Osjećate li nemir u svijetu oko vas? Tražite li odgovore i nadu?
Živimo u vremenima kada su strah i nesigurnost postali naša svakodnevica. Svakodnevno smo suočeni s vijestima o sukobima, krizama i patnji, što nas ostavlja s pitanjem: Postoji li izlaz?
Unatoč naporima najmudrijih umova, čini se da trajni mir i sigurnost ostaju nedostižni. Ali što ako vam kažemo da trenutni kaos nije slučajan i da je precizno prorečen prije više tisuća godina?
Otkrijte utemeljenu nadu za budućnost
Drevna biblijska proročanstva ne samo da objašnjavaju uzroke današnjih svjetskih problema, već otkrivaju i predivno obećanje o vremenu koje dolazi – vremenu istinske obnove.
Zamislite svijet:
- Bez ratova i sukoba, gdje narodi žive u potpunom miru.
- Bez straha i nesigurnosti, gdje svatko ima svoj dom i osjećaj zaštićenosti.
- Bez bolesti, tuge, pa čak i smrti, gdje će uzrok ljudske patnje biti zauvijek uklonjen.
Ova obećanja nisu samo puke želje. Ona su temelj poruke nade koja nudi stvarne odgovore za svijet ispunjen strahom.
Saznajte više u našoj besplatnoj brošuri
Sve ove teme detaljno su objašnjene u brošuri Nada za Svijet Ispunjen Strahom. Pozivamo vas da zatražite svoj potpuno besplatan primjerak, bez ikakvih obaveza.
Nazovite nas i zatražite svoj primjerak:
UDRUŽENI ISTRAŽIVAČI BIBLIJE
098 / 199 – 4362
Ne dopustite da vas brige današnjice obeshrabre. Otkrijte čvrst temelj za nadu u bolje sutra.
Posebno Izdanje / 2024 — Povijest Istraživača Biblije
(Pouka Za Drugi Tjedan u Rujnu 2025)
IZLIJEVANJE ULJA NA glavu čini se kao nešto što nema veze s pastirskim poslom, no u stvarnosti nije tako. Stoljećima je bio uobičajen pastirski običaj izlijevati ulje na glave svojih ovaca, osobito na kraju dana ili kada su bile iscrpljene od puta. Za ovce je to dobrodošla i osvježavajuća usluga koju im pruža pastir. U ovom običaju nalazimo predivnu ilustraciju brige našeg Velikog Pastira za nas i blagoslova koje nam daruje.
Ulje se u Pismu koristi kao simbol Duha Svetoga – nevidljive Božje sile i utjecaja (Djela 10:38). Ulje pomazanja koje se izlijevalo na glave izraelskih velikih svećenika ukazivalo je na pomazanje Isusa Duhom Svetim. Apostol za njega kaže da je bio pomazan „uljem radosti više nego drugovi tvoji“ (Heb 1:9). Pavao također govori o pomazanju koje smo primili od Boga, dok ga Ivan naziva „pomazanjem od Svetoga“ (II. Kor 1:21; I. Iv 2:20). Izraz „pomazanje“ – izveden iz grčke korijenske riječi koja znači mazati ili trljati uljem, posvetiti – sugerira podmazivanje i glatkoću, pa se i u tome nalazi aluzija na ulje kao simbol Duha Svetoga i onoga što on postiže u našim životima.
U ovoj lekciji zabilježenoj u Psalmu 23. možemo zamisliti Davida kao predstavnika cijele Kristove klase, u kojem bi slučaju njegova glava predstavljala Isusa, našu Glavu (Kol 1:13, 18). Izjava „Mažeš mi glavu uljem“ ukazuje na ono što se i drugdje jasno uči u Bibliji; naime, da je pomazanje Duhom Svetim prvo došlo na Glavu Kristove klase, a od Pedesetnice su ga primali različiti članovi tijela samo na temelju činjenice da se ubrajaju u članove njegova tijela. Stoga možemo uistinu reći Jehovi, našem Velikom Pastiru: „Mažeš mi glavu“, Krista Isusa. Od Isusa, koji je sada naš „dobri pastir“, to je pomazanje stiglo i do nas (Iv 10:11, 14). Zato se radujemo blagoslovima koji proizlaze iz pomazanja Duha Svetoga koje smo primili.
Iako je izvorno pomazanje Duha Svetoga došlo na Isusa, svaki član njegova simboličnog tijela prima isto pomazanje, jer se to znakovito „ulje radosti“ spušta s Glave i prekriva cijelo tijelo. U vezi s tim, jedna od primarnih biblijskih pouka povezanih s pomazanjem Duha jest božansko poslanje da se služi. Proročanstvo Izaije 61:1-3 odnosi se na to i ukazuje da je cijela Kristova zajednica pomazana da „propovijeda dobru vijest“ i tako „povije srca slomljena“.
S ovim božanskim autoritetom da predstavljamo Boga na zemlji dolazi i divno jamstvo božanskog prihvaćanja i odobravanja. S tog stajališta, pomazanje Duhom Svetim ilustrira misao utjehe. Doista, Isus je Duha Svetoga nazvao „Tješiteljem“ kojeg će Otac dati, „Duhom istine“, koji će voditi njegove sljedbenike „u svu istinu“ (Iv 14:16, 17, 26; 15:26; 16:7, 13).
Duh Sveti bio je velika utjeha Isusu, našoj Glavi. Kad je sišao na njega prilikom krštenja, čuo je glas svoga Nebeskog Oca s neba koji je rekao: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.“ (Mt 3:17). Kakva bi se veća utjeha mogla dati nekome od jamstva božanskog sinovstva? To je jamstvo Učitelju dalo snagu za kušnje kroz koje je morao proći. Četrdeset dana kasnije, kad je Sotona osporio Učiteljevo sinovstvo, Isus mu se mogao i odupro jer u njegovu umu nije bilo sumnje u njegov odnos s Nebeskim Ocem. Osim toga, kad je pomazanje Duha Svetoga sišlo na Isusa, prosvijetlilo ga je o Očevim namjerama i ulozi koju je trebao imati u njima. „Otvoriše mu se nebesa“ (r. 16).
Kroz Duha Svetoga Isus je bio vođen i jačan za svaki korak uskog puta kojim je hodao. Budući da je on naša Glava, isti utješni blagoslovi Duha Svetoga koji su ga ispunili radošću bit će i naš svakodnevni udio. Isus je, zapravo, obećao da će svoj mir dati svojim vjernim sljedbenicima (Iv 14:27). Taj je mir važan dio utjehe koja nam dolazi po Duhu Svetom. Mnoga su biblijska jamstva koja nam daju pouzdanje, hrabrost i mir, unatoč teškoćama na putu dok hodamo stopama Učitelja (Ef 3:11, 12; Ps 31:24; Fil 4:7).
Vrlo zanimljiv sažetak blagoslova koji nam pripadaju kao Duhom pomazanim sljedbenicima Isusovim predstavljen je u 8. poglavlju Poslanice Rimljanima. Započinjući temu, apostol piše: „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu, koji ne hode po tijelu, nego po Duhu“ (r. 1, 4). Zapazite da Pavao ovdje govori o onima koji su „u Kristu Isusu“. To znači da je Krist Isus njihova Glava, onaj na koga je izliveno pomazanje Duha Svetoga. Onima koji ga imaju za svoju Glavu, nema osude od Nebeskog Oca ako, kako kaže Pavao, „ne hode po tijelu, nego po Duhu“.
Ovdje, kao i u gotovo svakom slučaju Božjih obećanja, postoji uvjet vezan za njegovo ispunjenje, koji se mora ispuniti vjernom poslušnošću kako bi nam jamstvo obećanja s pravom pripadalo. Doista, biti siguran da smo odobreni pred našim Nebeskim Ocem, da za nas nema osude, uistinu je rijedak blagoslov. Iskustvom, promatranjem i svjedočanstvom Pisma naučili smo da „nema pravedna ni jednoga“ (Rim 3:10). Naučili smo također da Bog ne može gledati na nepravednost s bilo kakvim stupnjem tolerancije. Kako je, međutim, čudesna milost koja je osigurana po Kristu Isusu, da oni koji su u njemu i slijede vodstvo Duha Svetoga koje im je stiglo po njemu, nisu pod osudom!
Kasnije u osmom poglavlju Poslanice Rimljanima apostol naglašava tu misao s još većom snagom, govoreći: „Bog je onaj koji opravdava; tko će osuditi? Krist je onaj koji je umro, štoviše, uskrsnuo, koji je i s desne strane Bogu, koji se i zauzima za nas“ (r. 33, 34). Kako je dragocjena misao da s Božjeg stajališta nema osude za pravog kršćanina. Nebeski Otac je taj koji nas je, po Kristovu otkupiteljskom djelu, besplatno opravdao od svakog grijeha. Kakva je onda razlika tko bi nas drugi mogao osuditi, bio to Đavao ili njegovi sluge?
Međutim, ovo stanje „bez osude“ također ovisi o prebivanju Duha Svetoga – to jest, o tome da smo ispunjeni i vođeni Božjim svetim utjecajem i snagom. „Oni koji su u tijelu ne mogu se svidjeti Bogu“, piše Pavao. Zatim objašnjava da mi nismo „u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva“ u nama (r. 8, 9). To znači da se možemo svidjeti Bogu ako smo ispunili uvjete. Ti su uvjeti potpuno predanje vlastite volje – simbolično odsijecanje vlastite glave i prihvaćanje Krista za našu Glavu, a zatim hodanje po Duhu kojeg primamo kao rezultat bivanja u Kristu (Otk 20:4).
OŽIVLJENA SMRTNA TIJELA
Pavao dalje piše: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Duhu svome koji prebiva u vama“ (Rim 8:11). Ovo oživljavanje naših smrtnih tijela jest njihovo osnaživanje za službu Gospodinu. Palo tijelo po prirodi ne teži duhovnim stvarima i bježi od toga da bude žrtvovano u službi Gospodinu i njegovu narodu. Međutim, po pomazanju Duha Svetoga, primljenom po našoj Glavi, Kristu Isusu, naša su tijela „oživljena“ ili potaknuta da služe interesima Božje božanske svrhe i plana. Tijelo se može „umoriti čineći dobro“, ali ako nastavimo hodati po Duhu, bit će oživljeno, baš kao što su ovce, umorne na kraju dana, bile osvježene kad im je pastir pomazao glave uljem (Gal 6:9).
Apostol nastavlja: „Jer svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rim 8:14). Kad je Isus bio pomazan Duhom Svetim, čuo je ohrabrujuću poruku od svoga Nebeskog Oca: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni.“ Isto tako, sada, ako smo „u Kristu Isusu“ i hodamo po Duhu kojim je on bio pomazan, imamo jamstvo da smo i mi „sinovi Božji“. Ovaj Duh koji smo primili, objašnjava Pavao, nije duh „ropstva da se opet bojimo“, već Duh koji nam omogućuje da se Bogu obraćamo s „Abba, Oče“ (r. 15).
„Sam Duh“, nastavlja Pavao, „svjedoči s duhom našim da smo djeca Božja. Ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi; ako zbilja s njim zajedno trpimo, da se zajedno s njim i proslavimo“ (r. 16, 17). Kako je dragocjeno ovo svjedočanstvo, ovaj „svjedok“ Duha Svetoga da smo djeca Božja. Ipak, ponovno primijetite uvjet. Ovaj blagoslovljeni svjedok Duha naš je samo „ako zbilja s njim zajedno trpimo“.
Biblijsko gledište ovoga može se lako razumjeti. Apostol Petar objašnjava da je djelovanje Duha Svetoga u umovima starozavjetnih proroka uzrokovalo da svjedoče o „Kristovim patnjama i slavi koja će uslijediti“ (I. Pt 1:11). Kroz svoju poslanicu Petar jasno daje do znanja da u tim prorečenim Kristovim patnjama sudjeluju i članovi njegova tijela. To je, dakle, Pavao imao na umu kad je napisao da Duh Sveti svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja, „ako zbilja s njim zajedno trpimo“. To jest, ako smo u Kristu Isusu i sudjelujemo u njegovim patnjama kao rezultat polaganja naših života u božansku službu, tada se svjedočanstvo Duha Svetoga kroz proročke spise Staroga zavjeta odnosi na nas. Tako smo sigurni da smo, poput Isusa, djeca Božja, i ako ostanemo vjerni, subaštinici s njim u slavnom dolazećem kraljevstvu blagoslova (Mt 6:10).
Petar nas podsjeća da je Duh Sveti, preko proroka, ne samo svjedočio o Kristovim patnjama, već i o „slavi koja će uslijediti“. U skladu s tim svjedočanstvom, Pavao piše: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ – to jest, obećanoj „slavi koja će uslijediti“ nakon patnje (Rim 8:18).
„Jer stvorenje“, dalje objašnjava Pavao, „sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih“ (r. 19). Dovoljno je samo da se prisjetimo mnogih proročanstava o slavi kraljevstva koja se nalaze u Starom zavjetu i da primijetimo mnoga obećanja o tome kako će se ta slava očitovati za blagoslov svih obitelji na zemlji, da bismo čeznuli za vremenom koje dolazi kada će, zajedno sa svim božanskim sinovima Božjim, biti naša povlastica očitovati slavu Božju na vječnu radost svih naroda.
„SVE PRIDONOSI DOBRU“
Oni koji su, posvećenjem i Božjim prihvaćanjem, ušli u Krista i hodaju u skladu s Duhom Svetim kojim su pomazani, imaju jamstvo da su „pozvani po njegovoj odluci“. O onima koji su tako pozvani Pavao piše: „Znamo da onima koji ljube Boga sve pridonosi dobru“ (Rim 8:28). Međutim, potrebna je snažna vjera da bismo u to bili sigurni u svako doba i u svim okolnostima.
Kad se mislima vratimo na ilustraciju pastira i ovaca, možemo zamisliti kakve bi poteškoće ovce imale kad bi bile sposobne razmišljati o tome kako bi im neka iskustva toga dana bila od koristi. Kad bi ih pastir vodio kroz neplodnu pustinju kako bi došao do zelenih pašnjaka s druge strane, ili možda preko surovih planinskih prijevoja da pronađu osvježavajuće vode, ovcama bi bilo teško shvatiti nužnost tako nametnutih teškoća. Ipak, bez obzira na to koliko je put bio težak, pastir bi razumio njegovu nužnost; a kad bi ovce samo mogle shvatiti tu misao, znale bi da „sve“ pridonosi njihovom konačnom dobru.
Vjerom smo u stanju razumjeti ono što ovce nisu mogle shvatiti; naime, da su sva iskustva kroz koja nas vodi naš Dobri Pastir za naše najviše i vječno dobro. „Znamo“ to, napisao je Pavao. Razlog zašto to znamo jest taj što smo primili pomazanje Duha Svetoga. Pod njegovim blagoslovljenim utjecajem prosvijetljeni smo da razumijemo nešto od značenja kušnji na uskom putu. Možemo postati izranjavani i umorni od teškoća putovanja, ali pomazanje naše Glave, koje je stiglo do nas preko njega, tješi i umiruje čineći nas svjesnima da sve pridonosi našem vječnom dobru.
Neke od tih „svih stvari“ su, naravno, ugodne i osvježavajuće. Dobri Pastir nas vodi pored „voda počinka“ i daje nam da „ležimo na zelenim poljanama“ (Ps 23:2). Te blagoslovljene odredbe su radost za sve Gospodinove ovce. Međutim, postoje i drugačija iskustva. I u njima naša vjera treba vidjeti vrijednost, kako bismo se po njima približili Dobrom Pastiru i potpunije shvatili našu ovisnost o njemu. U tom duhu Pavao pita: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“, našeg Dobrog Pastira. „Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Zbog tebe nas ubijaju povazdan, smatraju nas ovcama za klanje“ (Rim 8:35, 36).
Ovdje je apostol nabrojao neka od uistinu teških iskustava Gospodinovih ovaca, no ona ne bi smjela oslabiti naše povjerenje u mudrost i nježnu, brižnu ljubav našeg Dobrog Pastira. Možda nas „smatraju ovcama za klanje“, i kad bismo razmišljali po tijelu, vjerojatno bismo pod takvim okolnostima odlučili prestati slijediti Dobrog Pastira. Međutim, budući da hodamo „po Duhu“, trebali bismo znati da sve Gospodinove ovce trebaju biti uključene u žrtvu i službu. Baš kao što je i sam Isus, naša Glava, bio vođen Duhom u žrtvu, sve do smrti, tako je i naša povlastica, sada kad je uzvišen u slavu i naš je Dobri Pastir, slijediti stope žrtve i službe koje je tako jasno ocrtao svojim primjerom.
Tako smo u svemu tome „više nego pobjednici“, odnoseći pobjedu vjerom u Jehovu, Velikog Pastira; vjerom u jedinorođenog Sina Božjeg, Krista Isusa, Dobrog Pastira; vjerom u božansku svrhu i plan; i vjerom da ćemo, ako poslušno izvršimo svoje posvećenje, na kraju „prebivati u domu Gospodnjem zauvijek“ (Rim 8:37; Ps 23:6). Znajući ovaj siguran ishod „svih stvari“ koje pridonose našem dobru, možemo s apostolom reći da smo i mi „uvjereni da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 8:38, 39).
Koliko smo, dakle, zahvalni za pomazanje naše Glave, i što su nam, kao članovima njegova tijela, pripala sva bogatstva božanske milosti sadržana u tom pomazanju. „Neće uskratiti dobra“ dok god prebivamo u njemu (Ps 84:11). Sve naše potrebe bit će zadovoljene. Snaga će biti dana kroz Duha sile (II. Tim 1:7). Bit ćemo usmjereni na put kojim trebamo hodati. Znat ćemo da, „ako je Bog za nas“, nitko i ništa ne može biti uspješno protiv nas, jer je on veći od svih naših neprijatelja (Rim 8:31; I. Iv 4:4). Uistinu, možemo reći s psalmistom da se, jer je naš Veliki Pastir pomazao našu Glavu uljem, naša „čaša prelijeva“ (Ps 23:5).
Naš Vjerni Vodič
Duše Sveti, vjerni vođo,
uvijek uz kršćanina pođi.
Nježno vodi nas za ruku,
putnike kroz pustu muku.
Umornima radost stiže,
dok im slatki glas sve bliže,
šapće tiho: „Dođi, putniče! Slijedi me,
dovest ću te do kuće.“
Uvijek prisutan, Prijatelj pravi,
uvijek blizu da pomoć spravi.
Ne ostavljaj nas sumnji i strahu,
da tapkamo u mračnom dahu.
Kad oluje snažno bjesne,
srca klonu, nade gasne,
Ah, tad šapni: „Dođi, putniče!
Slijedi me, dovest ću te do kuće.“
Kad naš trud se bliži kraju,
čekajući mir u raju,
samo molitva kad preostane,
čekajući da nas tamo stane,
dok gazimo rijeku tmurnu,
vjerujući krvi Isusovoj burnu,
šapni slatko: „Dođi, putniče!
Slijedi me, dovest ću te do kuće.“
OD DOPISNIKA IZ SAD-A
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35