STUDIJA 8

OBNOVA IZRAELA

Ponovno Uspostavljanje Izraela u Palestini, Događaj kojeg se Treba Očekivati Unutar ovog Razdoblja Žetve—Kako, I Do Koje Mjere, i S kojom Klasom , Mi Trebamo Očekivati Tu Obnovu—Datum Njenog Početka, i Dokazi da je od tada u stvarnom Tijeku—Zašto će Milenijski Blagoslovi, Namjenjeni Za Cijelo Čovječanstvo Najprije Dostići i Oživjeti Židove—Preporod Židovskih Nada—Zapažanja Vodećih Židovskih i Neznabožačkih Pisaca—Sklad Toga sa Proročanstvima—Sljepoća Izraela Što se tiče Krista već se Otklanja—Širenje i Zamah Pokreta—Bog će im Pomoći

„Toga ću dana podići palo prebivalište Davidovo i zatvoriti njegove pukotine; i podići ću njegove ruševine, i sazidati ih kao u stare dane. I vratit ću natrag sužanjstvo Izraelovo, a oni će sazidati puste gradove i nastaniti ih; i posadit će vinograde i piti vino iz njih; načinit će i vrtove i jesti plod od njih. I posadit ću ih na zemlji njihovoj te više neće biti iščupani iz svoje zemlje koju im dadoh, govori GOSPODIN, Bog tvoj.“ (Amos 9:11,14,15)

MEĐU relikvijama antike koje su došle do naših dana, ne postoji predmet od tako velikog interesa kao Židovski narod. Tragači za drevnom tradicijom neumorno su ispitali svaki neživi predmet koji bi mogao dati makar i obol povijesne ili znanstvene informacije. Apeliralo se na spomenike, žrtvenike, grobove, ostatke javnih i privatnih građevina, slike, kipove, hijeroglife i mrtve jezike; a neki su čak strpljivo nastojali otkriti crtu stvarne istine koja je najverovatnije nadahnula mnoge fantastične tradicije, legende, pjesme itd., koje su došle plutajući kroz stoljeća, kako bi naučili sve što je moguće znati o ljudskom porijeklu, povijesti i sudbini. Međutim najzanimljivija relikvija, i ona čiju se povijest najlakše može dešifrirati i razumjeti je Židovski narod. U njima imamo drevni spomenik neprocjenjive vrijednosti, na kojem su zapisani, lako čitljivim slovima, porijeklo, napredak, i konačan udes cijele ljudske rase—živog i inteligentnog svjedoka o postupnom izvršavanju prekrasnog nauma u ljudskim zbivanjima, u točnom skladu sa predviđanjima njihovih božanskih nadahnutih proroka i vidioca.

Kao narod, oni su obilježeni kao drugačiji i osobiti sa svakom okolnošću njihove povijesti i sa njihovom zajedničkom vjerom, isto tako kao i sa svakim elementom njihovog nacionalnog karaktera, i čak sa njihovom fizionomijomi njihovim manirama i običajima. Nacionalne karakteristike od prije mnogo stoljeća još uvijek su istaknute, čak sve do njihove sklonosti porilukom i lukom i češnjakom u Egiptu, i njihove tvrdoglave šije. Kao narod, oni su uistinu na svaki način imali prednost, budući su im bile povjerene Božje objave, razvijajući među njima pjesnike, pravnike, državnike i filozofe, i vodeći ih korak po korak od nacije robova do—kao u vrijeme Salamuna, vrhunca njihove slave—do naroda drugačijeg i poštovanog među nacijama, privlačeći zaprepaštenje i divljenje svijeta. (Rim. 3:1,2; 1.Kralj. 4:30-34; 10:1-29)

Da je ponovna uspostava Izraela u zemlji Palestini jedan od događaja koje je trebao očekivati u ovom Danu Gospodinovom, mi smo potpuno uvjereni sa gornjim prorokovim izričajem. Posebno zapazite, da proročanstvo ne može biti protumačeno ni u kojem simboličnom smislu. Kanaan za kojeg su određeni nije Kanaan na nebu, nego Kanaan na zemlji. Oni trebaju biti posađeni na „njihovoj zemlji,“ zemlji za koju Bog kaže da ju im je dao, zemlji koju je obećao Abrahamu, govoreći, “Digni svoje oči i, s mjesta na kojem jesi pogledaj k sjeveru, k jugu, k istoku i zapadu. Da, svu zemlju koju vidiš, ja ti ju dajem kao i tvojem potomstvu, zauvijek. Ja ću umnožiti tvoje potomstvo kao prašinu zemaljsku toliko da ako je moguće prebrojiti prašinu zemaljsku, moći će se također prebrojati i tvoje potomstvo. [Nagovještaj tada udaljenog razdoblja, dajući dovoljno vremena za takvo množenje njegovog potomstva.] Digni se, prođi zemljom uzduž i poprijeko, jer ti ju ja dajem.` „Dat ću u vječno vlasništvo tebi i potomstvu tvojem poslije tebe zemlju tvojih seoba, svu zemlju Kanaanaca. Ja ću biti njihov Bog ` (1.Moj. 13:14-17; 17:8)

To je zemlja u koju su jednom imali prednost ući, i u kojoj su boravili stoljećima. Međutim tijekom tog vremena oni su mnogo puta bili iščupani i odvedeni u zarobljeništvo u druge zemlje, dok su stranci pustošili njihove gradove, pili vino iz njihovih vinograda, i jeli plod iz njihovih vrtova. I na koncu oni su bili potpuno iskorijenjeni, njihovi gradovi ostavljeni pusti i opustošeni, i oni su bili protjerani kao lutalice i prognanici iz jedne zemlje u drugu širom svijeta. Međutim kada budu bili ponovno posađeni u njihovu zemlju u skladu sa tim obećanjem, „više neće biti iščupani iz svoje zemlje,“ koju im je Bog dao; i „oni će sazidati puste gradove [gradove u kojima su prethodno živjeli] i nastaniti ih.“ Rasut, bez doma, opustošen i progonjen narod, oni su još uvijek različit i homogen narod. Ujedinjeni snažnim krvnim vezama, sa zajedničkim nadama nadahnutima zajedničkom vjerom u predivna Božja obećanja, premda su tek nejasno shvatili ta obećanja, i nadalje vezani sa vezom suosjećanja koja raste iz njihovih zajedničkih patnji i nevolja kao izgnanika, do ovog dana, oni čekaju i čeznu za nadom Izraelovom.

Kao narod oni još uvijek imaju vjeru u Boga, iako su se u svojoj sljepoći i ponosu srca spotaknuli o poniznost Božjeg imenovanog glasnika za spasenje svijeta; stoga, umjesto da su ga primili, oni su razapeli Spasitelja, Gospodina slave. No ipak apostoli i proroci nam pokazuju da čak niti taj očiti zločin, na kojeg ih je naveo njihov ponos i samovolja, nije takav da im nikada ne bi moglo biti oprošteno. Oni su zbog njega bili kažnjeni, i to ozbiljno. Kada su osudili Pravednoga i rekli, „krv njegova na nas i na našu djecu,“ oni nisu bili svjesni strašne odmazde koja je slijedila.

Užasna nevolja i gubitak života, uništenje njihovog svetog grada i hrama, potpuni kraj njihovog nacionalnog postojanja, i raspršivanje preživjelog ostatka kao izgnanika u sve nacije, dovršilo je djelo razdoblja njihove žetve. Počelo je sa stranačkim građanskim sukobom i bilo je dovršeno invazijom Rimske vojske. Vatra, mač i glad ostvarili su na njima zastrašujuću odmazdu.

I od tog vremena Izrael je zaista bio nacija raspršena i ogoljena. Vođeni kao izgnanici od zemlje do zemlje, i od provincije do provincije, oni su bili lišeni gotovo svakog prava i prednosti koje su drugi ljudi uživali. Odbacivši Kršćanstvo, kako u njegovom iskvarenom tako i u čistom obliku, oni su postali predmetom prezira i nemilosrdnog progonstva Rimske Crkve. Povjesničar kaže:

„U Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Italiji, oni su bili ograničeni u svojim pravima odlukama i zakonima crkvenih isto tako kao i civilnih vlasti, isključeni od svih časnih zanimanja, vođeni od mjesta do mjesta, prisiljeni da opstaju gotovo u potpunosti trgovačkim zanimanjima i lihvarenjem, previše oporezovani i degradirani u gradovima, držani u uskim četvrtima, i označeni na svojoj odjeći sa znakovima prezira, pljačkani od strane bezakonitih baruna i obesparenih knezova, lak plijen za sve strane u građanskim razmiricama, uvijek iznova pljačkani njihovim novčanim potraživanjima, posjedovani i prodavani kao kmetovi od strane careva, ubijani od rulje i pobunjenih seljaka, proganjani od redovnika, i na koncu spaljivani u tisućama od križara, koji su također spalili njihovu braću u Jeruzalemu u njihovim sinagogama, ili ih mučili sa ismijavanjem, uvredljivim propovijedima, monstruoznim optužbama i suđenjima, prijetnjama i isprobavanjem obraćanja…Oni nisu mogli posjedovati zemlju, nisu mogli posjedovati nikakav oblik mehanike niti učestvovati i u kakvoj vrsti umjetnosti; bili su gotovo u potpunosti ograničeni na tgovanje. I, nalazeći da je cijelo čovječanstvo u ratu s njima, njihov nacionalni ponos i arogancija bili su u to nema sumnje smekšani, i lom između Židova i njihovih Poganskih bližnjih posvuda time se još proširio.

Tako otuđeni od Boga i od njihovih bližnjih iz svake nacije, zaista je bilo žalosno i tužno njihovo bijedno stanje. Tijekom nemilosrdnih Papinskih progonstava, oni su pretrpjeli zajedno sa svecima i mučenicima za Isusa—Kršćani zbog svog odbacivanja Antikrista, Židovi zbog svog odbacivanja i Antikrista i Krista. Iako je Bog bio dopustio da te nevolje i progonstva dođu na njih kao kazna za njihov nacionalni zločin odbacivanja evanđelja i razapinjanja Otkupitelja, on će ipak u svoje vrijeme nagraditi postojanost njihove vjere u njegova obećanja, kojih su se toliko dugo i toliko ustrajno držali. Bog je bio predvidio njihov ponos i tvrdoću srca, i prorekao to isto tako kao i zla koja će doći na njih; i ništa manje naglašeno on je prorekao uklanjanje njihove sljepoće i konačno ispunjenje na njima svih zemaljskih obećanja davno obećanih Abrahamu i ponovljenima od jednog do drugog od svetih proroka.

Kako se vrijeme za obećanu obnovu Božje naklonosti Izraelu približava, mi vidimo da su bile učinjene pripreme za to. Unutar ovog stoljeća među njima je očit proces rešetanja i razdvajanja, dijeleći ih u dvije grupe, Ortodoksni i Neortodoksni Židovi. Oni prvi se još uvijek drže Božjih obećanja, i još uvijek se nadaju da će Božje vrijeme za naklonost Sionu uskoro doći. Ovi potonji gube vjeru u osobnog Boga, isto tako kao i u Abrahamska obećanja, i bivaju nošeni prema liberalizmu, racionalizmu, nevjerstvu. Ortodoksni uglavnom uključuju siromašne, potlačene Židove, isto tako kao i neke od bogatih i učenih, te su znatno brojniji od Neortodoksnih; premda su potonji daleko više utjecajniji i poštovaniji, često trgovci, bankari, urednici itd.

U nastavku slijedi kratak sažetak vjere Ortodoksnih Židova:

„Ja vjerujem sa istinskom i savršenom vjerom (1) da je Bog stvoritelj, upravitelj i tvorac svih stvorenja, i da je on načinio sve; (2) da je Stvoritelj jedan, i da je on jedini bio naš Bog, jeste, i to će uvijek biti; (3) da Stvoritelj nije tjelesan, i da ga ne treba shvaćati s tjelesnim svojstvima i da nema tjelesne suštine koja se može usporediti s njim; (4) da ništa nije bilo prije njega, i da će on ostati zauvijek; (5) da samo njega treba obožavati a nikog drugog; (6) da su sve riječi proroka istina; (7) da su Mojsijeva proročanstva bila istinita; da je on bio glavni od svih mudrih ljudi koji su živjeli prije njega ili će ikada živjeti nakon njega; [Možemo ih nekako ispričati za ovo precjenjivanje tako plemenitog i dostojnog karaktera.] (8) da je sav zakon kojeg nalazimo u ovo vrijeme u našim rukama bio predan od samog Boga našem učitelju, Mojsiju; (9) da isti zakon nikad neće biti promjenjen, niti nam ikakav drugi biti dan od Boga; (10) da Bog razumije sve misli i djela ljudi, kao što je napisano u prorocima—„On oblikuje njihova srca podjednako, on razumije sva njihova djela“; (11) da će Bog uzvratiti dobro onima koji drže njegove zapovijedi, i da će kazniti one koji ih prestupaju; (12) da će Mesija tek doći; iako je on usporio svoj dolazak , ipak, „Ja ću ga čekati dok ne dođe“; (13) da će se mrtvi vratiti u život kad se to bude činilo prikladnim Bogu, Stvoritelju, čije ime neka je blagoslovljeno i spomen slavljen bez kraja. Amen.“

Od uništenja njihovog hrama i njihovog raspršivanja, žrtve su bile prekinute; ali u svim drugim aspektima Ortodoksni se Židovi drže Mojsijevih zahtijeva. Njihovo se obožavanje, kao u stara vremena, sastoji od čitanja Svetog Pisma, molitve i hvaljenja. Drugog dana njihovog praznika truba oni čitaju izvještaj o Abrahamovom prinošenju njegovog sina Izaka i Božjeg blagoslova njega i njegovog sjemena. Zatim pušu u trubu i mole se Bogu da ih vrati u Jeruzalem.

Neortodoksni ili Reformirani Židovi, „Radikali,“ jako se razlikuju od Ortodoksnih: mnogi od njih su deklarirani ateisti, poričući osobnog Boga. Oni poriču da ikakav Mesija treba doći; i ako ne poriču u potpunosti proročanstvo, oni objašnjavaju da je sama Židovska nacija Mesija i da postupno obnavlja svijet, i da su patnje prorečene za Mesiju bile ispunjene u njihovim progonstvima i patnjama kao naroda. Drugi od njih objavljuju da je civilizacija jedini Spasitelj svijeta kojeg oni čekaju.

Prijašnja će klasa, nema sumnje, biti ta koja će biti ponovno okupljena i blagoslovljena kada Mesija dođe po drugi put, u slavi i moći; koji će reći, „Evo, to je naš Bog; čekali smo na nj i on će nas spasiti: to je GOSPODIN, na njega smo čekali; radovat ćemo se i veseliti u njegovu spasenju.“ (Iza. 25:9) I u jasnijem svijetlu Mesijanskog učenja, sva vjera u isprazne tradicije kojih se još uvijek drže kao vrijednih dodataka Božjem zakonu će nestati. Brzo se približava vrijeme kada će Bog govoriti mir Izraelu i utješiti ih i u potpunosti ukloniti njihovo sljepilo. Mi time ne nagovještavamo da se sljepoća nikada neće ukloniti od onih koji su daleko odlutali u svojoj nevjeri. Bože sačuvaj. Biti će otvorene oči sviju, i od svake nacije; i biti će otčepljene uši svih gluhih. Međutim nikakva posebna naklonost neće doći tim Židovima nevjernicima u vrijeme vraćanja naklonosti; jer, „nisu svi Židovi, koji su to izvana“—samo zbog obiteljskih veza i izraza lica. Židovi koji su prepoznati od Boga kao djeca Abrahamova jesu oni koji se drže vjere Abrahamove i pouzdaju se u božanska obećanja.

Anglo-Izraelci

I ovdje moramo izraziti naše neslaganje sa gledištima onih koji tvrde da su Anglo-Saksonci Izrael obećanja, u Svetom Pismu. Ukratko oni tvrde da su Anglo-Saksonci, narod Sjedinjenih Država itd., potomci deset plemena Izraela koji su se odvojili od plemena Jude i Benjamina, nakon Salamunove smrti, a koji su često nazivani „deset izgubljenih plemena“; zato što nakon zarobljeništva (svih dvanaest plemena) u Babilonu, deset plemena se nikad nije ponovno uspostavilo u zemlji Kanaanu, kao „Izrael“ nego su postali raspršeni kao plemena i kao pojedinci među različitim narodima. Oni čiju teoriju mi kritiziramo tvrde sa oni mogu pratiti njihovo putovanje prema Velikoj Britaniji, i da su veličina i utjecaj naroda koji govore Engleskim jezikom sljedivi zbog činjenice da oni pripadaju Izraelu, i da nasljeđuju obećanja data Izraelu.

Mi na to odgovaramo: Neki od dokaza ponuđenih da dokažu da su oni od „izgubljenih plemena“ čine se daleko od jakih; ali ako bi smo trebali priznati sve što tvrde u tome, to ne bi dokazalo njihovu poziciju, da su veličina i utjecaj Anglo-saksonske rase pripisani njihovoj pripadnosti Izraelu prirodnom generacijom, ništa više od toga da su „izgubljena plemena.“ Njihova veličina se treba pripisati njihovoj slobodi i znanju, koje se može pratiti, ne tome jer su bili izgubljena plemena, niti tome da su bili rođeni Izraelci prema tijelu, nego zbog Kristovih učenja—svjetlu koje su neki od duhovnog sjemena Abrahamovog pustili među njima da svjetli.

Činjenica da je deset plemena odlutalo od dva nije njima na čast, nego suprotno. To je dokaz da su oni bili skloni odbaciti Božja obećanja; to je znak nevjerstva, nevjerovanja; jer oni su dobro znali da je Bog predskazao kako će Zakonodavac, Spasitelj, Izbavitelj, Kralj, u kojemu i po kojemu su imala biti ispunjena obećanja, doći od plemena Jude. Prema tome, pleme Benjamina bilo je jedino pleme, osim Judinog, koje je, u vrijeme pobune, pokazalo vjeru u Božja obećanja. Ali u vrijeme povratka iz Babilonskog zarobljeništva, premda su oni koji su pokazali njihovu trajnu vjeru u Boga i njegova obećanja, vrativši se u zemlju Kanaan, bili uglavnom od plemena Jude i Benjamina, ipak svi koji su se vratili nisu bili od ta dva plemena. Među njima su bili neki iz različitih plemena, koji su ljubili Gospodina i tražili ga s pokajanjem, i dalje se oslanjajući na njegova obećanja. Međutim, velika većina od deset plemena, isto tako kao i od dva plemena, nije iskoristila priliku povratka u zemlju obećanja, dajući prednost Babilonu i drugim zemljama, mnogi među njima su bili pali u idolopoklonstvo i izgubili su njihovo poštovanje za Božja obećanja.

Moramo imati na umu da je samo nekolicina od onih koji su se vratili u njihovu zemlju pod Ezrinim vodstvom a nijedan od onih koji su se vratili pod Nehemijom bili od onih koji su bili otišli u zatočeništvo, velika je većina umrla godinama prije u Babilonu. To su bila njihova djeca, u čijim je srcima i dalje gorila vjera njihovih otaca, koji su se još uvijek nadali blagoslovima i častima obećanima Abrahamovom sjemenu. Stoga, mala grupa povratnika od manje od pedeset tisuća su bili svi Izraelci koji su preostali, od svih plemena, koji su činom povratka u zemlju obećanja pokazali da se još uvijek drže vjere Abrahamove. Potomcima tih najprikladnijih, izrešetanih iz svih plemena Izraela—iako uglavnom od dva plemena, i svi nazvani Židovima, po kraljevskom i dominantnom plemenu—je naš Gospodin predstavio sebe i Kraljevstvo kod svog prvog dolaska, kao predstavnicima svete nacije, cijelog Izraela.

Naš je Gospodin ukazao na njih kao na Izrael, a ne kao na dio Izraela, ne samo na Judu. On je govorio čak o onima koji su se prijepili obećanjima i jedni drugima, kao o „izgubljenim ovcama doma Izraelova,“ budući su odlutali daleko od istine, za tradicijama lažnih pastira koji su ih vodili na svoj način a ne kako je Bog usmjerio. On kaže, „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Time je njegova služba bila ograničena na dom Izraelov, u skladu s prethodno rečenim, pokazujući da su Židovi njegovog vremena bili jedini priznati predstavnici „doma Izraelovog,“ kako i pojmovi „sav Izrael,“ „naših dvanaest plemena, usrdno služi Bogu,“ i mnogi slični izrazi našeg Gospodina i apostola pokazuju. I trebalo bi imati na umu da je naš Gospodin, u povezanosti s tom izjavom, da je njegova služba bila samo za Izrael, zabranio svojim učenicima da idu bilo gdje izvan Židova u Palestini. (Mat. 10:5,6; 15:24)

Zapazi također kako su apostoli koristili riječ „Izrael,“ a ne „Juda,“ govoreći o onima koji su živjeli u to vrijeme u Palestini (Djela 2:22; 3:12; 5:35; 13:16; 21:28), i kako primjenjuju Izaijine riječi što se tiče ostatka Izraela na relativnu nekolicinu koji su primili evanđelje (Rim. 9:4,27,29,31-33; 10:1-4; 11:1,7-14,25,26,31), i govore o svima ostalima kao o onima koji su se spotakli i bili zasljepljeni. Tako da, čak i kad bi se moglo dokazati da su Anglo-Saksonski narodi bili dio „deset izgubljenih plemena,“ mi jasno vidimo da im na osnovu toga ne bi došla nikakva naklonost, pod tim savezom; jer oni su napustili Izraelski savez i postali idolopoklonici, nevjernici, i praktički Neznabošci. Osim toga kao što je već navedeno,* svi prepoznati kao prirodno sjeme

______________________________________________________________

*Svezak Dva, Poglavlje 7

Abrahamovo, koji će nastaviti odbacivati Krista, bili su odbačeni od sve naklonosti od vremena Kristove smrti do godine 1878, kada je kronološki, bilo vrijeme da im se božanska naklonost vrati, i da se počne uklanjati njihova sljepoća. Prema tome, istaknutost Anglo-Saksonaca u prošlim stoljećima nije moglo ni u kom smislu biti vraćanje naklonosti Izraelu. Oni od kojih je naklonost bila uzeta zbog odbacivanja i raspeća Gospodina su oni kojiima se naklonost sada vraća. U to vrijeme, i od tada, Izrael je bio predstavljen kao „Židovi“ (Rim. 2:9,10), i Židovima će sada biti obnovljena naklonost kao prirodnom „sjemenu Abrahamovom.“ Oni, zajedno sa duhovnim „sjemenom“ (izabranim tijekom Evanđeoskog doba—ostatka od Izraela, Židova, i ostatka sakupljenog od Neznabožaca), imaju biti Božji zastupnici za blagoslivljanje svih naroda na zemlji.

Niti će dolazeća naklonost Izraelu biti isključiva. Svi koji vjeruju u zavjetna obećanja mogu imati udjela u tim naklonostima koje se vraćaju s prirodnim sjemenom, baš kao što je tijekom Evanđeoskog doba bilo koji Židov koji bi prihvatio Krista imao pravo na blagoslove i prednosti ponuđene tijekom Evanđeoskog doba. Kao što je samo jedan mali ostatak povjerovao i prihvatio evanđeoske naklonosti na početku, tako će, pored Židova, samo mali broj čovječanstva biti spreman za nove zakone i uvjete Milenijskog doba, pod pravednom upravom proslavljenog Gospodina i njegove proslavljene Crkve; i tako će, isprva, nekolicina ali Židova biti blagoslovljena pod njom.

Židovi, dugo naviknuti nastojati da čine, i da se pouzdaju u djela poslušnosti Zakonu da si osiguraju od njega božanski blagoslov, spotaknuli su se o prvo obilježje Evanđeoskog perioda—oproštenje grijeha, bez djela, svakome tko vjeruje u Isusovo savršeno djelo i uvijek dovoljnu žrtvu za grijeh. Međutim to njihovo cijenjenje Zakona će se Židovima okrenuti na dobro u svanuće Milenijskog doba, i nitko neće biti više spremniji za stroge zahtijeve i zakone tog doba od njih, nakon što će sljepoća, u odnosu na Krista i u vrijednost njegove žrtve za grijehe, proći; jer nakon vjere u Krista su zahtijevana djela, iako ne prihvaćena prije. I Židovi, prihvaćajući ljubav i naklonost Božju u Kristu, neće biti toliko skloni izgubiti iz vida Božju pravdu kao što su to mnogi danas. Drugi će naprotiv, bili na neko vrijeme zasljepljeni i nespremni priznati pravila Kraljevstva, u kojem će pravda biti postavljena za mjerilo i pravednost za spravnu mjeru.

Kao što su Židovi bili zasljepljeni sa lažnim gledištem o Zakonu, koji je bio učinjen ispraznim lažnim učenjima, tako i sada, mnogi će Neznabošci biti spriječeni da se prime uvjeta naklonosti tijekom Milenijskog doba, zbog lažnog predstavljanja doktrine milosti o opraštanju grijeha, koju su stvorili lažni učitelji našeg vremena, koji su učinili ništavnim evanđelje milosti Božje kroz filozofska zaključivanja—„koji su zanijekali Gospodina koji ih je otkupio“ (2.Pet. 2:1), i da je bilo ikakve otkupne cijene dane ili nužne za čovjekov oporavak. Tvrdnja da je pogriješiti ljudski, oprostiti, božanski; i da je stoga, zaključno, povremeni grijeh sasvim oprostiv, , i da ozbiljnost kazne, otkupnina, itd., nisu pretpostavljeni , budući da ako nema grijeha za oprostiti to bi onda oduzelo Božje zadovoljstvo i dužnost opraštanja. Izgubivši iz vida Božju pravdu , oni propuštaju uvidjeti filozofiju njegovog plana pomirenja kroz krv križa, dozvoljavajući otpuštanje grijeha kroz otkupnu žrtvu, jedino onima koji koji prihvaćaju Krista i bore se protiv grijeha. Osljepljeni s njihovim slabim idejama Božje pravde i strogosti, nekolicina će biti toliko dobro pripremljena kao Židovi za tu strogu poslušnost u skladu sa mogućnošću, koja će biti zahtijevana od svih u idućem dobu.

Kao primjer pripreme Židova da prepoznaju smrt Isusa Krista kao njihovu otkupninu—odgovarajuću cijenu—pravno pomirenje za čovjekov grijeh, mi dolje citiramo, iz djela mladog Hebreja koji se obratio Kristu, na račun godišnjeg sjećanja na „Veliki Dan Pomirenja,“ kojeg u sadašnje vrijeme obdržavaju Ortodoksni Židovi. Članak se pojavio u Hebrejski-Kršćanin kako slijedi:

“Yom Kippur, ili Veliki Dan Pomirenja, bio je poseban dan s mojim ocem; jer on nije samo postio, molio se i mučio se na taj sveti dan pokore, nego je u stvarnosti proveo cijelu noć u sinagogi u pobožnosti. Često sam vidio mog pobožnog roditelja kako plače tog velikog dana, kad je ponavljao dirljivo vjerovanje nakon nabrajanja žrtava koje su bile određene od Boga da budu prinešene za grijehe propusta i priznanja; i mnogo sam puta i sam prolio suosjećajne suze kad bih mu se pridružio u žalovanju da mi sada nemamo hrama, nemamo prvosvećenika, niti žrtvenika niti žrtvi.

Dan prije tog svečanog dana, on je, u društvu s ostalim Židovima, uzeo pijevca; i, tijekom ponavljanja izvjesnih formalnih molitvi, on bio pomaknuo tog pijevca tri puta oko svoje glave, ponavljajući ove riječi: „Neka ovo bude moja zamjena, to nek bude moja razmjena, tok nek bude moje pomirenje; ovaj će pjevac otići u smrt, a ja u blagoslovljen život.“ On bi zatim položio svoje ruke na njega, kako bi se ruke stavljale na žrtve, i odmah nakon toga otišao bi na klanje. To je jedina krv koja je prolivena u Izraelu sada. Krv junaca i jaraca više ne teče pored bakrenog žrtvenika.

„Moj otac je preuzeo navjeće bolove da nabavi bijelog pjetla, i izbjegavao je crvenog uopće; i kad sam ga pitao za razlog zašto to čini, on mi je rekao da je crveni pijetao već pokriven grijehom, jer sam je grijeh crven, kao što je pisano: „Premda su vam grijesi kao skerlet, bit će bijeli kao snijeg, premda su crveni kao grimiz, bit će kao vuna.“ (Iza. 1:18) On je nastavio: Utvrdit ćeš da su Rabini zapisali u Talmudu, ako je pijetao bijel, on nije zaražen s grijehom, i stoga može nositi grijehe Židova; ali ako je crven, on je već pokriven s grijesima, i neprikladan je da nosi naša bezakonja.“

„Razlog zašto koriste pjetla umjesto bilo koje drugo stvorenje je ovaj. Na Hebrejskom je čovjek nazvan gever. I sada ako je gever (čovjek) sagriješio, gever stoga mora snositi kaznu. Ali budući je kazna teža nego li je Židovi mogu nositi, Rabini su našli zamjenu za njih u pjetlu, koji je na Kaldejskom dijalektu nazvan gever, i tako se pretpostavlja da je božanska pravda zadovoljena; zato što, kao što je gever pogriješio, tako će gever, naime pijetao, biti žrtvovan.

„Na ovaj se isprazni izum može gledati kao na izvanredan dokaz vrlo upečatljive činjenice, da, dok mnogi među Židovima sadašnjeg vremena poriču pomirenje uopće, tijelo nacije još uvijek ima neki osjećaj apsolutne potrebe za žrtvom za grijeh, i da bez pomirenja pokajanje je uzaludno za dobiti spasenje. Ako, bi umjesto čitanja Rabinskih bajki, Židovi proučavali Bibliju, ustanovili bi da je Gospodin Isus, pravi Mesija, u Svojoj vlastitoj blagoslovljenoj osobi napravio samo to pomirenje za grijeh a koje oni u svom neznanju maštaju da mogu napraviti sa žrtvom pjetla. Gever (čovjek) je sagriješio, i gever (čovjek), naime čovjek Krist Isus, dao je svoju dušu kao prinos za grijeh.“ (Iza. 53:10)

Najprije Židovu

Mi vidimo da je stoga, Božje predviđanje, da Izrael (izuzev vjerne nekolicine) bude bio zasljepljen njihovim Zakonom (Rim. 11:9), bilo ispunjeno na prirodan način; i da će također njegovo daljnje predviđanje, da će naklonosti i uvjeti Milenijskog doba blagosloviti mnoge od njih mnogo brže od drugih, biti ostvareno na savršeno prirodan način i rezultirati iz razumnih uzroka.

Tako će Milenijske naklonosti biti najprije Židovima, iz istog razloga iz kojeg su im prvima ponuđeni savezi, itd., evanđeoske naklonosti. I tako će na koncu biti ono što je Šimun prorekao: „Ovo je dijete postavljeno za pad i uzdignuće mnogima u Izraelu.“ I vrijeme za podizanje tog naroda, tako dugo odbačenog od naklonosti, sada je blizu.

Ali čuvajmo se od previše česte pogreške, koju su napravili mnogi koji vide neka od tih obećanja, pretpostavljajući da bi trebalo uzeti doslovno izjave, koje kažu: „Nakon toga ću se vratiti i ponovno sagraditi pali šator [dom] Davidov; i ponovno ću sazidati njegove ruševine i podići ću ga.“ „Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje njegova oca Davida.“ „A moj sluga David bit će kralj nad njima.“ (Djela 15:16; Luka 1:32; Ezek. 37:24) Premda se ne može dovesti u pitanje doslovnost obećanog povratka Izrael u njihovu domovinu, i ponovna izgradnja Jeruzalema na njegovim ruševinama, mi možemo jednako biti sigurni da se pod pojmovima dom i prijestolje Davidovo, ne misli doslovno kamenje, drveće, itd. Ponovna uspostava doma Davidovog odnosi se na ponovnu uspostavu kraljevstva i vlasti u rukama nekog iz Davidovog potomstva. Krist Isus je obećani potomak Davidovog doma, i nasljednik njegovog prijestolja; i kada se počne uspostavljati njegov autoritet, to će biti početak podizanja (trajnog uspostavljanja) prethodno privremenog doma ili šatora Davidovog, koji je bio srušen, i koji je kroz mnoga stoljeća ležao u prašini. Stoga, isto tako, „prijestolje Davidovo,“ na kojem će Mesija sjediti, ne odnosi se na drvo i zlato i klupu od bjelokosti na kojoj je David sjedio, nego na čast, moć i autoritet dužnosti koju će vršiti. Taj autoritet, dužnost ili prijestolje, koje je David zauzimao nekoliko godina, bit će popunjeno u mnogo većim razmjerima od Jehovinog Pomazanika, našeg Gospodina Isusa.

Međutim koji autoritet je David imao i iskazivao? Mi odgovaramo, bio je to Jehovin autoritet: David je „sjeo na prijestolje Jehovino“ (1.Ljet. 29:23); i upravo će taj autoritet podržati Krista u njegovom Milenijskom Kraljevstvu. I kad se ispravno gleda očito je da su David i njegovo prijestolje ili božanski autoritet, uspostavljeni u predodžbenoj naciji Izrael, bili samo predodžbene ilustracije Krista i njegovog Kraljevstva; i Davidova glavna čast će biti, bude li smatran dostojnim, da bude jedan od „knezova“ kojemu će Emanuel povjeriti zemaljski dio svog Kraljevstva. (Ps. 45:16)

Davidovo ime isto tako kao i njegovo Kraljevstvo bili su predodžbeni. Ime David znači Ljubljeni; i Božji Ljubljeni Sin je taj koji će biti kralj nad cijelom zemljom u to vrijeme, a ne predodžbeni ljubljeni David iz starine. Također je dobro jasno razlikovati između Novog Jeruzalema, nebeskog ili duhovnog grada kojemu su apostoli dvanaest temelja, i starog Jeruzalema koji ima biti ponovno sagrađen na njegovim starim ruševinama. Obećana obnova starog Jeruzalema podrazumijeva ne samo obnovu zgrada, itd., nego posebno reorganizaciju Izraelske vladavine; jer grad je u proročanstvu uvijek simbol ili prikaz vladavine. Stoga obećana obnova Jeruzalema na njegovim starim ruševinama podrazumijeva nacionalnu reorganizaciju Izraela na temelju sličnom onome kojeg je prije imao, kao narod nad kojima je Jehovin pomazanik imao autoritet. Novi Jeruzalem predstavlja Evanđeosku Crkvu u slavi i Kraljevskoj moći, duhovnu, nevidljivu ljudima, ali ipak svemoćnu. Njegov silazak na zemlju (Otkr. 21:2) obilježava ispunjenje te molbe iz Gospodinove molitve koja kaže, „Neka dođe kraljevstvo tvoje“; i njegov „dolazak“ će biti postepen, a ne iznenadan. On već „silazi,“ preuzima upravu, i kao rezultat mi vidimo preliminarne korake koji vode prema ponovnoj uspostavi starog Jeruzalema; i na koncu će rezultat koji je spomenut u Gospodinovoj molitvi biti ostvaren—Božja će se volja vršiti na zemlji kao na nebu. Novi Jeruzalem i Novo nebo su sinonimi, označavajući novu duhovnu vladajuću silu.

Proročanstva koja su već razmotrena ukazuju na godinu 1878 kao datum kad je bilo ispunjeno Izraelsko „dvostruko“ vrijeme čekanja za Kralja, i kada je došlo vrijeme da se vrate u naklonost i da se makne njihovu sljepoću: vrijeme nakon kojeg će biti pravovremeno „govoriti utješno Jeruzalemu, i vikati mu da mu je ratovanje dovršeno, da mu je nepravednost oproštena: jer je od GOSPODINOVE ruke primio dvostruko za sve svoje grijehe.“ (Iza. 40:1,2)

Od tog datuma pa nadalje, stoga, mi vidimo, kao što bi trebalo očekivati, označene pokazatelje vraćanja naklonosti narodu – pokret prema njihovom stvarnom zasađivanju u njihovoj zemlji i njihovoj obnovi kao velike nacije, u skladu s Božjim mnogobrojnim obećanjima o tome; jer, „Ovako govori GOSPODIN, Bog Izraelov; kao te dobre smokve, tako ću priznati one od Jude koji su odvedeni u sužanjstvo, koje sam, za njihovo dobro [za njihovu stegu i kaznu], s ovoga mjesta poslao u zemlju Kaldejaca [Babilon—mistični Babilon, tzv. Kršćanstvo, kako je pokazano u 9 retku; jer od njihovog svrgnuća oni su bili raspršeni među sve narode tzv. Kršćanstva]. Jer ću svrnuti svoje oči na njih na dobro i ponovno ih dovesti u ovu zemlju: i izgradit ću ih, a ne oboriti; posadit ću ih, a ne iščupati [to se ne može odnositi na povratak iz doslovnog Babilona, budući su nakon tog povratka ponovno bili oboreni i iščupani.] I dat ću im srce da me poznaju, da sam ja GOSPODIN; i oni će biti moj narod, a ja ću biti Bog njihov: jer će mi se vratiti svim svojim srcem.“ (Jer. 24:5-7)

„Ovako govori GOSPODIN: Evo, ja ću opet dovesti sužanjstvo Jakovljevih šatora i smilovat ću se njegovim prebivalištima; i bit će grad [Jeruzalem] sagrađen na vlastitim ruševinama i palača [hram] će ostati na svoj način. I djeca će njihova biti kao ranije, i njihova će zajednica biti utvrđena preda mnom, i kaznit ću sve koji ih tlače. I velikaši njihovi od njih će biti, i upravitelj će njihov iz njihove sredine poteći. Evo ja ću ih dovesti iz zemlje sjeverne [Rusija, gdje približno dvije trećine od svih Židova sada živi] i skupiti ih s krajeva zemlje…vratit će se onamo velika družina. Oni će doći plačući, i uz zaklinjanje ću ih voditi…Čujte riječ GOSPODINOVU, narodi, objavite je na dalekim otocima i recite: Onaj koji je raspršio Izraela, okupit će ga, i čuvati ga kao pastir stado svoje. Jer GOSPODIN je iskupio Jakova, i otkupio ga iz ruke onoga koji bijaše jači od njega. Zbog toga će oni doći i pjevati na sionskoj uzvisini, i zajedno se uteći GOSPODINOVOJ dobroti, zbog pšenice, i zbog vina, i zbog ulja, i zbog mladog od stada i krda: duša će im biti kao vrt navodnjen; i neće više nikada tugovati.“ (Jer. 30:18,20,21; 31:8-12)

Ne samo da će veliki Otkupitelj, kojeg su jednom odbacili, tako obnoviti i podići žive naraštaje tog naroda, nego će i mrtvi također biti vraćeni u život; jer „ovako govori Gospodin Bog: Evo, narode moj, otvorit ću vaše grobove i dat ću da iziđete iz svojih grobova i dovesti vas u zemlju Izraelovu. I znat ćete da sam ja GOSPODIN kada otvorim vaše grobove, narode moj, i izvedem vas iz vaših grobova, i stavim svoga duha u vas te oživite, i smjestim vas u vašu vlastitu zemlju: tada ćete znati da sam ja, GOSPODIN, to rekao i to učinio, govori GOSPODIN.“ (Ezek. 37:12-14)

Ova se prekrasna obećanja neće ispuniti u dvadeset i četiri sata, nego tijekom Milenijskog dana. Oni su imali označeni početak s godinom 1878, kao rezultat Berlinskog Kongresa Naroda. Židovi sada uživaju veće prednosti u zemlji njihovih otaca nego je to bilo u prijašnjm stoljećima. Oni više nisu samo „psi“ za drske Turke.

Mislimo, da nije poznato, da je Engleska već preuzela protektorat nad Palestinom, i uistinu, nad svim Tursko Azijskim provincijama, od kojih je ona jedna. Engleska je već duže vremena osjećala potrebu štititi Turke iz tri razloga: kao prvo, njene bogate klase su veliki nositelji Turskih obveznica; kao drugo ako bi Turci trebali ići k bilo kojoj od njenih susjednih nacija, ili bili podijeljeni među njima, Engleska bi dobila malo ili ništa od plijena; i druge bi rivalske nacije tako bile uzdignute više nego Engleska u istaknutosti i vlasti nad stvarima Evrope; i treće, kao glavno, Engleska shvaća da bi bez Turske vladavine, Ruski utjecaj u južnoj Aziji bio uvelike povećan, i da bi već odavna apsorbirao Indijsko carstvo, kojemu je Engleska Kraljica Carica, i iz kojega Engleska izvlači bogate prihode u trgovini, itd.

Stoga mi nalazimo Kraljevsku ili Torijevsku stranku koja ustrajno podržava Turke; i kada je 1878, Rusija trebala ući u Konstantinopol, Engleska se umješala i poslala flotu topovnjača u luku. Rezultat je bila Berlinska Konferencija 13 Lipnja, 1878, na kojoj je glavni lik bio Hebrej, Lord Beaconsfield, premijer Engleske; i Turski su poslovi tada bili uređeni tako da bi se sačuvalo njihovo nacionalno postojanje za sada, a da opet tako organizira svoje pokrajine da u slučaju konačnog komadanja velike sile budu znale koji dio bi se očekivalo da bi svaka uzela. U to je vrijeme svim Turskim provincijama bila dana veća vjerska sloboda, i Engleska je sa tajnim sporazumom s Turskom postala zaštitnikom Azijskih provincija. Po jeziku povjesničara, Justin McCarthy:

„Engleska se vlada obvezala zajamčiti Turskoj njene Azijske posjede u slučaju bilo koje invazije,…formalno se obvezujući da će braniti i štititi Tursku od svake invazije i agresije, i zauzeti Cipar da bi mogla imati mnogo uspješno povoljno tlo s kojega će izvršiti taj projekt.“

Vidjet će se dakle, da je Palestina, kao jedna od tih Azijskih provincija, već pod Engleskom skrbi; i to objašnjava veću popustljivost od strane Turske vladavine u izvršenju njenih zakona nepovoljnih za Židovske interese. I tom providonosnom otvaranju Palestine Židovima slijedila su obnovljena progonstva u „sjevernoj zemlji“—Rusiji i Rumunjskoj—izvjesna da izazovu iseljavanje iz tih zemalja u njihovu zemlju. Kao rezultat te kombinacije okolnosti, Palestina, a posebno Jeruzalem, se brzo popunjava sa Židovskom populacijom „ortodoksnih.“ Židovi u Jeruzalemu već su brojčano nadmašili sve druge nacije zajedno, dok su stoljećima bili mala manjina.

The New York Herald, komentirajući prije nekog vremena to što je Engleska zauzela otok Kretu, njenu okupaciju Egipta i stanje Turske i njenih provincija općenito, rekao je:

„Mi živimo u brzom dobu, i čak je i povijest izrađena većom brzinom. Ratovi su trajali desetljećima; civilizacija je napredovala polako; komunikacije između nacija i posljedična uzajamna korist nastavila se odgovarajuće sporo. Sada što je izumljeno u jednoj zemlji odmah je poznato tisućama kilometara daleko, i cijeli svijet može istovremeno profitirati od izuma. Posebno je u politici očigledan duh žurbe. Državnički su planovi jednom zahtijevali generacije za svoj dovršetak; sada su najodvažniji planovi provedeni od planera, i karta kontinenata je promjenjena u tjednu. Kako se brzo događaji odvijaju i povijest stvara očito je s posebnom jasnoćom u magnetskom Istočnom pitanju…Usred scene sukobljenih interesa leži Palestina—draga Židovima, Kršćanima i Muslimanima. Državnik kaže da je to ključ pozicije; i gledajući na prednost svojih seljaka on objavljuje da s obzirom na njenu prekrasnu plodnost, koja je već od davnine davala milijune; s obzirom na njene velike mogućnosti trgovine, što je u prošlosti učinilo njegove morske luke scenama aktivnosti i bogatstva, i što je prouzročilo da Tir i Sidon budu spominjani u poslovicama do današnjeg dana, s obzirom da je bila na raskrižju Evrope i Azije, i u lokaciji, prema tome, najpoželjnija, posjed Palestine je njegovom patriotskom srcu najpoželjniji. Povjesničar kaže, Prva međunarodna epizoda u izvještaju bila je invazija na Palestinu; od tog dana pa do sada ona je bila središtem zanimanja; prema tome, on je sa svoje strane zabrinut za budućnost Palestine. Religionist ne može pronaći riječi da izrazi zanimanje koje on sa svoje točke gledišta zauzima za ono što on naziva Sveta Zemlja: za njega je svaki kamen ep, svako drvo pjesma. Oštrouman trgovac primjećuje u vezi gradnje Azijskog željezničkog sustav, da će biti izgrađen čim bude uspostavljena stabilna vladavina, geografski će položaj učiniti Palestinu Državom ka kojoj će se stjecati velike željezničke pruge noseći Azijske proizvode na Evropska i Američka tržišta i obrnuto; jer, kao što se trgovina triju kontinenata susretala unutar njenih granica u danima Salamuna, tako će i buduća trgovina iz istih kontinenata pritjecati ponovno na tu omiljenu točku. On neće popustiti u svojoj nadi niti najmanje iako izgleda da je njihovo ostvarenje daleko. Imajući na umu brzi rast Čikaga ili San Franciska, brzo stvaranje otpada u naseljenim Državama, on jednostavno primjećuje, „Događaji danas slijede brzo,“ i čeka.

„Međutim, dok, velike Kršćanske sile stoje sa naoružanim rukama da naprave pohlepni i primamljivi ugriz kada Turci koji su na umoru popuste stisak, povjesni lik istupa naprijed i objavljuje, „Zemlja je moja!“ I kada se sile okrenu da pogledaju na govornika, oni prepoznaju Židova—dijete patrijarha koji je živio u Palestini kad je prvi put bila napadnuta, i koji bi i sam drage volje volio biti prisutan da je primi kao svoju kada se njen posjed osporavao trideset i šest stoljeća kasnije!

„Kakva prekrasna slučajnost! „Nije tako,“ kaže Židov; to nije slučajnost, to je moja sudbina.“ Pogledajmo sada nakratko na poziciju Židova u tom pitanju budućnosti Palestine. Nacije su rođene iz ideja. Iz ideje o Njemačkom jedinstvu izraslo je Njemačko carstvo u stvarnu činjenicu, proglašeno svijetu iz Versaillesa, sa Francuskim topom kao amen u odgovoru na Njemačku molitva za njegovu dobrobit. Od uzvika ‘Italia irridenta’ bila je rođena nova današnja Italija, čija će grmljavina ponovno probuditi Mediteranske obale. Iz tradicije drevne Grčke bila je stvorena suvremena Grčka. Tako Kršćani shvaćaju kako se dugo njegovane težnje Židova tek imaju ostvariti; i dok potpuno priznaju da Židovu, iznad svega, pripada Palestina, dok je on iznad svega posebno osposobljen razviti budućnost te ispražnjene zemlje, dok će njegovo posjedovanje iste riješiti strahove ljubomornih Sila, uspostava Židova u njoj bude bilo čin pravde, i dostojno pomirenje za strašne nepravde počinjene na njemu—mučeniku povijesti.

„Jedva je potrebno reći za same Židove, koliko oni čeznu za obnovom. Devetog dana njihovog mjeseca Aba, oni poste za uništenje njihovih hramova i nacionalne nevolje koje prate te događaje. Nema večeri ni jutra a da ne mole, „Sakupi nas sa sva četiri ugla zemlje“; Obnovi naš narod kao u staro doba“; Prebivaj usred Jeruzalema“; i te se riječi izgovaraju u svakom gradu gdje se može naći Židove—to znači po cijelom svijetu. Takva postojanost je gotovo preko svih granica, i do današnjeg dana Španjolski Židovi ( čak i u toj dalekoj zemlji) stavljaju nešto od prašine Palestine ili ‘tierra santa,’ kako ju oni zovu, na oči svojih mrtvih—pjesnički i patetičan dokaz njihove ljubavi za svetu zemlju.

„Kada željeznica dosegne Jeruzalem, dolazi Mesija,“ aludira na Iza. 66:20, gdje prorok u svojoj viziji vidi povratnike kako se vraćaju svakojakim prijevoznim sredstvima, među njima i ono koje on naziva ‘kirkaroth.’ Hrvatska verzija prevodi to sa „brza živina,“ što je, naravno, previše neodređeno, ili „jednogrbim devama,“ što je svakako pogrešno. Jezičari ne tražeći tko je izvukao riječ iz kar, „peć“ i karkar „upravljati“—tvrde da je prorok tako tražio skovati riječ za ono što mu je bilo pokazano u viziji, vlak u brzom pokretu. „Kada Nikola vlada dolazi otkupljenje,“ je aluzija na Iza. 63:4, iz kojeg su retka Hebraisti izvukli, s onim što zovu ‘Rashe Teboth,’ izreku, „Sva će Juda čuti i vidjeti pad Nikole, Moskovskog Cara, zbog ugnjetavanja djece Judine, i nakon događanja našeg pada, dogodit će se naše pravo otkupljenje, i blizu su za djecu Judinu dobre vijesti Tišbijca proroka [Ilije.].“ Takvi, i samo takvi, su važni, onoliko koliko ukazuju na Židovsku misao.“

Imamo snažno na umu koliko su svjetovni ljudi ponekad blizu istine, i ne znajući, sa gornjim izrazom da bi patrijarh Abraham „sam bio voljan biti prisutan da primi“ zemlju obećanja kao vlastitu i svoga potomstva, trideset šest stoljeća nakon njegove smrti. To će, a što neki možda smatraju zamahom pjesme, Sveto Pismo objavljuje biti stvarna činjenica. Jer, kao što smo već vidjeli,* Abraham, Izak, i Jakov, s Danijelom i svim svetim prorocima, biti „učinjeni savršenima“—probuđeni iz mrtvih u savršenu muževnost, nakon što će Evanđeoska Crkva biti proslavljena (Hebr. 11:40); i oni će sačinjavati „knezove po svoj zemlji“ (Ps. 45:16), zemaljske i vidljive predstavnike Krista, nevidljivog, duhovnog vladara. Abrahamu isto tako kao i njegovom sjemenu zemlja obećanja je bila dana u vječni posjed; i on je mora primiti u budućnosti, jer je on još nikako nije posjedovao. (Djela 7:5)

Pismo izdano u Čikaškom časopisu nosi značajno svjedočanstvo o postupnom procesu obnove u Palestini, i priprema za Božje obećane buduće blagoslove na njoj i njenom narodu, kako slijedi:

Jeruzalem, 23 Studeni, 1887

„Veoma mi je drago što ti mogu pričati o slavnim stvarima kojima smo svjedočili tijekom šest godina našeg boravka ovdje. Kada smo stigli ovdje, prije šest godina, izbrojali smo četrnaest odraslih i petero djece. Dok smo se vozili iz Jaffe bili smo duboko dirnuti s opustošenjem zemlje. Niti vlat trave se nije mogla nigdje vidjeti; drveće masline i vinova loza bili su toliko prekriveni sa sivom prašinom vrućeg, suhog ljeta, da niste mogli ni zamisliti da bi ispod moglo biti zelenila; i cijela je zemlja izgledala kao da se sasušila do svojih temelja. Ali mi je nikada nismo vidjeli da izgleda tako od tog vremena. Svake godine izgleda sve zelenije, i sada su mnogi od tih neplodnih brežuljaka pokriveni sa vinogradima i maslinicima, posve mijenjajući svoj izgled.

______________________________________________________________

*Svezak Prvi, Poglavlje 9

„Vi ćete pitati, Što je uzrok te velike promjene? Bog je to obećao, da kao što je naveo sve zlo na tu zemlju, da će tako dovesti veliki blagoslove na nju, i ti su očito počeli sljanjem više kiše nego u mnogim prijašnjim stoljećima. On šalje prekrasne pljuskove i tešku rosu, tamo gdje toga obično nije bilo, i on šalje oblake u ljetu, koji nikada nisu bili poznati čak otprije dvadeset godina. To ublažava vrućinu, tako da toliko ne isušuje zemlju. Prije pet godina on je poslao, u Srpnju i Kolovozu (mjeseci u kojima nikada nije bilo kiše) tri sata kiše u Jaffi, i šesnaest sati u Damasku, i još mnogo uokolo, tako da su Američke novine zapazile to kao dokaz da se klima u Palestini mijenja. Također kad smo mi došli ovdje, bilo je samo nekolicina Židova koji su se vraćali u ovu zemlju, međutim progonstva u Rusiji i Njemačkoj i drugim mjestima počelo ih je istjerivati; i, unatoč odlukama Sultana, oni se počinju vraćati u ovu zemlju, kupujući zemlju, sadeći i gradeći, i uzimajući u posjed trgovinu grada; i tako je danas tisuća više nego kad smo mi došli.

„Jeruzalem je sada u stvarnosti u rukama Židova, barem kad je riječ o trgovini; i Židov više nije pod Muslimanskom petom kao što je jednom bio. Oni također brzo grade novi grad, točno po crti opisa u Jer. 31:38-40; 32:43,44, tako da čak i Turci, koji su na vlasti, to zapažaju, i govore jedan drugome, „To je Bog, i što mi tu možemo?“ I što mi možemo reći na sve to, nego da Bog brzo ispunjava u našim danima svoju Riječi savez kojeg je sklopio s Abrahamom? I mi smo svjedoci svega toga.“

Bez obzira na tlačenje i tiraniju koji su ih snizili do zemljinog praha, mi nalazimo mnoge od njih kako posljednjih godina rastu do bogatstva i razlike daleko ispred njihovih Poganskih susjeda. I sa takvim sredstvima i razlikom, u mnogo slučajeva, diže se dobronamjerna ambicija da ih se potroši za uzvišenje Židovske rase; i mudri i dobro usmjereni napori ostvaruju mnogo u tom pravcu. Pažnja misaonih ljudi i među Židovima i Poganima bila je skrenuta na to u Židovskim stvarima.

Očito je iz izričaja vodećih Židovskih novina, i od različitih pokreta koj su sada u tijeku za kolonizaciju Palestine, i iz pomoći i napredka onih koji su se tamo već naselili, da tisuće sada okreću svoje gorljive oči prema zemlji obećanja. Ovaj preokret u Židovskim stvarima je bio od 1878; i oblikovanje događaja od tog datuma prouzročilo je i prouzročuje značajno buđenje interesa za tu temu, što je u sebi značajan znak vremena. Iz Židovskog Svijeta (20 Kolovoz, 1886), citiramo, na primjer, kako slijedi:

„Postoje rupe u oblacima koji su dosad bacali tako tužnu sjenu nad Svetom Zemljom. Budućnost te nesretne zemlje, toliko dugo umotane u neprobojnu tamu, se počinje proljepšavati; i bljesci sretnijeg stanja stvari su gotovo unutar mjerljive udaljenosti naših prognoza…Dvjema institucijama je suđeno da igraju upadljivu ulogu u poboljšanju stanja Židova u Palestini—Poljoprivredna Škola u Jaffi, i ustanova Lionel De Rothschild u susjedstvu Jeruzalema. Mi možemo dodati i treću u obliku Zaklade Montefiore Testimonial, koja, svojom promocijom građenja zajednica i njihovog podizanja jeftinih stanova, je učinila puno da potakne štednju i smanji nedaće i poteškoće domaćeg života u Svetom Gradu…Ono s čim smo trenutno zaokupljeni je zapažanje, da izgledi Židova u Palestini više nisu sumorni. Postoje, s jedne strane, sile na djelu za poboljšanje stanja naše braće, koje su bilo mudro osmišljene i domišljato organizirane, i koje su sada bile marljivo primjenjene; s druge strane, ljudi se počinju umarati od njihove bijede i neaktivnosti, i pokazuju sve veću sklonost iskoristiti napore učinjene za njihovu rehabilitaciju. To je stanje stvari koje je ispunjeno sa sretnim posljedicama, i nijedan Židov neće propustiti razmišljati o tome s užitkom.“

U narednom broju istih novina vodeći članak „Budućnost Palestine“ završava s ovim riječima:

„S posljednjim priljevom na poljoprivredni element u kolonijama zasađenima sa Montefiore, Hirsch, i Rothschild fondovima, trebalo bi da se nađe ruke spremne da rade na preobrazbi scene, kada će „pustinja cvijetati kao ruža“; spremne ruke i spremna srca koja će meliorirati Svetu Zemlju od njene duge noći smrti, i obnoviti život i svjetlo nacionalnog doma Židova.“

Drugi časopis Židovski Glasnik, kaže:

„Dok su ljudi zaokupljeni sa svojim malim brigama, naizmjenično potaknuti nadama i strahovima, veličanstveni i ponosna marš ljudskih zbivanja ide prema naprijed i nezaustavljivo do svršetka, u ispunjenju neizbježnog zakona koji upravlja svim ljudskim djelovanjem. Ljudi tu i tamo dižu svoje slabašne glasove da zaustave taj val napretka, i da spriječe tu presudu Vječnoga. To je kao da pokušavaju spriječiti zakon koji upravlja svemirom. Kao što zvijezde koje blještaju na plavom svodu iznad nas imaju točno određenu putanju tako i rase imaju točno određen pravac, i Izraelska je rasa sjajna utvrđena zvijezda među njima. U svim svojim lutanjima on je bio vjeran svojoj putanji. Njegov je zadatak bio predviđen i prorečen, i njegovo konačno vraćanje u Svetu Zemlju prorečeno. Znakovi vremena pokazuju, da je to proročanstvo ispunjeno. To je bilo ostvareno toliko tiho, i tako postupno, da samo oni koji su poklonili tome pažnju shvaćaju važnost učinjenog posla.

„Palestina je politička nužnost Židovske rase. Osnivanje nacije u Svetoj Zemlji još jednom znači uzvišenje svega Izraela. To ju stavlja kao naciju među nacije zemlje. To daje Židovu tu političku moć i suvereno pravo koji znače zaštitu. To ga čini građaninom njegove zemlje, i daje mu putovnicu među nacijama zemlje…To može izgledati nepraktično čovjeku u uredu koji je zaokupljen svojim knjigama, čovjeku u njegovoj trgovini zaokupljenog sa zbrajanjem njegovih dobitaka i gubitaka, čovjeku koji je ogrezao u blaženstvu društvenih užitaka, ali je jasno kao podne onome koji napravi studij političkog horoskopa.

„Shvativši političku autonomiju, Židovi raštrkani po svem svijetu ne hrle u Palestinu u tijelo. Postoji 300, 000 Židova u Aziji, 400,000 u Africi, i 5,000,000 ih živi u Evropi. Od njih će Palestina izvući svoj život obnove. U Americi rođen Židov će nesumnjivo ostati Amerikanac; i ako će on posjetiti Svetu Zemlju to će biti zbog užitka i putovanja, i da vidi zemlju toliko slavnu kao glavno rodno mjesto njegove herojske rase.

„Može se reći da je, geografski govoreći, Palestina premala da ima veliki utjecaj kao politička, intelektualna ili moralna sila među nacijama zemlje. Mi odgovaramo da je u drevnim vremenima Grčka bila sila, i da je u novije doba mali otok Britanija sila. Geografski govoreći, što su oni? Ono što nacije čini velikima je intelektualna, moralna snaga, a ne opseg teritorija. Intelektualna i moralna snaga će učiniti Izrael priznatim među nacijama.“

Židovska Kronika kaže:

„Pokret je nezaustavljiv. Mi si ne možemo dopustiti da stojimo sklopljenih ruku dok se događa taj novi izlazak. Mi Židovi smo držali, gotovo dvije tisuće godina, da će vrhunac vjekova patnje kroz koju smo prošli biti dostignut jedino kada opet budemo posjedovali zemlju naših očeva. Je li to povjerenje umrijeti daleko baš u trenutku kada se čini da će se to ispuniti? Ili, treba li očekivati da će se povratak dogoditi posredstvom sredstava toliko tajnovitih da su preko suradnje ljudskih bića? Bog izvršava svoju volju kroz volju ljudi; i ako se proročanstva imaju ispuniti, to će biti kroz ljudske volje i snage. To može izgledati visokim temama da ih se povuče u povezanosti sa praktičnim planom za stavljanje nekoliko Židovskih kolonija u Palestinu. Međutim često veliki događaji ustaju od malih početaka; i povratak malog tijela Židova u Svetu Zemlju ne može a da ne podsjeti na mogućnost i izvedivost većeg povratka na kojeg su do tada ukazali sva Židovska povijest i sve Židovske težnje.“

Drugi, osim Židova, ugledni ljudi u svijetu, vide i komentiraju rastuću istaknutost Izraela. Na primjer, zapazi slijedeće od Central Presbyterian: „Umjesto da odumre, Židovsko tijelo pokazuje povećanu vitalnost. Oni ne mogu biti iskorijenjeni ili progutani.

Oni su prošli iz zemlje u zemlju da bi praktički postali gospodari gdje god su otišli. Oni su dobili zemlju u Njemačkoj i Mađarskoj, i bogate se u Rusiji; oni su veliki bankari u Londonu i Parizu i sjedištima Evropske trgovine. U deset (posljednjih) godina Rothschildsi su snabdjeli oko #100,000,000 kredita u Engleskoj, Austriji, Prusiji, Francuskoj, Rusiji i Brazilu.“

Lord Shaftesbury iz Engleske nedavno je rekao:

„Postoji velika ljubomora na taj predivan narod koji se sada počinje isticati. I koji li je to znak vremena, da, gdje god da su Židovi, oni su ili najistaknutiji narod da ih se progoni, ili su najistaknutiji narod da preuzmu vodstvo u svim različitim zanimanjima! Istaknuti građanin Berlina bio je upitan, „Koja je povijest tog snažnog anti-Židovskog osjećaja kojeg vi imate u Berlinu i po svoj Njemačkoj? On je odgovorio, „Reći ću vam: ti Židovi, ako idu u trgovinu, postaju prvim trgovcima; ako idu po bankarskoj crti, oni postaju prvi bankari; ako idu u zakon, oni postaju odvjetnicima prvacima; ili ako idu u literaturu, sve nas potuku. Koju god karijeru poduzmu, oni istjeraju Pogane; i ja vam kažem gospodine, mi to nećemo dozvoliti.“

„Progonstvo Židova u Rusiji i Poljskoj ne ovisi o religiji ili nacionalnosti. To nema nikakve veze s tim. Rusi bi progonili bilo koji narod u istom položaju kao Židovi. Imajte ovo na umu, da Židovi drže pod hipotekom vrlo značajan dio kopnenog posjeda Rusije; da im je dužan veliki dio seljaštva, i mnogi od vlasnika dućana u različitim djelovima carstva. Sve i jedna prilika koja se sada pruža Ruskom narodu za pljačku i pljenidbu Židova gotovo je sigurno da će biti iskorištena. Uništenjem Židova, i njihove papirologije, Rusi se rješavaju dokumenata s kojima su vezani, i koji bi mogli biti iznešeni kao dokaz protiv njih; i sve dok ima imovine za zgrabiti, toliko dugo će te vidjeti Ruski narod kako ustaje protiv Židova.“

Sljedeće je izvadak iz pisma Gosp. Mr. Charles Reade u novinama, romanopisca, dobro poznatog u književnim krugovima, čije se obraćenje Kristu i Bibliji dogodilo prije nekoliko godina:

„Židovska nacija, premda pod oblakom, na koncu će preuzeti svoj drevni teritorij, koji je toliko očigledno bio čuvan za njih. Proročanstva su jasna kao dan i to u dvije točke: Da Židovi trebaju preuzeti Palestinu, i zaista, vladati od Libanona do Eufrata; i da taj događaj treba biti prvi u velikoj seriji promjena koje vode ka ogromnom poboljšanju u stanju siromašnog, i čovječanstva koje pati, i stvorenja općenito. Sada, mi imamo u izgledu slavni događaj, jednako siguran kao što je sigurno da će sunce sutra izaći. Jedina je razlika, da će sunce izaći u izvjestan sat, a Židovi će zauzeti Siriju i povratiti svoju nacionalnu slavu u neizvjestan dan. Nema sumnje da je slabost čovječanstva da pretpostavlja da je neizvjestan datum daleko u budućnosti. Ali to je nerazumno. Zasigurno je da je dužnost mudrih i trezvenih ljudi da gledaju znakove koji prethode i da daju svoju poniznu suradnju, ukoliko nam se odobri takva velika prednost.

„Ovo iznenadno progonstvo Židova u samoj naciji gdje su oni najbrojniji—nije li nagovješćujući znak, i podsjetnik od Providnosti da njihovo prebivalište nije Evropski Tatar? Palestina može biti učinkovito kolonizirana od same Rusije, gdje je oko tri milijuna Židova u strahu za život i imovinu; i ostalo će slijediti. Povijest je učiteljica života. Što su god Židovi učinili, Židovi mogu učiniti. Oni su narod genija; i geniji nisu ograničeni po prirodi, nego voljom, navikom ili slučajem. Što je taj narod pokušao a da nije uspio? Ratnici, pisci, graditelji, trgovci, zakonodavci, vinogradari; i vrhunski u svemu! U tome se povijest ponavlja.

„Oni će biti veliki u umjetnostima mira i rata, i njihovi se neprijatelji tope pred njima poput snijega sa nasipa. Ukoliko se učini da će zahtijevati pomoć na početku, blagoslovljena će biti nacija koja će ju ponuditi; i nacija koja ih progoni biti će primjerom na jedan ili drugi način. Stoga, ako se ikojim slučajem uslijed nedavnih strahota Židovski vođe oduče kolonizirati Palestinu iz Rusije, ponudimo slobodno brodove, pomorce, novac, –što god se od nas zatraži. To će biti bolje nacionalnoi ulaganje od Egipatskih, Brazilskih ili Peruvanskih obveznica.“

Jedna Židovska izreka posljednjih godina objavljuje: „Kada željeznica dostigne Jeruzalem, Mesija dolazi“; i to je u skladu sa simboličkim predstavljanjem željeznice od proroka Nahuma (2:3-5) i Izaije (66:20). I zasigurno, izreka nije puno promašila cilj; jer željeznica će dostići Jeruzalem „u dan njegove priprave“—u vrijeme Mesijine prisutnosti. Sljedeće, koje je isječak iz dnevne štampe, ima zanimljiv osvrt na tu temu:

„Galileo je bio u pravu, svijet se okreće. Željeznica ima biti izgrađena od Jeruzalema do Jafe, na Mediteranu, 50 km udaljenosti, drevne luke Židovskog glavnog grada, i odredišnog mjesta za cedrove s kojima je hram bio izgrađen. Jeruzalemski Židov, imenom Josip Nabon, koji je Otomanski podanik, nabavio je od Sultana povelju u tu svrhu. Povelja vrijedi za 71 godinu. Procjenjeni troškovi gradnje su $250,000. Stoga u nastavku civilizacija će se udomaćiti u Palestini. Devetnaesto stoljeće će stići u one dijelove kada prva lokomotiva zapuši u Jeruzalemu.“

Sljedeće pismo, od dopisnika u Pittsburgh Dispatchu, koje se nedavno pojavilo u tom časopisu, potvrđuje trenutni napredak u Palestini, posebno u Jeruzalemu:

Jeruzalem, 12 Srpnja, 1889

„Trideset tisuća od četrdeset tisuća ljudi u Jeruzalemu su Židovi. Turska vlada, koja im je to zabranjivala u prošlim vijekovima da žive duže od tri tjedna u Svetoj Zemlji, pod utjecajem stranih vlada, popušta ta ograničenja; i trenutno Židovi dolaze ovdje u stotinama. Oni se uključuju u posao, i oni sada kontroliraju veliki dio trgovine u Jeruzalemu. Neki od njih osjećaju da je dan kad će proročanstvo Biblije da će oni opet naseliti njihovu zemlju blizu; i jedno radoznalo pleme iz južne Arabije tvrdi da su primili otkrivenje da moraju napustiti pustinjsku zemlju i vratiti se u Palestinu.

Ti su Židovi živjeli u Jemenu u Arabiji posljednjih 2,500 godina. Oni su od plemena Gada, i oni su napustili Palestinu 700 godina prije nego je Krist bio rođen. Oni donose sa sobom mnoge vrijedne dokumente koji dokazuju njihovo porijeklo, i uključeni su u poljoprivredu blizu Jeruzalema. Progonstvo Židova u Rusiji i Austriji dovodi mnoge od njih odande, i postoji također veliki broj Poljskih i Španjolskih Židova u Jeruzalemu. Vrijeme za Židove da preostanu u Palestini je bilo produženo, i ograničenje na njihov boravak u Jeruzalemu je bilo praktički uklonjeno. Prije samo pola stoljeća bilo je samo 32 Židovske obitelji u Jeruzalemu, i broj u cijeloj Palestini bilo je samo 3000. Sada je gotovo 50,000 u Svetoj Zemlji, i tri četvrtine stanovništva Jeruzalema se sastoji od njih.

„Oni su znatiželjan narod! Kao nijedan drugi Židov na licu zemlje. Oni su bliže prototipu koji je ovdje postojao u prošlosti. Broj onih koji su bili prisiljeni progonstvom doći ovdje je podržan gotovo u potpunosti od različitih Židovskih crkava diljem svijeta.

„Jedno od velikih znamenitosti Jeruzalema je mjesto za Židovski plač, gdje se svakog Petka izvjesne sekte sastaju izvan zidova Omarove Džamije, koja zauzima mjesto Salamunovog hrama, i sa svojim glavama sagnutima prema kamenju, oni tuguju radi gubitka Jeruzalema, i mole se Bogu da vrati zemlju svom izabranom narodu. Ovaj je običaj uočen još od dana srednjeg vijeka, i to je jedna od najtužnijih znamenitosti. Posjetio sam to mjesto prošli tjedan. U uskoj uličici okruženoj sa bijednim kućama—na kamenim zastavama nošenima od tisuća bosonogih Židova—prema zidu od velikih blokova mramora, koji doseže do petnaest ili više metara iznad njih, dugi red muškaraca u dugim haljinama i žena sa šalovima nad njihovim pognutim glavama, mole se i plaču. Mnogi od muškaraca imaju bijele brade, i duge kovrčave uvojke od srebra. Drugi su bili samo u svojoj izvrsnoj odjeći; i nisam mogao a da se ne začudim kad sam vidio njihove likove s vremena na vrijeme gotovo potresene sa emocijama. Svatko je imao izrađenu Hebrejsku Bibliju svojoj ruci, i sa vremena na vrijeme grupa bi počela neku vrstu pjevanja, stari, sjedokosi muškarac bi predvodio, a ostali bi pjevali refren. Pjesma je bila na čudnom jeziku, ali je bila prevedena kako slijedi:

Voditelj – Za palaču koja leži opustošena–