena na toj stijeni ispovjedanja vjere.“ „Bog,“ rekao je Sv. Jeronim u svojoj šestoj knjizi o Sv.Mateju, „je utemeljio Svoju Crkvu na toj stijeni, i po toj stijeni je apostol Petar bio imenovan.“ Sv. Ivan Zlatousti naveo je u svojoj pedeset i trećoj propovijedi o Sv. Mateju, „Na toj stijeni ja ću sagraditi moju Crkvu—to jest, na ispovjedanoj vjeri.“

Koje je to bilo ispovijedanje Apostola Petra? „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mat. 16:16). Stoga je Gospodin Isus Krist stijena na kojoj je Crkva trebala biti izgrađena. Arhiepiskop Ambrozije Milanski, Sv. Vasilije Seleukijski, i oci Kalcedonskog Vijeća su svi naučavali istu tu stvar.

Od svih doktora Kršćanske starine, Sv. Augustin je jedan od najistaknutijih po spoznaji i svetosti. Od značaja su dakle, riječi u njegovoj drugoj raspravi o prvoj poslanici Sv. Ivana: „Što znače riječi, „Sagradit ću moju crkvu na ovoj stijeni? Na toj vjeri, na onomu što je rečeno, „Ti si Krist, Sin Boga živoga…[drugim riječima] Na ovoj stijeni koju si ti priznao ja ću sagraditi moju crkvu, budući je Krist bio stijena.“ Vjerujući da Crkva nije bila izgrađena na Sv. Petru, Sv. Augustin je rekao o Mat. 16:18 u svojoj trinaestoj propovijedi: „Ti si Petar, i…na toj stijeni [petra] koju si poznavao rekavši, „Ti si Krist, Sin Boga živoga,“ ja ću izgraditi moju crkvu…ja ću je sagraditi na sebi, a ne Sebe na tebi.“ U to vrijeme objašnjenje Sv. Augustina ovog proslavljenog teksta bilo je mišljenje cijelog svijeta Kršćanstva.

Možda kao iznenađenje za mnoge, u apostolskim danima nije bilo govora o papi, ili Petrovom nasljedniku, ili vikaru Isusa Krista. Ne postoji niti jedno jedino poglavlje, čak niti jedan mali redak, u kojem je Isus dao Petru nadmoć nad drugim apostolima. Ako je Šimun, sin Jonin, bio ono što mnogi vjerujuju da je papa, Isus bi zasigurno rekao, „Kad ja uziđem mom Ocu, vi svi trebate slušati Šimuna Petra kao što sada slušate mene. Ja ga ustanovljujem kao mog vikara na zemlji.“

Ne samo da je Krist šutio po tom pitanju, nego je toliko malo razmišljao o davanju glave Crkvi da kad je on obećao svojim apostolima da jednog dana budu sudili dvanaest plemena Izraela, on im je obećao dvanaest prijestolja, jedno za svakog, i nije rekao da Petrovo prijestolje treba biti uzvišenije od drugih (Mat. 19:28). Koji se zaključak može izvući iz tog propusta? Da Krist ne želi napraviti Sv. Petra kao glavu apostolske grupe. (nastavlja se…)

dvanaest Apostola za taj položaj, nego on nikada nije dao ovlaštenje za ijednog više (izuzev činjenice da je Juda, pokazavši se nedostojnim za mjesto među dvanaestoricom, pao sa svog položaja i da ga je naslijedio Apostol Pavao).

Isus je sa velikom brigom bdio nad apostolima. U času svoje kušnje, on se molio za sve njih, i kasnije je dao Petru posebne molbe da hrani njegove ovce i janjad (Ivan 17:9-11; 21:15-17). S nevjernim Tomom, Isus je demonstrirao činjenicu svog uskrsnuća. Od dvanaestorice Isus je izgubio samo sina propasti, Judu, za čije je otpadanje Gospod znao u svom predznanju, i koje je bilo prororečeno u Svetom Pismu. Kao što je zabilježeno u Djelima, izbor Matije nije bio Gospodinov. Premda je Matija nedvojbeno bio dobar čovjek, jedanaestorica su ga izabrala bez ovlaštenja (Djela 1:23-26). Umjesto da ih ukori zbog tog nenamjernog uplitanja u njegovu pripremu, Isus je jednostavno ignorirao njihov izbor i u svoje vrijeme postavio Apostola Pavla, objavivši, „jer mi je on posuda izabrana“ (Djela 9:15). Sam Pavao je rekao da je bio izabran još od majčine utrobe da bude posebni sluga; i da on „nimalo ne zaostaje za glavnim apostolima“ (2.Kor. 11:5; Gal. 1:15)

Ovo ograničenje broja apostola disreditira gledišta Papinstva, Protestantske Episkopalne Crkve, Katoličkih apostolskih crkava, i Mormona od kojih svi tvrde da broj apostola nije bio ograničen na dvanaest, i da su nasljednici od njihovih dana govorili i pisali s jednakim autoritetom. Daljnji dokaz

Javljaju se druga pitanja u vezi sa ekumenskim vijećem koje se okupilo u Jeruzalemu da odlučujue oko pitanja koja su razdvajala vjerne (Djela 15). Tko bi sazvao vijeće ako je Petar bio papa? Sv. Petar. Tko bi predsjedao? Sv. Petar ili njegov izaslanik. Tko bi proglasio kanone? Sv. Petar. Ali takav autoritet bio je nepostojeći. Premda je Petar potpomogao vijeće kao i drugi, Sv.Jakov je bio taj koji je rezimirao stvar; i odluke su bile donešene u ime apostola, starješina i braće.

Sv. Pavao, u čiji se autoritet ne može sumnjati, rekao je da je Crkva izgrađena na temelju apostola i proroka, sam Isus Krist je bio glavni ugaoni kamen (Efež. 2:20). Ako je Petar bio Kristov namjesnik, Pavao ga ne bi javno ukorio zbog njegovog pretvaranja (Gal. 2:14). Također, nabrajajući službe Crkve, Pavao je spomenuo apostole, proroke, evanđeliste, i pastore (Efež. 4:11). Kroz nekakav neobičan previd da li je on moguće zaboravio prvu od tih službi, Papinstvo, ako je Papinstvo bilo božanska institucija?

Nijedan od zapisa Pavla, Ivana, Jakova ili bilo kojeg drugog svetog pisca ne potvrđuje niti trag niti klicu papinske moći. Samo Petrovo šutenje o tome je nijemo svjedočanstvo da takav primat ne postoji. Ako je Petar bio Kristov namjesnik na zemlji, kako ga sada milijuni smatraju da je bio, zasigurno on bi to znao i objavio.

Prema tome ustanovljeno je da je: (1) Isus dao svim apostolima istu moć koju je dao Sv. Petru (Mat. 18:18; Ivan 20:23). (2) Apostoli nikada nisu priznali Petra kao Kristovog namjesnika  i nepogrešivog doktora Crkve. (3) Petar nikada nije smatrao da je papa, i nikada nije postupao kao da je bio. (Djela 10:25,26; 14:11-15 daju uvid u osobnost i razvoj Šimuna Petra, drugih apostola, i braće.) (4) Iako priznajući visoki položaj kojeg je zauzimao Rimski biskup zbog svoje lokacije u Rimu, vijeća prva četri stoljeća nisu mu odobravala nadmoćnost samo u časti, nikada moći ili ovlasti. (5) Rani sveti oci nisu razumjeli da je Crkva bila sagrađena na Petru (Grčki petros) ili na bilo kojem od njegovih nasljednika, nego da je bila izgrađena na stijeni (Grčki petra); to jest, na Petrovom priznanju vjere, koji je rekao da je Isus bio Krist, Sin živog Boga. Sam Spasitelj je stijena na kojoj je sagrađena Crkva (1.Kor. 3:11). Vjera u i poslušnost Kristu od strane Gospodinovog naroda sačinjava sredstva s kojima je Crkva sagrađena. Kao što je sam Petar izjavio, „K njemu pristupate, kao kamenu živome…i sami se kao živo kamenje ugrađujete u duhovnu kuću, sveto svećenstvo“ (1.Pet. 2:4,5).

(Citati i izvatci uzeti su iz “Speech Before the Vatican Council,” 2 Lipanj, 1870 od Biskupa Joseph Georg Strossmayer’s)

pobija te lažne tvrdnje i dokazuje da je bilo samo dvanaest apostola. Gospodin je izabrao dvanaest sa posebnom pažnjom,  koristeći broj dvanaest istaknuto u svetim stvarima koje se odnose na taj izbor, kao u simboličnoj slici proslavljene Crkve u dvadeset i prvom poglavlju Otkrivenja. Tamo je jasno opisan „novi Jeruzalem,“ simbol nove milenijske vladavine (Crkve, Nevjeste ujedinjene sa njenim Gospodinom). Date su izrazite izjave da su dvanaest temelja grada dragocjeni, i da su „imena dvanaestorice Jaganjčevih apostola“ bila napisana na dvanaest temelja. Kakvog li izvrsnog dokaza da nije bilo nikada više od dvanaest tih apostola Janjeta! 2 Kao što Apostol Pavao sugerira, bilo koji drugi su „lažni apostoli“ (2.Kor. 11:13). U Efeškom su razdoblju lažni apostoli bili stavljeni na test i utvrdilo se da su bili lažovi koji su se pretvarali da su pod božanskim opunomoćenjem, koje nisu imali, i naučavali lažna učenja kao da su zaista bila Božja istina.

Nema potrebe za više apostola, jer tih dvanaest je prisutno čak i danas kroz njihovo svjedočanstvo i plod njihovih napora. U Bibliji su izvještaji o njihovoj službi, isto tako kao i njihovi izvještaji Gospodinovih riječi, djela i čuda i njihove poslanice o različitim temamama Kršćanske doktrine. Ti su izvještaji dovoljni, kao što Apostol Pavao objašnjava, „da čovjek Božji bude…posve opremljen“ (2.Tim. 3:17). Objašnjavajući nadalje stvar, on je izjavio, „jer nisam propustio navijestiti vam sav naum Božji“ (Djela 20:27). Što još treba?

Redak 3:

I podnosio si, i postojanosti imaš, i za moje si se ime trudio, i nisi malaksao

 Redak 4:

Ali imam protiv tebe nešto, zato što si svoju prvu ljubav ostavio.

Riječ prevedena „postojanost“ označava razvoj srca i osobnosti koji se očituje u podnošenju onog što je loše ili nevolje sa zadovoljstvom, bez pobune volje, i sa punim prepuštanjem božanskoj mudrosti i ljubavi, koja, iako dopuštajući sadašnja zla, je obećala njihovo svrgavanje u Božje određeno vrijeme. Učitelj prepoznaje i pohvaljuje postojanje te milosti u ranoj Crkvi koja je dokazana njihovim neumornim naporom i trudom ljubavi za njegovo ime; ipak on objavljuje, „Ali jedno ti ne valja—ne ljubiš me kao u početku.“ (SLOBODNI PRIJEVOD) Očito „prva ljubav“ Crkve prema Učitelju—topla, osobna odanost i naklonost prema njemu—postupno je oslabila; i njihova mu kasnija djela nisu bila toliko ugodna kao prijašnja. Gospodinovi su sljedbenici prethodno „podnosili veliku patničku borbu,“ pa ih stoga nije trebalo savjetovati da gledaju na Isusa, začetnika i dovršitelja njihove vjere; oni su radosno prihvatili da se njihova dobra zaplijene, znajući da na nebu imaju „bolji i trajan posjed“ (Hebr. 10:32,34).

______________________________________________________________

2. Otkr. 12:1 prikazuje Crkvu ukrašenu sa krunom od dvanaest zvijezda, naime, dvanaest apostola.

 Redak 5:

Sjeti se, stoga, odakle si pao, pokaj se i čini prvotna djela;  inače ubrzo dolazim k tebi i uklonit ću tvoj svijećnjak s njegova mjesta ako se ne pokaješ.

Kao što je zmija zavela Evu svojom podmuklošću, tako je i Crkva bila iskvarena od svoje prvobitne jednostavnosti u Kristu (2.Kor. 11:2,3). Otpavši sa položaja naklonosti i sklada sa dragim Otkupiteljem, Crkva se nije „smjelosti i ponosa nade držala čvrsto do svršetka“ (Hebr. 3:6,14). Adam i Eva bili su protjerani i zabranjen im pristup drvetu života i uskraćene im prednosti Edena. 3 Slično tome, Crkva u Efezu bila je u opasnosti da izgubi prednost primanja i prenošenja svjetla Božje Riječi, biti Njegovim nositeljem svjetla (Njegovim „svijećnjakom“) pred svijetom…ako se ne pokaje i čini „prvotna djela,“ vraćajući se tako u božansku naklonost i imajući ponovno pristup prijašnjim prednostima. „Djela,“ su bila u Efezu, ali očito ne djela vjere; „trud“ je bio tamo, ali je nedostajao trud ljubavi; „strpljivost,“ je bila tamo, ali očito ne strpljivost iz nade. To je čini se potamnilo, prašina nesabranosti došla je na staklo kroz koje vjera gleda na svoje posjede.

Kip i hram Dijane, jedan od sedam čuda drevnog svijeta, bio je ponos i radost doslovnog grada Efeza u prvom stoljeću A.D. (Djela 19:34,35). Sve što je sada preostalo je jedan uspravan stup, mali dio kolnika i djelomičan zid. Tijekom vremena, i s proširenjem, taj idol i njegovo svetište bili su prenešeni od mnogo drevnijeg poganskog štovanja Lidijske božice Kibele, majke mitskog Zeusa, boga bogova. U čast Kibele su se često održavali festivali sa orgijama. Ta se religija stopila s onim što je bilo povezano sa Artemidom, Grčkom mitskom božicom, i onda na koncu u njen romanizirani duplikat Dijane, čestite (?) ili djevice božice lova. U mjesnom muzeju  u Turskoj se može vidjeti očigledno proturječje, gdje je izložena jedna od izvornih replika Dijane Efeške. Višestruke grudi na pročelju njenog gornjeg torza simbolički ju predstavlja kao božicu plodnosti.

Da je taj naglasak bilo važna karakteristika grada očitovano je sa pažnjom koja je dana rezbarenju otisaka navigacijskih biljega u kamenom klesarstvu ulica da vode putnike u glasoviti Dijanin Dom ili „Kuću Ljubavi,“ što je u stvarnosti bio bordel ili kuća prostitutki. Molitelji sluge ove institucije sastojali su se od kćeri i plemstva i građana koje su posvetila svoja tijela u dobrovoljnu osjetilnu službu da obogate blagajne hrama i grada. To su bile vestalske djevice te ere. Kako je znakovita bila Učiteljeva opomena o tome kamo može na koncu odvesti i najmanje otpadanje ako se ne ispravi!

Redak 6:

Ali ovo imaš: mrziš djela nikolaita, koja i ja mrzim.

______________________________________________________________

3.Redak 5 je podsjetnik na to kako je Adamov pad oštetio njegove moći komuniciranja sa Stvoriteljem.

Isus pohvaljuje ranu Crkvu za njihovu mržnju „djela nikolaita.“ 4 Nigdje nema ni najmanje sugestije apostolima, ili što se njih tiče, da oni trebaju biti gospodari (Nikolaiti) nad Božjim nasljedstvom ili da trebaju smatrati sebe drugačijima od ostalih vjernika, izuzev djelovanjima božanskog zakona, ili da su posebno favorizirani ili da im je osgurano vječno nasljedstvo. Apostoli su stalno trebali imati na umu da „su svi braća“ i da je „jedan njihov Učitelj, sam Isus Krist“ (Mat. 23:8). Oni su također trebali imati na umu nužnost učvršćivanja njihovog poziva i izbora, jer ako ne bi bili poslušni zakonu ljubavi i bili ponizni kao mala djeca, oni ne bi „ušli u kraljevstvo nebesko“ (Mat. 18:3; 2.Pet. 1:10) Njima nisu bile dane niti službene titule niti bilo kakva uputa što se tiče posebne odore ili naročitog ponašanja. Umjesto toga, oni su trebali biti primjeri stadu tako da bi drugi kad bi vidjeli njihova dobra djela slavili Oca, i  da bi tako drugi hodajući njihovim stopama ustvari tako slijedili Isusove stope, na koncu postižući istu slavu, čast, i besmrtnost, sudjelujući u istoj božanskoj prirodi. Njihov je zadatak bila služba: trebali su služiti jedni drugima, služiti Gospodinu, i polagati svoje živote za braću.

Tako teorija apostolskog nasljedstva, premda ima neke sljedbenike, nije bila tolerirana od rane Crkve općenito; i Gospodin pohvaljuje svoj narod tog vremena za njihovu nesposobnost da podnose zle, 5 za njihovu mržnju „djela nikolaita,“ i za iskušavanje onih koji tvrde da su apostoli, a nisu…[utvrdivši] da su lašci,“ čak „lažni apostoli“ (2.Kor. 11:13; Otkr. 2:2).

Redak 7:

Onaj tko ima uho neka čuje…

Isus je često koristio ovu poznatu izreku tijekom svoje zemaljske službe da skrene pažnju na opaske za koje je želio da ih njegovi učenici posebno poslušaju, shvate, i upamte (Mat. 11:15; 13:9; Marko 4:9,23; Luka 14:35). Takva informacija nije mišljena niti za svijet niti samo za vjernike, nego je bila namjenjena za one koji su gorljivo tražili upoznati i vršiti Gospodarevu volju, ostavljajući tako sve kako bi ga slijedili, zaboravljajući svijet i njegove privlačnosti. Takvima je „dano znati tajne kraljevstva nebeskoga, a njima [površnim slušateljima] nije dano“ (Mat. 13:11). Mnoštva, koja su čula Isusa ali nisu bila dovoljno pod utiskom da bi željeli daljnju spoznaju o njegovom učenju i kako se odnosi na njih, slijedili su ga samo zbog kruhova i riba; to jest, zbog materijalnih prednosti i koristi do kojih su mogli doći bilo kroz druženje s njim ili kao primatelji njegovih ozdravljujućih moći (Ivan 6:26). Toj klasi Isus nije razotkrio nadasve velika i dragocjena obećanja sačuvana

_______________________________________________________

4.“Nikolaiti“ dolazi od Grčke riječi nikao, „osvojiti,“ i laos, „narod“ ili „laici.“ Ne postoji drevna potvrda za sektu Nikolaita. Ako je riječ simbolična, ona ukazuje na najraniji oblik pojma svećeničkog reda ili „svećenstva,“ koje je kasnije podjelilo jednako bratstvo na svećenike i laike (Mat. 23:8). Ono što su u Efezu bila samo „djela“ u Pergamu je postalo „učenjem“ (redak 15).

5.“Nositi“ dolazi od Grčke riječi bastazo, a znači snositi ili nositi teret, podržati ono što je klonulo (Mat. 3:11; Luka 7:14; 14:27; Ivan 16:12; 19:17; 20:15; Djela 15:10; Rim. 15:1; Gal. 6:2,5). Riječ se primarno odnosi na tijelo; simbolički na um. Efežani mogu nositi njihove križeve, premda teške, zbog strpljive ustrajnosti koju su imali; međutim nisu mogli podnijeti opterećujuće Nikolaite, i tako su im se odlučno oduprli.

za one koji ljube Gospodina u dan njegovog poniženja, u ovom dobu bezbožnosti prije dana njegove slave koji će uskoro biti uveden. Ovdje Spasitelj potiče svoje sljedbenike da poslušaju savjet kojeg im je dao: „Onaj tko ima uho [ da razumije duhovne stvari] neka čuje [sluša nadalje i posluša].“ „Poslušaj, kćeri, i promisli, i prigni svoje uho…Tako će kralj žudjeti za tvojom krasotom: jer On je tvoj Gospodar; njemu se klanjaj“ (Ps. 45:10,11).

…što Duh govori crkvama…

Ovaj se tekst slaže sa Otkr. 1:4, gdje je poruci svake crkve određen Duh, čineći tako ukupno sedam Duhova što odgovara broju crkava. Premda se isprva može činiti očitim da je Isus „duh“ u retku 7, značenje je drugačije. Ovaj tekst je poruka koja dolazi od samog Oca; ona je „od Boga,“ od „pred [Njegovim] prijestoljem“ (Otkr. 3:1; 4:5). Poruka je periodsko izlijevanje Božjeg Svetog Duha posebno prilagođeno zahtjevima Crkve tokom Efeškog razdoblja. Primjena  termina „Duh“ da označi nauk ili učenje je korištena posvuda u Svetom Pismu. „Duh [personificirani glas proročanstva] izričito govori daće u posljednjim vremenima neki odstupiti od vjere“ (1.Tim. 4:1). „Ljubljeni ne vjerujte svakom duhu [nauku], nego provjeravajte duhove jesu li od Boga“ (1.Ivan. 4:1; vidi također  2.Sol. 2:2)

Da termin „Duh,“ označavajući poruku, zaključuje Isusove izjave svakoj od sedam crkava ponovno potvrđuje misao  da su ti Duhovi „sedam Duhova Božjih“ (Otkr. 2:7,11,17,29; 3:6,13,22). Ova uputa prenešena sa Otkupiteljevih usana je u stvarnosti Očeva poruka Crkvi (Otkr. 1:1). Iako je u retku 7, Isus govornik, on ne ukazuje na sebe kao na „Duh,“ nego skreće pažnju na riječi izgovorene pod vodstvom Svetog Duha Božjeg, njegovog Oca.

Riječi upućene prvoj Crkvi (reci 1-7) sačinjavaju pravovremenu poruku za svece tog vremena i bile su posebno prilagođene njihovim potrebama. Međutim, i u primjeni i kao uputa, poruka nije ograničena samo na tu eru. Ona je imala blagotvoran učinak na Božji narod tokom cijelog Evanđeoskog Doba, koristeći cijeloj Crkvi u svih sedam faza njenog razvoja: „što Duh govori [sedmerim] crkvama.“

…Onome tko pobijedi…

Nagrade stavljene pred Gospodinove sljedbenike u svakom od sedam apokaliptičnih razdoblja , bez iznimke, neće biti dane pobjednicima u uobičajenom smislu riječi nego onima koji su „više negoli pobjednici“ (Rim. 8:37; Otkr. 2:7,11,17,26-28; 3:5,12,21). Na tu se klasu žestokih ratnika vjere primjenjuje izraz „onome tko pobjedi.“ Drugim riječima, nagrade koje će biti dane biti će ispunjenja osobenih jedinstvenih obećanja osobenoj jedinstvenoj klasi pojedinaca.

…dat ću jesti sa stabla života, koje je usred raja Božjega.

S obzirom na prijašnje objašnjenje, javlja se očito proturječje. Knjiga Otkrivenje jasno ukazuje da će spremno i poslušno čovječanstvo – nakon svadbe Janjeta, nakon upotpunjenja Malog stada – imati pristup drveću života 6 na ljudskom planu ili nivou postojanja (Otkr. 22:2,17). Zaista, nada svijeta leži u prilici koja će  tek biti ukazana svakom pripadniku Adamske rase—nakon odgojnog suda—da hodaju uzvišenim putem svetosti u nasljedstvo vječnog života (Iza. 35:8-10; Ivan 1:9; 5:25-29; 1.Tim. 2:6; Hebr. 2:9).

Još jedno pitanje zahtijeva da ga se razmotri. Apostol Petar navodi da će vjerni Gospodarevi učenici postati sudionicima božanske naravi: to jest, oni će posjedovati samo-urođeni život, život u kojem je smrt apsolutna nemogućnost (2.Pet. 1:4; Otkr. 20:6). Slično tome, Apostoli Pavao i Ivan slažu se da takvi pojedinci nikada neće trebati, niti doslovno niti simbolički, uzimati od bilo kakvog životodajnog ploda za svoje uzdržavanje, jer će oni posjedovati život koji će izvirati unutar njih samih (Ivan 4:14; 1.Kor. 15:53; Otkr. 22:17).

Zašto onda, netko bi mogao upitati, kada se Isus obraća duhovnoj klasi s duhovnim nadama, on u retku 7 aludira na zemaljsko-Edenski raj koji je bio izgubljen ali koji će biti ponovno uspostavljen (1.Moj. 3:17-19; Otkr. 22:1-4,14,15)? Nije li ta aluzija bila osmišljena da pomogne primitivnoj Efeškoj Crkvi da shvati Božje milosrđe? Ako još postoji nade za od grijeha bolesni svijet (žive i mrtve) da će ponovno dobiti pristup drveću života (nakon osvetničkog suda i uvjetovane poslušnosti), ne bi li onda bilo i tračka nade za odmetnute Kršćane da ponovno zadobiju zajedništvo s njihovim Učiteljem i Gospodinom (na strogim uvjetima samosvladavanja)? Smisao usporedbe u ovom obećanju prvoj Crkvi nije toliko da naglasi potrebu uzimanja hrane za podržavanje života, nego, umjesto toga, da ukaže na potrebu obnavljanja „vrta“ Božje naklonosti.

Ili da postavimo stvar malo drugačije, pouka je ustvari o obnovi zajedništva s Bogom, ponovnog zadobivanja Božje naklonosti, ili pristup prijašnjem odnosu, oporavak sa palog na uspravno stanje. 7 Prema tome, brzim i ispravnim djelima pokajanja, ti Kršćani mogu postićinji njihovo prijašnje duhovno stanje naklonosti i sklada s Bogom i Svojim Spasiteljem, i na koncu primiti nasljedstvo svetih. Hvala neka je Gospodinu za sve što se podrazumijeva u tim riječima upućenima Efezu! One otkrivaju neke od dubina Njegove milosti opraštanja: On nije bio spreman zaboraviti djelo i trud ljubavi koje su oni pokazali prema Njegovom imenu.

Poruka Smirni (70 – 313. A.D.)

 Redak 8:

I anđelu crkve u Smirni napiši…

Za ime Smirna je rečeno da je izvedeno od Amazonskog ili ženskog ratnika zvanog Zmirna. Označava „smirnu“ i tako je prevedena u Mat 2:11; Marko 15:23; i Ivanu 19:39. Značajno je da je Hrvatska riječ „smirna“ izvedena iz

______________________________________________________________

6.Izraz „usred“ trebalo bi možda izostaviti, jer nije nađen u nekima od najstarijih manuskripata. Međutim, njegovo uključivanje ne mijenja smisao ili značenje, budući se i za drvo života i drvo spoznaje dobra i zla govorilo da su bili „usred“ vrta (1.Moj. 2:9; 3:3) Potonje je bilo dobro za hranu i ugodno pogledu; ipak zbog kazne koja mu je bila prikačena, ovo se drvo pokazalo drvetom smrti a ne života.

7.Primjer je pružen preko Marka, koji, iako ga Pavao prije nije odobravao, kasnije je bio vraćen u Apostolovu naklonost, očito zbog njegovog ispunjavanja uvjeta na koje je ovdje Isus ukazao (Djela 15:37,38; 2.Tim. 4:11).

Arapske riječi mara, koja znači „biti gorak.“ Hebrejska riječ mara je ime dano prvoj vodi koju su Izraelci našli u pustari, i također je ime koje si je Noemi dala u svojoj nevolji (2.Moj. 15:23; Ruta 1:20).

Ovaj stadij Kršćanske Crkve, koji se proteže od 70 do 313 A.D., bilo je razdoblje povremenog gorkog progonstva pod Rimskim carevima od Nerona do Dioklecijana. Kronološka lokacija je s kraja Efeškog razdoblja, nakon smrti apostola Pavla od ruku Nerona, do početka vladavine Konstantina.

Ovdje u Smirni, 169 A.D., ugledni učenik i pouzdanik Apostola Ivana, bio je mučen zajedno sa jedanaest drugih građana od Filadelfije do Frigije. 8 Premda je Kršćanima najznačajniji događaj povezan sa Smirnom bilo Polikarpovo mučeništvo, stotine drugih takvih smrti se dogodilo ovdje nakon toga. „Obronci Pagusa, na kojima je Polikarp bio spaljen, su od tada bili pocrvenjeli s krvlju tisuću i petsto ispovjednika u jednom trenutku, i osamsto u drugom. 9 Te su smrti bile hvaljene naširko i nadaleko, i Smirna je stoga bila povezana sa mučeništvom. Henry C. Sheldon navodi o takvim smrtima u Smirni: „Neki su bili bačeni divljim zvijerima, neki spaljeni na lomači…[Ipak] nijedan od njih nije pustio uzdah ili je stenjajući bježao…“ 10

Glasnik Crkve u Smirni bio je Apostol Ivan, jer karakter njegovih zapisa u mnogim pojedinostima odgovara poruci za tu eru. Dvije su teme dominirale u njegovim zapisima. Kao prvo, Isus je stalno bio nazivan „Logos,“ jedino rođeni sin od Oca, čiji su život i djela tokom cijele njegove zemaljske službe potvrdili njegove tvrdnje da je on bio u Očevim krilima (Ivan 1:1-18; 17:3-8; 1.Ivan. 1:1,2). Kao drugo, dano je mnogo naglaska na život kao dar Božji pribavljen kroz Spasiteljevu smrt (Ivan 1:4; 3:16; 4:14; 5:24-29; 6:33-40; 17:2; 1.Ivan. 1:1; 5:11-13). Osim toga, Ivan je zabilježio Apokalipsu i najavio da deset dana bude zadesilo Smirjansku Crkvu (redak 10).

Apostol se navodno vratio sa progonstva na Patmosu u Efez godine 96 A.D., kada je Nerva postao Rimskim carem. U vrijeme svoje smrti, za koju je rečeno da se dogodila tijekom vladavine Trajana, Ivan je bio stogodišnjak. U stvari, neki tvrde da je Ivan doživio starost od 120 godina. 11

…ovo govori prvi i posljednji, onaj koji bijaše mrtav i oživje.

 Poruku je poslao Otkupitelj, koji je na prvom mjestu ne samo po starosti nego također i po časti, dostojanstvu i položaju. On je iznad svih drugih sinova Božjih, ne niti jedan je

______________________________________________________________

8. Peloubet’s Bible Dictionary (Philadelphia: John C. Winston Co., 1925), p. 637. Apostolic Fathers, The Loeb Classical Library (New York: G. P. Putnam’s Sons, 1919), Svez. 1, str. 337. John D. Davis, The Westminster Dictionary of the Bible, rev. by Henry Snyder Gehman (Philadelphia: Westminster Press, 1944), str. 569. Jas. L. Meagher, Of Christ’s Kingdom on Earth (Cazenovia, N.Y.: Christian Press Association Publishing Co., 1891), str. 156.

9. J. A. Seiss, The Apocalypse, Revelation of Jesus Christ, 14th ed. (Philadelphia: Approved-Books Store, 1869), Svez. 1, str. 124.

10. History of the Christian Church (New York: Thomas V. Crowell, 1894), Svez. 1, str. 146.

11. Robert Jamieson, A. R. Fausset, and David Brown, eds., A Commentary on the Old and New Testaments (Hartford: S. S. Scranton & Co., 1879), Svez. 2, str. 126.

bio niti će biti, kao on, izravno Jehovino stvaranje. Zbog toga što se dokazao vjernim sve do smrti u otkupljenju ljudske rase, Isus je bio podignut iz smrti u život od Oca i visoko uzvišen (Efež. 1:20).

Spominjanje Krista kao „prvog i posljednjeg“ čini se da podrazumijeva da obožavanje „Gospodina Cezara,“ kult cara, bude izvršilo znatan pritisak na Kršćanina da popusti u svojoj poslušnosti Kristu.

S obzirom na frazu „koji bijaše mrtav i oživje,“ zanimljiva je povijesna činjenica da je drevna Smirna jednom „bila mrtva“; to jest, grad je bio osvojen i uništen 550 pr. Kr. On je za tri stoljeća nestao iz vida, samo da bi ustao iz pepela u novost života i s još većim sjajem pod Grčkom a onda pod Rimskom vlašću.

Redak 9:

Znam tvoja djela, i nevolju, i siromaštvo (ali bogat si), znam i pogrde onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina.

 S naglaskom misao „ali si bogat“ je umetnuta, kao da želi reći: „Ti siromašan? Ne! Bogatstvo je sačuvano za tebe na nebesima. Budu vjeran do smrti tako da ti mogu dati krunu života.“ Smirna je bila siromašna Crkva, ne toliko u njihovom nedostatku svjetovnih dobara  koliko u njihovom stalnom stanju udaranja i proganjanja. Pravi su Kršćani čak bili prezreni od onih koji su se smatrali Kršćanima koji su tvrdili da su „Židovi“ ali to nisu bili, i koji su počeli cvjetati u toj eri i privlačiti pažnju poganskih vladara. 12 U Efezu se iskvarujući utjecaj primjenjivao na pojedince tu i tamo, ali su bili odbačeni od većine. Sada je u Smirni taj isti utjecaj zahvatio skupštinu ili grupu pojedinaca tu i tamo. U očima svijeta, ti zavedeni vjernici su na koncu bili smatrani kao pravi Kristovi predstavnici zbog njihovog sve većeg broja; ali oni su bili, u stvari „sinagoga Sotonina [protivnik ili suprotstavljajući duh].“ Riječi Apostola Pavla crkvi u Korintu opisale su sličan element ili stanje: „Već ste se nasitili, već ste se obogatili…Mi smo ludi zbog Krista, a vi ste mudri u Kristu; mi smo slabi a vi ste jaki; vi ste časni, a mi smo prezreni.“ (1.Kor. 4:8-10)

Redak 10:

Nemoj se bojati onoga što ćeš pretrpjeti: evo, neke od vas đavao će baciti u tamnicu da budete iskušani; i imat ćete nevolju deset dana…

Poganski Rim – koji je simboliziran kao đavao, klevetnik, ili optužitelj (od Grčke riječi diabolos) – bio je sredstvo koje je Protivnik koristio da izvrši svoje zlonamjerne projekte kao „optužitelj naše braće,“ i da nastavi otvoreno neprijateljstvo i protivljenje prema onima koji ispovijedaju da su Crkva Kristova kad god je prikladna prilika za to (Otkr. 12:10). Iako Spasitelj nije obećao

____________________________________________________________

12.Kroza sve zapise Apokalipse, nacija Izrael, ili Židov, bili su korišteni kao simbol da predstave Kršćanskog vjernika (bilo Židov ili Poganin). Taj se simbolizam temeljio na Božjem prijašnjem ophođenju sa prirodnim Izraelom, o kojem je napisano: „Samo sam vas poznavao [priznao] od svih rodova zemaljskih“ (Amos 3:2). Izraelci su bili priznati kao Njegov narod, i On kao njihov Bog; prema tome, oni prikladno prikazuju one koji se izjašnjavaju da su Božji narod u Kršćanskoj eri (Još. 3:9; Ezek. 39:22; Gal. 6:16).

da njegovi sljedbenici trebaju biti izuzeti od te patnje, on im je zaisigurao da budu imali njegovu podršku.

Ova je poruka dala utjehu i nadu mučenicima koji su patili. Bilo je kao da je Isus rekao: „Ne bojte se, moji vjerni; budući su progonili Sina, ne mojte smatrati nečim neobičnim da trebaju progoniti i vas. U svijetu ćete imati nevolju, ali oraspoložite se jer ja sam pobjedio svijet. I ja sam bio pogubljen od te iste sile; ali ipak živim! Nemojte se bojati slijediti moje stope jer ja ću se brinuti za vas. Ja sam bio podignut u slavu, u moć, u besmrtnost. Slijedite me! Govorim vam te stvari da bi ste imali mir“ (Ivan 15:18-20; 16:33)

Onima na vlasti nova Kršćanska vjera činila se nespojivom s dobrim građanstvom, budući je branila svojim pristašama da pokazuju uobičajeno poštovanje za cara i vladavinu. Rimljani su zato formulirali posebno sredstvo nazvano Libellus da im pomogne otkriti Kršćane. 13 Libellus je bila pisana ovjerena izjava koja potvrđuje da je njen vlasnik uvijek bio vjeran u obožavanju bogova i da je također prinio žrtvu u prisutnosti vladine komisije i svjedoka. U nekim djelovima carstva, svaki Rimski građanin, bez obzira koje bi religije mogao biti, bio je obvezan imati takvu potvrdu i pokazati je na zahtjev. Kada je Kršćanin bio optužen i uhićen, neki su dužnosnici nastojali izmjeniti i ubrzati taj zakonski zahtjev tražeći od optuženika izdaju tako da baci šačicu kada na vatru njihovog poganskog žrtvenika. Odbijanje da se posluša takvu milostivu gestu razbjesnilo bi vladine predstavnike, koji bi tada obično nanijeli punu kaznu na žrtvu.

„Deset dana“ odnosi se na posljednje i najteže progonstvo pod Rimskim carevima: deset godina progonstva od A.D. 303 do 313 tijekom Dioklecijanove vladavine. 14 Neki su bili živi nabijeni na stupove. Nekima su udovi bili slomljeni i oni ostavljeni da izdahnu. Neki su bili pečeni na laganoj vatri. Neki su bili obješni na njihove noge iznad vatre sa glavama prema dolje da se uguše od dima. Nekima su otopljeno olovo izlili niz grlo. Nekima su otkinuli prste na rukama i nogama. Kuće pune Kršćana bile su zapaljene. Brojni su bili vezani zajedno i bačeni u more. U samo jednom mjesecu, 17000 ih je bilo poubijano. Tijekom nastavka ovog progonstva samo u Egiptu, 144 000 Kršćana umrlo je uslijed nasilja, uz 700 000 drugih koji su izdahnuli uslijed iscrpljenosti od progonstva ili javnih  radova na koje su bili osuđeni.

Slijedi izvadak iz Wilsonove Skice Povijesti: „Tijekom deset godina progonstvo se nastavilo s jedva smanjenim užasima; i takva su mnoštva Kršćana pretrpjela smrt da su se na koncu carski ubojice hvalili da su iskorijenili Kršćansko ime, i religiju, i obnovili štovanje bogova u njegovoj izvornoj čistoći i raskoši.“ 15 Oni koji su upoznati sa poviješću tog razdoblja mogu razumijeti dubinu riječi „da budete iskušani.“ Neke od najuzvišenijih scena

______________________________________________________________

13.James Henry Breasted, Ancient Times, A History of the Early World (Boston: Athenaeum Press, 1916), 5 Dio, str. 663.

14.Deset dana“ je simbolično – dan za godinu (vidi 4.Moj. 14:34; Ezek. 4:4-6). To desetogodišnje razdoblje progonstva bilo je zapaženo i zabilježeno u povijesti od Gibbona, Mošeima, i nekolicine drugih eminentnih povjesničara. (Edward Gibbon, History of the Decline and Fall of the Roman Empire, trans. M. F. Guizot [Oxford, Ohio: David Christy, 1841], Svez. 1, str. 201. John Fletcher Hurst, Short History of the Christian Church [New York: Harper & Brothers, 1893], str. 39.)

Kršćanske izdržljivosti koje je svijet vidio bile su predstavljene tijekom razdoblja Smirne.

…Budi mi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.

Kroza svo to progonstvo vjerno je stado, očekujući smrt kao mučenici, moglo vidjeti žive riječi u slovima od svjetla protežući se nebesima poput zlatnog luka obećanja: „Budi mi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“

Smirna (Izmir), strateški je smještena na obali Egejskog mora u zapadnoj Turskoj, četrdeset milja sjeverno od Efeza. Sa svojom lukom okruženom sa visokim brdima na tri strane, grad je prirodna tvrđava napada i obrane, dominirajući nad ključnim kopnenim i morskim rutama u području. Shvativši vojnu važnost Smirne, Aleksandar Veliki naredio je da njeno glavno brdo, brdo Pagos, bude snažno utvrđeno sa tvrđavicom. Na taj sektor,  a ne na onaj više drevniji sjeverno tri milje udaljen, ukazuje Apokalipsa.

Glavna ulica, zvana Zlatna, bila je raširena po gradu od zapada do istoka, počev od hramskog brežuljka Zeusa i idući uokolo nižim padinama Pagosa sve do hramskog brežuljka Kibele na istoku. Aristides govornik, na račun finih dobro uređenih građevina tada viđenih po cijeloj njenoj dužini, usporedio je  Zlatnu sa ogrlicom od bisera oko glave kipa.

Putnici koji su se s mora približavali luki bili su zapanjeni sa impozantnim izgledom Smirne. Uzvišeno, zaokruženo ispupčenje, posebice akropola sa svojim krugom građevina na vrhu Pagosa—njene utvrde, snabdjevene tornjevima, i zidovi snabdjeveni s puškarnicama—sličilo je kraljevskom vijencu. Izgleda da su se tako pojavili epiteti „kruna Smirne“ i „kruna Azije.“ 16

Redak 11:

Onaj tko ima uho neka čuje što Duh govori crkvama: Onome tko pobjedi, neće nauditi druga smrt.

 Za vjernost do smrti, obećanje nije samo kruna života nego također i otpornost na „drugu smrt.“ Stoga će vjerni primiti život u njegovom najuzvišenijem obliku:besmrtnost.

Aluzija na otpornost pobjednika na „drugu smrt“ sugerira mogućnost – zaista vjerojatnost – da vjerni Kršćani iz ere Smirne budu pretrpjeli nasilnu, žrtvenu smrt. Sračunato je da su ta obećanja trebala ojačati takve da se suoče s iskustvima koja će ih uskoro snaći, i da im pomognu imati čvrstu nadu do kraja u slavu koja će se otkriti na njima u Dan Gospodina Isusa (Rim. 8:18; Hebr. 3:6) Takvi izrazi od Oca i Sina o ljubaznom suosjećanju i nježnom obziru dragocjena su pomast duši.

Iz ovog je teksta vidljivo da kraljevi koji će vladati s Isusom ne primaju njihove krune ili da vladaju u sadašnjem životu. Crka sada – u svom početnom, embriotskom stanju – nije Kraljevstvo Božje uspostavljeno u slavi i moći. Svi izrazi

______________________________________________________________

15.Frank Elmer Wilson, The Divine Commission (New York: Gorham, 1940).

16.James Hastings, ed., Dictionary of the Bible (New York: Charles Scribner’s Sons, 1929), str. 867. The Encyclopaedia Britannica, 14to izdanje. (New York: Encyclopaedia Britannica Inc., 1929), Svez. 20, str. 847.

Novog Zavjeta koji se odnose na sadašnju Crkvu i njezina iskustva slažu se s tom mišlju. Kraljevstvo nebesko sada trpi nasilje od ruku svijeta (Mat. 11:12). Baš kao što je Otkupitelj bio zlostavljan i razapet, tko god slijedi njegove stope će slično tome trpjeti progonstvo i nasilje u nekom obliku. To se progonstvo primjenjuje samo na pravu Crkvu, ne na nominalnu. Međutim pruženo je obećanje da ako članovi Crkve, embrio Kraljevstva, sada trpe s Kristom, da će biti proslavljeni i vladati s njim kada, u određeno vrijeme, on počne vladati (Rim. 8:17; 2.Tim. 2:12; 1.Pet. 4:12,13).

Tijekom Smirjanske ere povijesti crkve, suprotstavljajuća stvar sprečavala je brzi razvoj Antikrista; naime, mjesto za kojim se težilo već je bilo zauzeto od drugog (2.Sol. 2:7). Ne samo da je Rimsko Carstvo osvojilo svijet i dalo mu politiku i zakone, nego prepoznavajući da su vjerska praznovjerja najjači lanci za držanje i upravljanje ljudima, carstvo je usvojilo plan koji je imao svoje porijeklo u Babilonu tijekom vremena njegove jakosti kao vladara svijeta. Plan je postavio kao uvjet da se cara treba cijeniti kao upravitelja i vladara u vjerskim isto tako kao i u civilnim poslovima. Da se podrži ta ideja, tvdilo se da je car bio polubog, u nekom smislu potekao od poganskih božanstava. Kao takvog ga se obožavalo i njegovi su kipovi bili ukrašeni; i kao takav bio je nazvan Pontifex maximus, to jest, Glavni Svećenik, ili Najveći Vjerski Vladar. Sam taj naslov bio je zahtjevan i dat pontifima ili papama Rimske hijerarhije otkad je Antirkrist dobio „svoju silu, i svoje prijestolje, i vlast veliku,“ od bivšeg Rimskog vladara. (Otkr. 13:2)

U biti, ono što je sprečavalo rani razvoj Antikrista, i nezakonito uzvišenje nominalne Kristove Crkve na priželjkivani položaj duhovne nadmoći, bila je činjenica da je on već bio ispunjen  od predstavnika najjačeg carstva kojeg je svijet do tada poznavao. Ako bi bilo tko pokušao otvoreno pokazati ambiciju u tom pravcu izložio bi se gnjevu gospodara svijeta. Carski vladari su neko vrijeme gledali na Kršćanstvo sumnjičavo i s nepovjerenjem. Zato je ta nepravedna ambicija isprva radila tajno, poričući bilo kakvu namjeru da zadobije moć ili autoritet sve dok se nije predstavila povoljna prilika – nakon što je nominalna Crkva postala velikom i utjecajnom i carska sila, razbijena političkim razmiricama, nije počela propadati. Smirna stoga predstavlja to protivljenje i gorčinu s kojom se Kršćanstvo suočilo prije njegovog nezakonitog stjecanja moći Carskog Rima.

U usporedbi sa kasnijim progonstvima Kršćana pod Papinskim Rimom, ova pod Poganskim Rimom bila su rijeđa, manje opsežna i manje ozbiljnija za trpjeti u nekim pogledima. Deset godina progonstva pod Dioklecijanom bila su iznimka. U provincijama većina Rimskih sudaca , u čijim su rukama ležali život i smrt, bili su ljudi uglađenih manira i liberalnog obrazovanja koji su poštivali pravila pravde. Oni su često odbijali mrzak zadatak progonstva; odbacili optužbe protiv Kršćana s prezirom, kao što su Pilat i Herod pokušali s Isusom; ili predlagali pravna zaobilaženja za otpužene Kršćane (Mat. 27:24; Luka 23:14-16, 20,22). Kada je to bilo moguće, suci su koristili svoju moć da ublaže umjesto da tlače Kršćane, i poganski su tribunali često bili najsigurniji zaklon Kršćanima od njihovih otpužitelja. Okrutno progonstvo pod odvratnim tiraninom Neronom, koji je spalio Kršćane da skrene sumnju javnosti sa sebe, čini jednu od najmračnijih stranica u povijesti Poganskog Rima; međutim njegovih je žrtava bilo relativno malo. Žrtve poganskog progonstva nisu bile cijele zajednice nego istaknuti pojedinci. Čak i ta progonstva vodećih predstavnika nisu utoliko bila rezultat fiksnog, upornog  protivljenja od strane vladavine nego više nekontrolirane javne galame, pobuđene praznovjerjem, koju su vladari zadovoljili u interesu mira i reda. Nekoliko primjera toga imamo u karijeri Apostola Pavla, isto tako kao i u životima drugih apostola (Djela 19:30-41; 25:24-27; 26:2,3,28). Između tih progonstava često su bila duga razdoblja mira i spokoja. Unatoč znatnog uznemiravanja, Kršćanstvo je napredovalo pod carevima Smirjanske ere.

Poruka Pergamu (A.D. 313-1157)

Redak 12:

I anđelu crkve u Pergamu napiši:…

Porijeklo imena Pergam je prosvjetljujuć. Per je član naglaska, ponekad označavajući „iznad“ ili više nego,“ obično pred genitivom. Stoga se općenito razumije da ime Perga znači „zemaljski,“ i također ima smisao „iznad zemlje“ (Djela 13:13). Grčka riječ za hrpu zemlje je gaion, gaionos. Stoga Pergamos (per-gaionos) označava s naglaskom  „zemaljska visina“ ili „uzvišenje,“ prikladan opis Papinskog uspona na položaj moći. Zanimljivo je da je Pergam bilo ime dato tvrđavi Troje.

Drugi predlažu dijeljenje riječi na dva dijela na koja se prirodno dijele: per znači „iako“ ili „međutim“ u smislu skretanja pažnje na nešto na što se prigovara; i gamos znači „brak.“ Stoga Pegamos prenosi misao „iako brak.“

Vjerovatno su oba značenja namjenjena etimološkom značenju. Jedna derivacija opisuje Papinski uspon na položaj moći; drugo ukazuje na neodobravanje sredstava s kojima je taj uspon bio ostvaren—izvjestan brak sa svjetovnom vlašću.

Anđeo Pergamskog razdoblja, koje se proteže od A.D. 313 do 1157, bio je Arije Aleksandrijski prezbiter, iz Egipta, koji je najprije počeo privlačiti pozornost Kršćanskog svijeta oko 312 godine. 17 Njegovo protivljenje i teoriji gospodstva u Crkvi i doktrini o Trojstvu koje je poganskog porijekla—isto tako kao i opći karakter, kronološki položaj, opseg, i utjecaj njegovih učenja na Kršćanstvo—ukazuje da je on bio izabran od Boga za tu službu. Prema Gibbonu gotovo najneumoljiviji neprijatelji Arija morali su priznati učenost i besprijekoran život tog uglednog prezbitera. 18

Sa svojstvom poniznosti, Arije je osobno očitovao svoje suprotstavljanje gospodstvu u Crkvi odbijajući biskupsko prijestolje u Aleksandriji. U vezi toga Philostorgius navodi[Knjiga 1, Pogl. 3]: „Kada su ljudi, već bili spremni glasati za Arija, on je odbio tu čast u korist Aleksandra,“ koji je uskoro po svom izboru, bio uključen u doktrinarni spor sa Arijem i nikada nije popustio sve dok ovaj potonji dva puta nije bio ekskomuniciran, protjeran carskim ukazom, i proklet od strane sveopćeg sinoda u Niceji. 19

____________________________________________________________

17.Dean Dudley, History of the Council of Nicea, 7th izdanje. (New York: Peter Eckler, 1886), str. 34.

Ta gledišta koja su prevladala u Niceji (A.D. 324-325) utjelovljena su u Nicejskom Vjerovanju, izričito Trinitarijanskoj izjavi. Na tom sinodu Trinitarijanci su vjerovali da je Kristovo porijeklo bilo od vječnosti, tako da je on bio vršnjak Bogu—naime, jednako vječan kao i Otac—dok je Arije vjerovao da je on imao početak. Trinitarijancu su tvrdili da je Sin potekao od Oca, da je bio iste identične suštine, i da nije bio samo slične suštine, kako su Arijanci vjerovali. Arijanci su držali da je Sin bio stvoren Božjom moći, iz ničega, i da je on bio prvo stvoreno biće. 20 Nicejski koncil je definirao Božanstvo (?) kao apsolutno jedinstvo božanske biti i apsolutne jednakosti tri osobe.

Arije nipošto nije namjeravao umanjiti dostojanstvo Krista pripisujući mu početak postojanja. Zaista Arije mu je pripisao najveće dostojanstvo koje može imati neko biće odmah poslije Boga, bez da u potpunosti ignorira razliku između tog bića i Boga. Ipak Atanazije, vodeći glasnogovornik za Trinitarijansko gledište i vjerovatno Arijev najgorči protivnik u tom vremenu, ocrnio ga je različitim djelima s takvim izjavama kao što su „Arije ateista,“ „ On bljuje otrov bezbožnosti,“ „Arije zmija koja je zavela Evu,“ i tako dalje. S obzirom na te klevete, zanimljivo je opažanje Kardinala Newmana:  „…da se jezik pred-Nicejskih Otaca na temu Gospodinovog Božanstva, daleko više može smjestiti u Arijevu Hipotezu od jezik Pos-Nicejskog , svi će se složiti.“ 21

U doktrinarnoj raspravi između Arija i Atanazija o prirodi Isusa i njegovog odnosa prema Ocu, car Konstantin je predsjedao Koncilom u Niceji i odlučio u korist Atanazija i nauka o Trojstvu. Premda se Konstantin naknadno kolebao između dvoga neko vrijeme, na koncu je odbacio Arija i njegova gledišta. Tako je Konstantin, navodni obraćenik na Kršćanstvo bio taj, koji je donio odluku koja je imala duboki utjecaj na Kršćanstvo kroz cijelo doba pa sve do sada. Međutim, njegova djela negirala su njegovu tvrdnju da je Kršćanin, tako da je u stvari, svjetovan čovjek bio taj koji je dominiriao koncilom koji je odlučivao o duhovnoj stvari od velike važnosti (Mat. 7:15-20). Mošeim kaže da „Konstantinov život nije bio takvim kakvim ga Kršćanstvo propisuje potrebnim.“ 22 „Ista godina njegove vladavine u kojoj je sazvao Nicejski Koncil bila je oskvrnjena pogubljenjem njegovog najstarijeg sina.“ 23 On je ubio svoju ženu Faustu zbog neosnovane sumnje; pokosio je svog šogora Liciniusa i bezazlenog jedanaestogodišnjeg Liciniusovog sina suprotno svojoj datoj riječi. Čak štoviše, tri sina koja su naslijedila Konstantina dobio je preko žene preljubnice. I Gibbon navodi da je on degenerirao u „okrutnog i razuzdanog monarha, iskvarenog svojim bogatstvom, ili podignutog osvajanjem iznad nužnosti pretvaranja…Konstantinova starost bila je osramoćena sa…porocima razbojništva i rasipništva…[Premda] je on još uvijek zadržavao poslušnost, postupno je gubio cijenjenje svojih podanika.“ 24

_____________________________________________________________

  1. Decline and Fall of the Roman Empire,Svez. 1, str.. 270.
  2. Vidi Bonovo izdanje, koje je preveo Edw. Walford.
  3. Kada je ostarjeli Arije ustao na koncilu da govori u svoju obranu, neki imenom Nikola udario ga je u lice. Drugi su uskoro istrčali, stavljajući prste u svoje uši simulirajući užas od navodnih starčevih krivovjerja.
  4. John Henry Cardinal Newman, An Essay on the Development of Christian Doctrine (London: Longmans, Green, i Co., 1885), str. 135.

S obzirom na prethodne činjenice, ironično je da Katolicizam, i u velikoj mjeri Protestantizam, štuju sjećanje na Konstantina, o kojemu je rečeno, „zahvalnost Crkve uzvisila je vrline i ispričala slabosti velikodušnog zaštitnika koji je posjeo Kršćanstvo na prijestolje Rimskog svijeta.“ 25 Grčka Pravoslavna Crkva ga je čak kanonizirala, štujući ga kao Sv. Konstantina.

Kada je Arije iznenada umro u Konstantinopolu godine 336 pod „neobičnim i užasnim okolnostima“—po svemu sudeći bio je otrovan urotom svojih neprijatelja—njegovi su se protivnici radovali. 26.27 I tako je glas najvećeg neprijatelja ortodoksnih bio ušutkan.

Ovo govori onaj koji ima oštar dvosjekli mač.

Pergam, sada se zove Bergam, bio je utvrđena utvrda koja se nalazila na terasastim strminama planine. Stoga je, mnogo naglaska bilo stavljeno na borilačke vještine i fizičku sposobnost njegovih podanika. Štoviše, Pergam je bi poznat po vrhunskoj kvaliteti mačeva proizvedenih u njegovoj oblasti. Učitelj je potaknuo i ohrabrio Kršćane te ere da se bore za vjeru ne sa tjelesnim već sa duhovnim oružjem—sa istinom, mačem usta (redak 16).

Govornik je Isus; on je onaj koji ima „oštar dvosjekli mač.“ I zaista mač Riječi Božje je oštar (Efež. 6:17; Hebr. 4:12). On je „dvosjekli“ zato što predstavlja Stari i Novi Zavjet. Isto tako, dvije oštrice omogućuju maču da reže u dva pravca—dok je jedna oštrica prikazana prema neprijatelju, druga je usmjerena prema onome koji ga nosi. Drugim riječima, mač „reže“ i neprijatelje istine i posvećeni Božji narod. On otktriva i očite i skrivene grijehe i požude; i Kršćanin bi se trebao spremno podložiti tom istraživanju svog karaktera. Gospodinova istina je beskompromisna; ona s neodobravanjem gleda na grijeh gdje god naiđe na njega…bilo kod Njegovog naroda ili Njegovih neprijatelja. Krist je dao mač istine Crkvi da bude korišten u  njegovoj službi. Jao onome tko s njim nevješto rukuje!

Pod Konstantinovom vladavinom, protivljenje carstva Kršćanstvu utrlo je put naklonosti, kako je pokazano Milanskim Ediktom (A.D. Ožujak, 313), koji je dao vjersku slobodu svakom pojedincu u Rimskom Carstvu. „Ono što zadržava“ iz razdoblja Smirne bilo je uklonjeno; i Konstantin, carski Pontifex Maximus, postao je zaštitnikom navodne, ali u stvarnosti otpadničke, Kristove Crkve (2.Sol. 2:7). On je poslao carsku uredbu da svo progonstvo treba prestati. Barem na neko vrijeme, pravi su  Kristovi sljedbenici uživali, s Nominalnom Crkvom, prestanak progonstva. Uzimajući tu otpadničku Crkvu za ruku, Konstantin joj je pomogao doći do popularnosti i raskoši iz čega je ona kasnije mogla, kako je carska sila slabila, staviti svog vlastitog predstavnika na vjersko prijestolje svijeta kao Glavnog Vjerskog Vladara—Pontifex Maximus.

______________________________________________________________

  1. Dudley, History of the First Council of Nicea, str. 26.
  2. Gibbon, Decline and Fall of the Roman Empire,Svez. 1, str. 258.
  3. Ibid., str. 225.
  4. Ibid., str. 258.
  5. Ibid., str. 274.
  6. Dudley, History of the First Council of Nicea, str. 86 bilješka.

Tada je došao glavni ispit tog  razdoblja: Hoće li se Crkva održati na ispitu carskog pokroviteljstva kao što je iznijela test carskog progonstva? Oni Kršćani koji su ostali vjerni Gospodinu, odupiruće se iskušenju svjetovnog pokroviteljstva i želji da vladaju prije određenog vremena, sačinjavali su pobjednike Pergamskog razdoblja.

Pogreška je pretpostaviti da je Crkva u to vrijeme bila čista (djevica) Crkva iznenada podignuta na položaj časti i moći što joj je postalo zamkom. Upravo je suprotno istina. Dogodilo se veliko otpadanje—od izvorne čistoće, jednostavnosti, i slobode u kredima vezane, ambiciozne frakcije. Nalikujući poganskim filozofijama,  ukrašeni s nekim istinama, i pojačane i ščepane naukom o vječnom mučenju, pogreške i obredi tih frakcija privukle su u Crkvu ogromne horde čiji je broj i utjecaj postao vrijedan Konstantinu i poštovan i korišten u skladu s tim. Nikada takav svjetovni čovjek ne bi razmišljao da ozbiljno izloži stvar poniznog Kristolikog Malog Stada, istinski posvećene Crkve, čija su „imena zapisana na nebu“ (Luka 10:20). Konstantinova popularnost s njegovim vojskama, koju spominju povjesničari, bila je vrlo drugačija od popularnosti stvarnih vojnika Križa.

Sljeće četiri retka (13 do 16) ukazuju da je Pergamsko razdoblje bilo okarakterizirano sa doktrinarnom polemikom, i da je Crkva trebala slijediti primjer Isusa koji je on ostavio razoktrivajući i suprotstavljajući se lažnim tvrdnjama i pretvaranjima vjerskih vođa svog vremena.

Redak 13

Znam tvoja djela i gdje prebivaš, ondje gdje je prijestolje Sotonino…

Jednom je u Pergamu stajao, usred niza velikih, impresivnih kipova, ipak značajno odvojen i različit na usamljenom brežuljku ili povišenoj razini strmine, Žrtvenik Zeusu. Zanimljivo je da su Isusovi učenici koji su se nalazili u Maloj Aziji posebno prezirali taj žrtvenik, kojeg su smatrali kao sjedište ili prijestolje Sotone, i na koje je ovdje ukazano kao na simboličan grb centalnog sjedišta Protivnikove moći. Koliko god da je ta identifikacija u 13 retku bila korisna pomažući onim Kršćanima da  izdrže prodiranje zla posvuda oko njih, takva lokalizirana primjena identiteta sotonskog prijestolja bi bila od ograničene koristi Crkvi općenito. Premda poruke koje su bile upućene sedmerim crkvama u Maloj Aziji svaka ima povjesni i alegorijski značaj povezan sa određenim imenovanim mjestom, što daje značenje i uputu u unutarnjem duhovnom sadržaju namjenjenom za to područje Crkve, mora se uvijek zadržati na umu da je stvarna svrha tih poruka da pruži vrijedne ključeve za širu primjenu na Crkvu kao cijelinu (Otkr. 1:4). U skladu s time, Žrtvenik Zeusu je samo kažiprst koji pokazuje na pravo centralno sjedište moći; naime, Poganski Rim, koji je kasnije bio kristijaniziran u Papinski Rim. Drevna izreka koja je glasila među Židovima bila je da tamo gdje se nije proučavalo zakon Božji, tamo je Sotona prebivao.

Preseljenje sjedišta carstva iz Rima u Konstantinopol A.D. 334, naknadno izlaganje grada Rima invaziji barbara sa sjevera, i stalne promjene generala i upravitelja brzo padajućeg carstva ostavilo je tamo biskupa Rimske Crkve kao najtrajnijeg i najpočasnijeg službenika. Postupno povećanje njegovog prestiža bilo je pojačano i sa preseljenjem suparničkog sjaja carskog dvora u Konstantinopol i sa naklonosti koju su ljudi svijeta pridavali imenu samog Rima. Rimski je biskup aktivno iskoristio to poštivanje imena i mjesta tvrdeći svoju superiornost nad svim drugim biskupima, upraviteljima i vladarima. S vremenom je tvrdio ne samo crkvenu vlast nad svijetom nego također i civilnu vlast; on je tvrdio da je Bog postavio Rimsku crkvu za vladara zemlje, poklanjajući biskupu pravo da stavlja i miče krune, da uzvisuje i skida, bilo kojega i sve vladare starog Rimskog carstva.

U Konstantinovim danima bilo je mnogo učitelja i još više kontroverzi nego ikada prije. Nastao je spor „tko bi trebao biti najveći.“ Sklonost je dakako bila prema zemaljskoj glavi, i naravno mnogi su hlepili za tom čašću. Biskupi (ili patrijarsi kako su preferirali da ih se zove) Rima, Antiohije, Jeruzalema, Aleksandrije, Kartage, i Konstantinopola, već su bili stekli stupanj superiornosti nad drugima; i među njima je postojalo dugotrajno rivalstvo. Nadmoć je na koncu bila podjeljena između Konstantinopola i Rima, sa svađom koja se natavila između njih nekoliko stotina godina. Kako bi riješili sukob, Crkva je bila podjeljena; istočna ili Grčka crkva prihvatila je patrijarha (glavnog oca) Konstantiopola za svoju glavu; i zapadna ili papinska Crkva priznala je Rimskog biskupa kao papu. Svjesnost te kontroverze biti će pomoć u razumijevanju sljedećeg dijela retka:

i čvrsto se držiš moga imena i nisi zanijekao moju vjeru ni u one dane kada je Antipa, moj vjerni svjedok, ubijen kod vas, gdje prebiva Sotona.

 Mnogi su pravi Isusovi sljedbenici osudili pokušaj da se prekrši Učiteljevu izravnu zapovjed da nijednog čovjeka ne zovu „Otac,“ i naravno primili su obećano progonstvo (Mat. 23:9; 2.Tim. 3:12). Njihova je vjernost posebno zapažena zbog njihovog nepovoljnog okruženja. Ta klasa u Pergamu je pohvaljena od Gospodina pod simbolom „Antipe“ kao „mog vjernog svjedoka [mučenika].“ Na Grčkom anti znači „protiv,“i papas označava „očeve.“ Držeći se čvrsto dragog Očevog imena i priznajući Isusa kao pravog i jedinog predstavnika Crkve, ova vjerna četa suprotstavila se razvoju i uspostavi Papinstva i drugih sličnih pokreta.

Redak 14:

Ali imam protiv tebe nešto, jer imaš ondje nekih koji drže nauk Bileama, koji je poučio Balaka da postavi spoticalo pred sinove Izraelove da jedu žrtvovano idolima i da bludniče.

Drevni grad Pergam sadržavao je mnoštvo poganskih bogova i božica demonskog porijekla koji su bili uvedeni i osmišljeni da zbune, izokrenu, i zavedu stanovništvo od pravog obožavanja jedinog pravog Boga. Svaki od različitih hramova imao je svoj različit izbor odgovarajućih ideologija, koje je Gospodin sažeo u dvije kategorije: drevni „nauk Bileama“ i „nauk Nikolaita.“ ( redak 15)

Bileamov nauk, koji je prethodio Kršćanstvu, može biti definiran kao pribavljanje i zadovoljenje želje tijela sa materijalnom nagradom ili privremenim užitkom. I u ovom gradu Sotonske obmane, Đavo je osmislio svoj umjetnički rad da odvrati i preusmjeri neoprezne. Naglasak je bio stavljen na zemaljsku ljubav i užitak, o čemu svjedoče (1) neizbježno gola Afrodita, (2) redovito pijan Dioniz, i (3) Serapis bik muške potentnosti. Ta ista „Bileamova“ nauka sada će biti razmotrena u svom širem i mnogo podmuklijem smislu.

Progonstvo Smirjanskog razdoblja prestalo je, poredak cara postao je poretkom i svećenika i naroda, i nominalna Kršćanska Crkva uskoro je postala ispunjena sa svjetovnošću. Mnogi poganski filozofi, nalazeći isplativim i razboritim pridružiti se redovima rastuće religije, tražili su podudarnosti između Kršćanstva i poganizma koje doprinose mješanju tog dvoga zajedno. Oni su predobro uspjeli. Mnogi su nastojali razviti kompromitirajuću religiju, kombinirajuću njihovu drevnu teologiju i novo učenje koje je prodiralo u carstvo; oni su uvjerili sami sebe da su iste istine koje je Isus naučavao bile sakrivene dugo vremena od svećenika bogova pod velom obreda, bajki, i alegorijskih pripovjesti. Budući je stara teologija imala brojne glavne bogove sa mnogim demonskim bogovima obaju spolova, „Poganski Kršćani“ rekontstruirali su popis za novu teologiju. Stoga je u to vrijeme bilo uvedeno učenje o tri Boga: Bog Otac, Bog Sin, i Bog Sveti Duh. Također je bila uvedena i božica majka Marija. Da bi lista bila dojmljiva u brojevima poput duge linije poganskih božanstava, Poganski Kršćani kanonizirali su mrtve apostole i neograničeni broj mučenika i anđela, stvarnih i iz mašte. Tako su poganski svećenici, budući nisu bili spremni izgubiti svoje položaje časti i utjecaja među narodom, nastojali tako saviti svoje ideje da odgovaraju novoj religiji. Premda ispovijedajući nominalno Kršćanstvo, oni su donijeli mnoge od svojih prijašnjih ideja sa sobom u Kršćansku Crkvu. Na koncu su te ideje bile pricjepljene „vjeri koja je jedanput zauvijek bila predana svetima.“ (Juda 3)

Mnoga pokvarena učenja koja su zasitila papinsku Crkvu i koja još uvijek prožimaju Protestantizam imala su svoje porijeklo u tom razdoblju. Povijest pokazuje da su Papinsko klanjanje likovima, mrtvim svecima, i relikvijama; njihove svete svijeće i sveta voda; i svi njihovi isprazni obredi bili posuđeni iz poganskih izvora. Kardinal Newman izražava papinsko izgovaranje: Premda su takve stvari „upravo instrumenti i dodaci štovanju demona, „ oni su međutim, bili posvećeni usvojenjem u Crkvu.“ 28

Platonova filozofija besmrtnosti bila je usađena, parazit na biblijsku vrstu. Ove podle gljive—koje je Sotona zasadio u Edenu, Egipćani zalili, i pseudo Kršćanstvo dovelo do rasta—urodila je obilnom žetvom pogreški i ispuhnulo je utjecaj koji je mnogo smrtonosniji od Kuge (1.Moj. 3:4). Čistilište, vječni grijeh, vječno mučenje, Mariolatrija, obožavanje svetaca, seoba duše, i Muhamedanizam su neki od njenih prirodnih plodova, koji ne bi mogli postojati bez izvornih gljiva.

Tako je Crkva bila postupno odvođena od Boga u pogrešku i zle postupke. Aluzija na Bileama i Balaka u 14 retku odnosi se na taj trend. U Starozavjetnoj povijesti kraljevi Midjana i Moapski kralj Balak našli su se nesposobnima poraziti Izrael oružjem. Bileam, koji je bio Božji prorok (predstavlja one koji su prije bili poganski svećenici), uputio je Balaka (Rimsku carsku silu) kako da navede Izrael (Kršćanstvo) na grijeh—naime, kako da „postavi spoticalo“—i da tako postigne ono što kralj nije mogao ostvariti svojim vlastitim silama (što carski Rim nije uspio ostvariti silom i otvorenim protivljenjem u razdoblju Smirne). 29 (Vidi 4.Mojsijeva 22 do 24; 31:16) Poganski su svećenici poučili Crkvu da se upusti u duhovni blud, i tako naveli na nju isušujuće truljenje gnjeva Božjeg. Taj brak sa svjetskom silom—kojeg je Spasitelj proglasio kao preljubnički, idolopoklonički, i Bileamski—bio je nesveti i degradirajući savez. Ne raspadnut padom Rimskog Carstva, taj savez između Crkve i Države nastavio se u mnogome u Svijetu Kršćanstva sve do sada. Oduševljeno primljen u to vrijeme, na savez se naknadno bilo gledalo od mnogih kao na ostvarenje samog Milenija i veliku ispunjujuću pobjedu Križa.  Ovdje u knjizi Otkrivenje Krist daje svoju presudu tog saveza, osuđujući ga kao idolopokloničku nečistoću, pridruživanje Izraela Baalpeoru, zastrašujući i katastrofalan kompromis Kršćanstva sa svijetom, koji je unakazio i odveo stranputicom Crkvu.

Redak 15:

Tako i ti imaš onih koji drže nauk nikolaita, koji ja mrzim.

„Nauk nikolaita“ je povezan sa prijašnjim Amazonskim obožavanjem, koje je bilo osmišljeno da sa moći, utjecajem i poglavarstvom, iskuša nečiji ego. Među Pergamskim kipovima pronađen je i kip božice pobjede Nike. Ovaj je božica uvijek imala jednu dojku izloženu ne toliko da označi ženstvenost koliko da ju istakne kao davatelja hrane za nadvadavajuću snagu i pobjede kao rezultata.

Najprije zapažena u Efezu, nauka Nikolaita, teorija o poglavarstvu ili vodstvu u Crkvi , našla je svoj razvoj u Pergamu i od tada je stalno breme. U Efezu je bila označčena kao „djela nikolaita,“  to jest, tendencija prema gospodstvu u Crkvi; u Smirni se javlja ogranizacija vjernika na koju je ukazano kao na „sinagogu Sotoninu“; sada je u Pergamu ono što se nikada nije toleriralo—što je Efeška Crkva prezrela—postalo ustanovljenom i prinatom naukom: klerikalizam.

Redak 16:

Pokaj se ili dolazim k tebi uskoro, i borit ću se s njima mačem svojih usta.

Ovaj redak je aluzija na mač i na anđela Gospodnjeg koji se tri puta privremeno suprotstavio tvrdoglavom Bileamu na njegovom zadatku za Kralja Balaka. (4.Moj. 22:23,24,26)

Gospodin govori izravno svojoj Crkvi kao „tebi“ ili „ti,“ ali svijetu i svjetovnim Kršćanima govori kao „oni“ ili „njima.“ Na primjer, u sljedećim retcima spoznaja koju će svetci imati u Danu Gospodinovom stavljena je nasuprot neznanju svijeta o značenju tekućih događaja: „A što se tiče vremena i trenutaka, braćo, nema potrebe pisati vam…Jer kad budu govorili: Mir i sigurnost, doći će na njih iznenadna propast…i neće umaknuti. Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas taj dan zatekao kao lopov. Svi ste vi djeca svjetla.“ (1.Sol. 5:1-5) „I pazite [kaže Gospodin] na sebe

______________________________________________________________

28.An Essay on the Development of Christian Doctrine, str. 373

29. Spoticalo, u smislu kako je korišteno ovdje, je taj dio zamke na kojeg je stavljen mamac; kad ga se takne, on zarobljava plijen.

da vam  srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama, tako da iznenada dođe na vas taj dan: jer će to kao zamka doći na sve one koji prebivaju na licu sve zemlje.“ (Luka 21:34,35) Prema tome, sada bi trebalo biti očito da je Danijel govorio o nominalnoj Crkvi kad je rekao, „oni će se mješati s ljudskim sjemenom“; to jest, nominalna Crkva, baviti se politikom i miješati se u i povezivati sa ljudskim stvarima, čime će formirati smjesu Crkve i Države označene u Svetom Pismu kao bludništvo. (Dan. 2:43)

U 16 retku Gospodin prijeti da će lišiti vjerne njihove prednosti obrane vjere—rukovanjem počašćenim mačem istine—ako popuste u svojim naporima da suzbiju pogrešku koja je počela prevladavati. Dok je nominalna Crkva rasla u popularnosti u Pergamskom razdoblju, pravi Kršćani bili su stavljeni na ispit i iskušani uvođenjem i razvojem poganskih (Bileamskih) i papinskih (Nikolaitskih) ideja. 30 Da bi bili ubrojeni među vjerne svjedoke, vjerni Kristovi sljedbenici trebali su biti spremni voditi agresivan rat protiv zla, dok je tendencija bila voditi obrambeni rat, kao što je otkriveno u apologetskoj prirodi zapisa koji su došli do nas iz tog vremena. Vjerni su se čvrsto držali Gospodinovog imena i nisu zanijekali vjeru; u skladu s time, bili su pohvaljeni za svoja dobra djela. Međutim, oni su dopustili drugima da pokvare i zavedu Crkvu da jedu „žrtvovano idolima“ (redak 14); to jest, oni su dopustili drugima da zavedu duhovni Izrael da se hrane sa i da mentalno upijaju učenjem demona, i ta je mlitavost dovela do duhovnog bluda i svakog drugog prijestupa. Ne bude li Gospodinov narod vodio dobru borbu protiv onih koji su tako potkopali vjeru i tlačili vjerne, nedostajat će im potpuno priznanje.

Činjenica da mač izlazi iz Isusovih usta označava da je rat kojeg su sveci trebali voditi u Gospodarevoj službi bio doktrinarne prirode (Otkr. 1:16). 31 Prijetnjom da će lišiti svoje sljedbenike prednosti da se bore protiv pogreške i da će tako preuzeti isključivu odgovornost za to djelo na sebe, Isus otkriva ne samo važnost obrane evanđelja, Božjeg karaktera, i Božjeg naroda, nego također i čast koja je pridodana toj obrani.

 Redak 17:

Onaj tko ima uho neka čuje što Duh govori crkvama. Onome tko pobijedi dat ću jesti od skrivene mane;….

Mana, kruh koji je došao s neba za životno uzdržavanje Izraela, predstavlja duhovnu hranu, Riječ Božju, isto tako kao i samog Isusa, Živi Kruh, koji je došao s neba da pruži život svijetu. Mana s kojom su se Izraelci hranili u pustinji bila je pokvarljiva, i zato su je trebali sakupljati svakodnevno (2.Moj. 16:14-36). Stoga će u Milenijskom kraljevstvu svi poslušni od čovječanstva, koji je će biti priznati kao Izraelci, uvijek tražiti opskrbu života i milosti i tako će biti opskrbljeni s vječnim životom, naime, s uvjetno pribavljenim i obnovljenim životom.

______________________________________________________________

30.“Bileamskih“ prenosi misao o uvođenju u Kršćanstvo izvana od strane poganskog svećenstva. „Nikolaitski“ označava razvoj unutar Crkve klase koja izvodi neovlašteno gospodstvo nad stadom Božjim. (1.Pet. 5:3)

S druge strane, Malo Stado će primiti neraspadljiv život ili besmrtnost. Zlatna posuda s manom pohranjena u kovčeg u Tabernakulu predstavlja besmrtnost Krista (cijele grupe). U retku 17 Spasitelj ukazuje na taj simbolizam: „Onome tko pobijedi dat ću jesti od skrivene mane.“ Onima koji postanu Kristovim sunasljednicima ili članovima pomazanog tijela, Bog nudi posebnu ili osobitu vrstu mane: „skrivena mana.“ Tako  neraspadljivost zlatne posude s manom dobro ilustrira besmrtno, neraspadljivo stanje obećano svim članovima „sjemena,“ koje je Crkva (2.Moj. 16:33; Gal. 3:29; Hebr. 9:4)

U jednom smislu skrivena je mana trajnost onoga što Gospodinov narod prima sada i hrani se, i to pokazuje blisku povezanost između sadašnjeg života i života tamo prijeko. Iz tog razloga obećanje o skrivenoj mani zvuči  vrlo primamljivo Gospodinovom narodu dok je na zemlji. Način kako žive ovdje utječe na njihovu nagradu tamo. Međutim, to obećanje ima samo djelomičnu primjenu ovdje, što je prikazano sa prinesenim kruhovima obećanja postavljenima u Svetinji, jer je skrivena mana bila sačuvana u Svetinji nad svetinjama Tabernakula, s one strane zavjese ljudskog iskustva, u koje ulaze jedino oni u božanskom stanju.

Nije tek stvar slučajnosti da je Pergam osvojio svjetsko priznanje kao lječilište i središte iscjeljivanja , i da je mnogo naglaska bilo stavljeno na zdravlje i produženje života. Ovdje je, u skladu s tradicijom, bio uvježbavan evanđelista Luka pod tutorstvom poznatog doktora Galena u prvom stoljeću.

Povezano s liječenjem u tom zdravstvenom centru bila je bolnica boga Asklepiona, gdje su se koristile mentalne i fizičke vježbe popraćene sa davanjem lijekova za induciranje sna, udisanjem dima opijuma, audio sugestivnim zvukovima, šapčućim tunelima, i muzičkom terapijom u seansama skrivene misterije i tame. Ostatci tunela i tamne spavaće sobe, u kojima je pojedinac bio podvrgnut halucinirajućim idejama za promicanje hipnotičkih ili psihopatskih lijekova, još uvijek postoje.

Prema tome, obećanje pravim Kršćanima ove Pergamske ere bilo je značajno prikladno; naime da oni koji budu marljivo poklonili pažnju Gospodinovoj uputi i koji budu težili za tajnama Kraljevstva nebeskog budu postigli daleko veće zdravlje, mnogo uzvišeniju nagradu: skrivenu manu života i besmrtnosti.

…i dat ću mu bijeli kamen, i na kamenu napisano novo ime, koje ne zna nitko osim onoga koji ga prima.

 „Onome tko pobijedi…dat ću bijeli kamen.“ U drevnim vremenima Grci i Rimljani imali su običaj bilježenje i produžavanja prijateljstava posredstvom bijelog kamena. Kamen je bio podijeljen na dvije polovice: i nakon što bi svaka osoba upisala svoje ime na ravnu površinu, dijelovi kamena bili su razmjenjeni. Proizvodnja

____________________________________________________________

31.Osim što je bio veliki obrazovni centar indoktrinacije, Pergam je bio svjetski slavan po svojoj knjižnici. Bila je odmah iza Aleksandrijske, knjižnica je sadržavala više od 200 000 svezaka ili svitcima (to jest, sve dok nisu bili ostavljeni u nasljedstvo i poslani od Marka Antonija kao dar Kleopatri). Aleksandrijski knjižničari, ljubomorni na knjižnicu u Pergamu, uvjerili su Ptolemeja u Egiptu da zabrani izvoz papirusa (za pravljenje knjiga) u Pergam kako bi se smanjio fenomenalan rast ovo potonjeg. Međutim, budući je „nužnost majka izuma,“ bilo je izazvano izvanredno i najvažnije otkriće: izum i izrada novog pisaćeg materijala nazvanog Pergamska Karta, sada poznatog kao pergament. Ovaj je razvoj otvorio vrata još širem širenju spoznaje.

čak i pola komada bilo je dovoljno da osigura prijateljsku pomoć od onih koji su prvi podijelili kamen. Kralj bi ponekad održavao sličan običaj lomljenja bijelog kamena u dva dijela, od kojih bi on jedan zadržao. Drugi dio kamena bi bio dan posebnom izaslaniku; ako bi se to vratilo kralju u bilo koje vrijeme, to bi osiguralo pomoć. Tako je razdijeljeni kamen postao znakom trajnog prijateljstva isto tako kao i znakom identifikacije.

Očigledno da tekst ukazuje na taj drevni običaj. Bijeli kamen označava dragocjeni znak Gospodinove ljubavi, i novo ime napisano na kamenu sugerira da će Ženik dati osobno ime svakom pobjedniku. Tajna veza će postojati između velikog Kralja kraljeva i svakog pojedinca. Drugim riječima, pobjednici  neće biti prepoznati samo kao klasa, naime, klasa Nevjeste; nego će svaki imati Gospodinovu osobnu naklonost i prijateljstvo.

Može biti rečeno da pobjednici primaju znak identifikacije—bijeli kamen u protuslici—sada, u ovom životu. Taj znak je pečaćenje Svetim Duhom s kojim Gospodin identificira pobjednike. Premda je pečaćenje dio završne nagrade Crkve, Božji narod ima ovo osobno poznavanje s Gospodinom od samog početka njihovog iskustva. Potpuni pečat Svetog Duha biti će dan o uskrsnuću kad bude primljeno novo tijelo. U određenom smislu, stoga, kamen je posuđen Gospodinovom narodu sada; budu li vjerni, na koncu će im biti dan.

Primjerenost Spasiteljeve utješne poruke Crkvi u Pergamu je mnogo lakše razumjeti spoznajom da upravo same te stvari za koje su sveci spremni trpjeti i umrijeti umjesto da ih budu lišeni—naime, Isusova osobna ljubav i priznanje i čvrsto držanje jedino njegovog imena—su upravo stvari koje će mnogo izobilnije primiti u idućem životu: bijeli kamen naklonosti i cijenjenje s novim imenom napisanim na njemu. 32 Aleluja! Prikladna nagrada za hranjenje sa čistom nebeskom manom u pustinji ovog života, radije nego sa idolopokloničkom hranom i užitcima Egipta (svijeta), je besmrtan život unutar unutarnjeg kruga Isusove ljubavi. Takvo je značenje pridodano skrivenoj mani i tajnom imenu „koje ne zna nitko osim onoga koji ga prima.“

 

Poruka Tijatiri (A.D. 1157 – 1367)

 Redak 18:

 I anđelu crkve u Tijatiri napiši:…

Tijatira znači „miomiris žrtve,“ što puno govori o relativno sporom gorenju kada i podrazumijeva dugo razdoblje patnje. (Thya)teiro označava „natrljati teško,“ posebno u pogledu učinaka boli i tuge na tijelo i um, „izglodati, izmoriti, nevolja.“ Tako su ti Kršćani u Tijatirskoj eri koji su bili podložni Gospodinovom vodstvu i satirućim iskustvima postali, kao posljedica njihove poslušnosti, poput ugodnog u prašinu pretvorenog kada u nozdrvama njihovog Boga. 33

______________________________________________________________

32.Kako bi se populariziralo i uzveličalo borilačke vještine u Pergamu su bile provađane Borbene vještine i gladijatorki poziv. Poruka iz Otkrivenja toj Crkvi vjerovatno aludira na običaj kojim su

Dodatno etimološko značenje imena (Thya)tira je „tiara,“ kraljevski vijenac ili kruna. 34 Kad je dana u nepovoljnom prizvuku, tiara aludira na vladavinu lažne Crkve. Tijekom Tijatirskog razdoblja, koje je trajalo od 1157 do 1367, djevičanska Crkva trpila je nedaće pustinje pod papinskim progonstvom, dok je otpadnička Crkva sjedila na prijestolju njenog kraljevskog ljubavnika. Doslovni grad Tijatira bio je poznat po purpurnoj boji (opisanoj u Zapadnom svijetu kao „pureća“ ili „kardinalska crvena“) i po grimiznoj tkanini i obojenom lanu, koje je osvojilo široko priznanje (Djela 16:14). Purpurna i skerletna odjeća prikladno odgovara kraljevskoj odjeći nošenoj od svjetovne Crkve tijekom njenog vladanja sa kraljevima zemlje—kad je ona bila „žena…odjevena u grimiz i skerlet“ (Otkr. 17:4).

Smješten 84 km sjeveroistočno od Smirne i trenutno nazvan ak-Hissar, selo Tijatira označava „bijeli dvorac.“ Njegovi sadašnji ostatci pokazuju da je bio relativno neutvrđen izuzev za područje Kristijaniziranih ruševina u njegovoj sredini. Grad je jednom bio udobno, trgovački i profitabilno smješten na širokoj ravnici opkoračujući glavnu sjevernu rutu do Bizantsko—Dardanelskog područja.

Znakovito su danas odsutni uobičajeni ostatci drugih relikvija ili rivalskog obožavanja. Ta činjenica potvrđuje prijašnji neosporan, dominirajući utjecaj nominalne crkve u Tijatiri. To se također slaže sa apokalitičkom ulogom koju Tijatira zauzima u prikazivanju zlatne ere pseudo-Crkve, koje je bilo za pravu Crkvu vrijeme ozbiljne kušnje i vatrenog iskušenja ponekada nazvano Mračni Srednji Vijek.

Zvijezda ili anđeo Tijatirske Crkve bio je Peter Waldo, bogati trgovac iz Liona u južnoj Francuskoj. Oko A.D. 1157 nekolicina vodećih građana Liona razgovarali su zajedno o različitim stvarima, kako je bilo uobičajeno u Italiji i u Francuskoj tijekom ljeta. 35 Iznenada je jedan od njih pao na tlo i izdahnuo. Ovaj grozan događaj, primjer smrtnosti čovjeka i živopisan podsjetnik na smrtnu kaznu na ljudskoj rasi, užasnuo je jednog od njih, naime, Petera Walda, veoma bogatog čovjeka. On je počeo razmišljati; nema sumnje ponukan Svetim Duhom, on

______________________________________________________________

nevješte žrtve za ovaj prljavi sport uzimalo između neželjenih kriminalaca (često Kršćana i Židova) i bili su stavljani protiv daleko iskusnijih ratnika da bi oni nadalje razvili svoje vještine. Bespomoćne su žrtve često bile dovedene poput stoke i prijetilo im se kao nepoželjnim divljim zvijerima, koje nemaju niti ime niti rang; i njihov nesretni odabir za uništenje bio je sadistički odlučen sa ždrijebom tako što su vadili svojom rukom crni, umjesto bijeli, kamen iz jedne škrinje. Gospodinovo obećanje njegovim vjernim ratnicima je da će biti izabrani za život i čast ne slučajnim ždrijebom nego od njega kao pojedinci, i oni će dobiti ime za trajnu naklonost ne na propadljivom pergamentu nego na ugraviranom, trajnom kamenu. Njima ima biti dan bijeli kamen i novo ime – ne samo glasački kamen nego kamen pečatnjak, jedna polovica kojega pripada Gospodaru, a druga polovica se čuva u pričuvi za pojedinca kojemu je tako iskazana čast.

______________________________________________________________

33.Druga Mojsijeva 30:34,35 pojačava ovu misao: „I reče GOSPODIN Mojsiju: Uzmi si miomirisne mirodije: staktu, onihu i galbanu;…s čistim tamjanom…I načini od toga miomiris, smjesu [u prahu,ne u tekućem obliku] izmješanu ljekarničkom [ili drevnog farmaceuta koji bi stavio sastojke u ljevački lončić i čvrsto uhvatio tučak i smrvio tu smjesu – vidi redak 35 – sve dok ne posane prahom] vještinom.“ Tamjan je bi fino smrvljen da se eliminira sve kvržice tako da može glatko teći.

34.Nakit na glavi  koji je ukrašavao kip Efeške božice Dijane bio je oblikovan na mnogo upečatljiv način tako da je naličio jednom visokom zidu tornja s dvije kule, što ukazuje na utvrđeni zid i pomalo sliči na komad korišten u igri šaha nazvanom „top.“ (Vidi Kitto’s Illustrated Commentary,Svez. 5, Str. 203.)

se odlučio pokajati, izmjeniti svoj život, i biti još marljiviji u pogledu straha Božjeg. Kao rezultat, on je počeo besplatno dijeliti milostinju; i kad bi se pojavila mogućnost , on je diskutirao o dobroti sa članovima svog kućanstva i drugima koji bi mu došli, opominjući ih da se pokaju i da teže za istinskom pobožnosti.

Waldo je neko vrijeme nastavio pomagati siromašnima i postao je još gorljivijim da uči isto tako kao i da poučava. Kako su mu ljudi sve više i više postavljali pitanja, on je počeo razlagati Sveto Pismo na općem Francuskom jeziku. Budući je imao iznimnu želju za unapređenjem prave pobožnosti i Kršćanske spoznaje, on je uposlio svećenika imenom Stephanus de Evisa da prevede četiri Evanđelja i druge knjige Svetog Zapisa sa Latinskog na Francuski. Pažljivim istraživanjem tih svetih knjiga, Waldo je shvatio da se religija Rimske Crkve razlikuje od one prvobitno uvedene od Krista i njegovih apostola. Pogođen sa snažnim proturječjem između doktrina pontifa i istina evanđelja, i pokrenut revnošću, on je napustio trgovačko zvanje i podjelio svoja bogatstva među siromašnima (odatle su Valdenzi bili nazvani nazvani siromasima Liona). On je stvorio zajednicu sa drugim pobožnim ljudima sličnih osjećanja i odanosti, i počeo je javno propovijedati i poučavati mnoštva dotrinama i propisima Kršćanstva, nastojeći oživjeti primitivnu čistoću življenja u Crkvi. 36

Biskup i prelati, koji su trvdili da imaju ključeve neba ali sami nisu ulazili niti dopuštali drugima da uđu, bili su uvelike uznemireni s tim da bi taj „neuki“ i obični čovjek mogao donijeti Sveto Pismo na narodni jezik i

______________________________________________________________

  1. Valdenžanski pokret počeo je oko 1157, ne 1170 kako je općenito priznato. Povijest ovog pokreta je prilično nejasna zbog najranijih izvještaja koji dolaze od onih koji su se uglavnom bavili njegovim suzbijanjem. Međutim, postoji znatni dokaz da je počeo upravo pred 1160. Slijede svjedočanstva koja podupiru taj zaključak:

„Za godinu 1160, mi dajemo izvještaj Petra Walda i njegovog obraćenja, isto tako kao što je doveo mnoge koji sjede u tami papista, k svjetlu Evanđelja…Uspon tih ljudi nazvanih Valdenzima, i Albigenzi, fiksiran je na oko A.D. 1170, to jest, deset godina nakon što je Petar Waldo počeo poučavati ih…Čini se iz zapisa nekolicine drevnih pisaca, da su Valdenzi, ili u najboljem slučaju, ljudi koji su se držali sličnog vjerovanja, postojali davno prije godine 1170, da prije 1160; vidjevši da su već te godine 1160 narasli do te mjere,da su bili pozvani u Rim pred Sinod, i da su bili osuđeni kao tvrdoglavi heretici,…Isto se dogodilo A.D. 1164, na Sinodu u Toursu…Stoga, kad je određena 1170 za njihov početak, to ne treba razumjeti kao njihovo porijeklo, nego njihov uspon, napredak, i najveći uspjeh.“ (T. J. Von Braght, Martyrs [Facsimile of original Dutch 1660 ed., reprinted in Ephrata, Pa.: Mennonite Publishing House, 1748], str. 310–312.)

„Valdenzi koje se spominje oko godine 1159…“ (P. J. Twisck, Chron., str. 479.)

“Circa annum Domini 1160 . . .” („Oko A.D. 1160 nekoliko građana Liona bili su zajedno“). (Matthias Flaccius, Illyricus Catalog, Testitum Veritatis, Januarii anno Domini MDLXII [1562], Sec. CCLXVII, p. 631. Jac. Mehrning facsimile [Francofurti: ex Officina Zunneriana, 1672].)

Vidi Svezak Dva, str. 334

Stavka pod „Povijesne Bilješke“ u  Clarendon Press 1886 izdanju Chaucer’s Canterbury Tales spominje da je Waldo napisao Posljednje Doba Kršćanske Crkve A.D. 1156.

bombarirati ih s njima. (Mat. 23:13) Već su se veliki brojevi okupljali u Waldovom domu za uputu i savjet.

Stoga, stotinama godina prije Reformacije, Valdenzi su posjedovali Bibliju u obliku manuskripta na svom materinjem jeziku.Imajući nepatvorenu istinu to ih je učinilo posebnim objektima mržnje i progonstva. Međutim, čistoća i jednostvanost onih koji su slijedili „taj put,“ nedužnost koja je svjetlila u njihovim životima i postupcima, i njihov prezir bogatstva i časti bili su toliko primjetni u njihovom vladanju i razgovoru da su svi koji imali istinski osjećaj pobožnosti i ljubavi prema pravednosti bili privučeni.

Waldenzi su namjeravali smanjiti oblik crkvene vlasti i običaja i kod svećenstva i kod naroda na jednostavnost i primitivnu svetost koja je karakterizirala apostolsku Crkvu. Oni su negirali nadmoć Rimskog pontifa i tvrdili su da su sluge Crkve bili dužni oponašati siromaštvo apostola i osigurati si vlastito uzdržavanje. U određenoj mjeri, oni su smatrali svakog Kršćanina kvalificiranog i ovlaštenog da poučava, potiče, i da hrabre braću na njihovom Kršćanskom putu.U isto vrijeme oni su posvjedočili da priznanje svećenicima nije bilo nužno, budući da ponizni prijestupnik može priznati svoje grijehe i posvjedočiti svoje pokajanje bilo kojem pravom vjerniku i tako primiti prikladan savjet i opomenu (Jakov 5:16). Ustvrdili su da moć oslabađanja od krivnje i kazne za njihove prijestupe pripada samome Bogu; oni su tvrdili da je oprost od grijeha bio postignut jedino kroz zasluge Gospodina Isusa i da su indulgencije (oproštajnice) bile kriminalan izum koji je imao zadovoljiti pohlepu lažne i lakome Crkve. Molitve i drugi obredi ustanovljeni u korist mrtvih smatralo se ispraznima, beskorisnima i apsurdnima; postojanje preminulih duša u nekakvom međustanju čistilišta bilo je odbačeno. Nekolicina Valdenza čak je zanijekala obavezu krštavanja dijece, i odbacili su obožavanje likova kao idolopoklonstvo. Opirali su se papinskim učenjima o zazivanju svetaca , štovanju Djevice Marije, transupstancijaciji, celibatu svećenstva, i misi; odbacili su hodočašća, praznike, paljenje kada, sveti pogreb, korištenje svete vodice, svećenička ruha, i monaštvo; i oni su posvjedočili da bi učenje Svetog Pisma trebalo biti prihvaćeno a ne tradicije i tvrdnje Rimske Crkve. 37 Oni su poistovjetili Rimsku Crkvu kao otpadnički Babilon Apokalipse i opirali su se njenoj iskvarenosti po cijenu svojih života. (Otkr. 17:5) Pod pritiskom dugog i sustavnog progonstva neki su postupno kompromitirali svoju vjeru, odustajući od njenih posebnih načela; drugi su se čvrsto držali istine.

Davno prije vremena Martina Lutera, vjera i djela ovog naroda bila su ustanak za reformaciju i protest protiv lažnog učenja. Njihova učenja, poduprta sa jednostavnošću i moralom, zasjala su sa velikim sjajem naspram pompoznog ponosa i očitog nemorala tada uzvišenog Papinstva. Waldo i njegovi sljedbenici postali su toliko mrski Rimskoj Crkvi da ih je Papa Inocent III prokleo, i bio odlučan satrti tu herezu, „istrijebiti cijelu zaraženu rasu.“ Budući više nisu bili sigurni u Lionu, Waldenzi su potražili utočište u Alpskim brdima i špiljama. Njihova su učenja putovala s njima, i potekla cijelom Evropom. Waldo se na koncu skrasio u Bohemiji, gdje je i umro 1179,

______________________________________________________________

  1. Charles Buck, A Theological Dictionary, 5th American od 3rd London ed. (Philadelphia: W. W. Woodward, 1818), 2 Sveska. u 1, str. 514

iste godine kada su njegove doktrine bile zanijekane od ekumenskog savjeta. Valdenžanska Crkva bila je svjetionik na gorama tijekom Mračnih Vjekova. 38

…ovo govori Sin Božji…

 Ovdje je mnogo izrazitija izjava o tome tko je govornik više nego u bilo kojoj prethodnoj poruci. Naglasak je bio neophodan, jer je bio ustao uzurpator, koji je, kako je Danijel prorekao, imao „usta koja govorahu velike stvari,“ i koji je, tvrdeći da je Kristov zamjenik, preuzeo govoriti kao Božji glasnogovornik (Dan. 7:8) Tako Isus objavljuje sebe kao govornika, učitelja Crkve.

…onaj koji ima oči kao plamen ognjeni, a noge su njegove poput sjajne mjedi.

 Svojstva koja Isus ovdje naglašava su njegove oči i noge. Njegove oči poput „plamena ognjenog“ ukazuje na njegov pretražujuć i prodoran pogled, njegovu sposobnost da vidi kroz licemjerstvo sa rengdenskim očima. Ništa ne izmiče Gospodarevoj pažnji…niti sramote i nepravde koje je podnio Gospodinov narod niti postupci koje su zli počinili u tom razdoblju. On je svjestan svega. Vjernim Kršćanima koje se poput životinja u šumi lovilo tijekom tog razdoblja Papinske moći, bilo je utješno shvaćati da je Gospodin znao za njihovu patnju—čak i ako nitko drugi nije. Kako je prikladno da je Otkupitelj zasigurao ovim ljubljenima svoju sposobnost da razabere njihovu vjernost u tom pustinjskom stanju!

Štoviše, Isus može zajamčiti svojim sljedbenicima svoje suosjećanje  i brigu za njih zato što je on sam izdržao slično neprijateljstvo od onih koji su sjedili na „Mojsijevoj stolici,“ kad je on hodao zemljom (Mat. 23:2). Tako su ga njegove noge kao prokušana i pročišćena bijela mjed posebno osposobile i omogućile mu da hoda na njihovoj strani dok su se oni penjali po krševitim planinama ili lutali podbijenih nogu i izmoreni, tražeći mjesto gdje bi mogli zasaditi sjeme istine. 39 Kako im je bilo utješno znati da njihova uzvišena glava „poznaje one koji su njegovi“ i da je bio njihov drug i pratilac (2.Tim. 2:19)!

Redak 19:

Znam tvoja djela, i ljubav, i služenje i vjeru, i tvoju postojanost i tvoja djela, i da je posljednjih više nego prvih.

Ispravno preveden, redak 19 bi trebao glasiti: „Znam tvoja djela. Poznata mi je tvoja ljubav, tvoja vjera, tvoje služenje i tvoja strpljivost. I znam da sada činiš više nego što si činio u početku.“40 Isus u osnovi kaže, „Znam tvoja djela: ljubav, vjeru, službu, i strpljivu ustrajnost [Grčki hupomone]. Od tvojih djela, Ja te pohvaljujem više za posljednja [strpljiva ustrajnost] nego za prva [ljubav].“ Izgleda da je bilo mnogo komplicirano Gospodinovim sljedbenicima ove ere razabrati i odražavati sjaj Božje ljubazne naklonosti nego u bilo koje drugo vrijeme, jer ispit je bio ispit ustrajnosti, čvrstim držanjem njegovih djela sve do kraja. (redak 26). Oni koji su se pokazali lojalnima pod tim iskušavajućim okolnostima bili su posebno pohvaljeni za svoja posljednja djela, naime, njihovu strpljivu ustrajnost .

__________________________________________________________________________

37.Back, Teoloki riječnik, str. 515

38.Mclintockova i Strongova Ciklopedija, Biblijske, Teološke i Crkvene literature (New York: Harper & Brothers, 1894), s.v. „Waldenzi“ i „Petar Waldo.“

Vjera pravog Kršćanina u toj eri bila je iskušana do krajnosti, jer to je bilo razdoblje Papinske carske moći i pobjedničke nadmoći. Posebno je za to vrijeme bilo istina da je papinska moć počela „izmorivati svece Svevišnjega, i pomišljalo da promjeni vremena i zakone“ (Dan. 7:25).

 

 

 

Leave a Reply