Harmagedon — smak svijeta?
Budući da Biblija povezuje Harmagedon sa ‘svršetkom svijeta’, zar se ne slažeš da je jako važno ispravno razumjeti što ta riječ zapravo znači? (Matej 24:3, St). I zar ne bi bilo razumno obratiti se najpouzdanijem izvoru istine, Božjoj Riječi, u potrazi za odgovorima na to što je Harmagedon i što će on značiti za tebe i tvoju obitelj?
Razmatranje te teme pokazat će da Harmagedon nije smak svijeta, već radostan početak za ljude… Tu važnu biblijsku istinu jasno ćeš razumjeti ako pažljivo pročitaš knjižicu, koja govori o tome što je zapravo Harmagedon. Možete dobiti i besplatan tiskani primjerak poštom tako da nas odmah nazovete na 0981994362. Link za čitati online ili skinuti u pdfu: Nakon Harmagedona Božje Kraljevstvo
Posebno Izdanje / 2024 — Povijest Istraživača Biblije
(Pouka Za Treći Tjedan u Travnju 2025)
Zakonito Trčanje i Borba
„Ja stoga tako trčim, ne kao nesiguran; tako se borim, ne kao onaj koji mlati zrak.” —1. Korinćanima 9:26
PAVAO, POPUT ISUSA, koristio je brojne ilustracije kako bi jasno prikazao Božju riječ i njezinu primjenu u kršćanskom životu. U našem tekstu i neposrednom kontekstu, koristi dvije ilustracije: jednu o trčanju u utrci, a drugu o borbi ili ekvivalent onoga što danas nazivamo boksačkom borbom. Njegova poruka je da, kao što postoji ispravan i pogrešan način trčanja utrke ili borbe u boksačkom meču, postoji i ispravan i pogrešan način služenja Bogu i življenja kršćanskog života. Pavao potvrđuje svoju odlučnost da „tako trči“ i „tako se bori“ kako bi bio siguran u pobjedu. U retku 24 poziva nas također: „Trčite tako da biste dobili!“
Ilustracija trkača naglašava važnost posvećivanja potpune pažnje jednom zadatku. To je istina za trkača ne samo tijekom kratkog vremena stvarne utrke na stazi, već i tijekom duljeg razdoblja treniranja za razvijanje brzine i izdržljivosti. Ako trkač želi pobijediti, ne može si priuštiti trošenje velikih količina vremena i energije na druge stvari, ma koliko primamljive i privlačne one bile. Trkači moraju biti spremni i voljni učiniti bilo koju žrtvu potrebnu kako bi dali sve od sebe. To može značiti da tijekom razdoblja treninga ne mogu jesti ono što bi možda voljeli, već se moraju strogo pridržavati prehrane koja je najprikladnija za razvoj njihove tjelesne snage i izdržljivosti. Trkači također moraju biti umjereni u svemu, odričući se određenih luksuza i užitaka u kojima drugi možda pravilno uživaju. Moraju se disciplinirati na sve potrebne načine kako bi osigurali da će u trenutku utrke posjedovati maksimalni stupanj snage i izdržljivosti potreban za pobjedu.
Kada napokon uđu u utrku, moraju to učiniti s odlučnošću da ništa neće biti dopušteno stajati na putu njihove najbolje izvedbe. Prije nego što dosegnu kraj staze, mogu se osjećati umorno, ali ne smiju popustiti iskušenju da uspore ili si olakšaju. Svaki gram snage, svaki živac, svaki mišić, mora biti iskorišten za jedan cilj—pobjedu u utrci. Samo tada može se reći da su tako trčali da bi postigli.
Upravo takav nepodijeljen i beskompromisan trud Pavao nas poziva da uložimo u življenje kršćanskog života. U pismu Filipljanima Pavao izražava sličnu misao, govoreći: „Jednu stvar činim.“ (Fil. 3:13) Danas svijet često opisuje ovaj stav kao potpuno predan trud. Za kršćane „tako trčati“ znači uložiti maksimalni napor da učine svoje „zvanje i izbor sigurnim.“ (2. Pet. 1:10) Ako postoji bilo kakvo povlačenje, bilo kakav polovičan trud, bilo koji napor koji nije najbolji koji možemo pružiti, možda nećemo postići pobjedu kojoj težimo. Pavao nas poziva: „O tome duboko promišljaj, potpuno se predaj tome.“—1. Tim. 4:15
PAVLOVA PRIMJENA LEKCIJE
Apostolovo upozorenje da „tako trčimo“ slijedi nakon otkrivanja njegova osobnog stava i odlučnosti u vezi sa služenjem Gospodinu. U 1. Korinćanima 9:4-6 Pavao je napisao: „Zar nemamo pravo jesti i piti [što želimo]? Zar nemamo pravo povesti sa sobom sestru, ženu, kao i drugi apostoli, i braća Gospodnja, i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo pravo uzdržavati se od rada?“ Jasno je da su i Pavao i Barnaba trebali jesti i piti kako bi živjeli. Jednako je jasno da apostol ne kritizira svoje kolege apostole zato što su bili oženjeni. Njegova lekcija čini se naglašava da materijalne i obiteljske stvari ne bi trebale nepotrebno ometati naše služenje Bogu.
Materijalnu stranu života treba pravilno razmotriti, ne u smislu da postane glavni cilj svih naših napora, već kako bismo čak i materijalne stvari iskoristili za unapređenje svojih duhovnih interesa. To postaje očito u 6. retku gdje Pavao kaže: „Zar nemamo pravo uzdržavati se od rada?“ Prolazeći dalje kroz poglavlje, saznajemo što pod time misli. Ukazuje, razumno i iz Svetoga pisma, da kao sluga Evanđelja ima pravo osigurati svoj materijalni život iz te službe i tako „uzdržavati se od rada.“—reci 7-13
Moglo bi se zaključiti da bi to bilo idealno jer bi Pavlu omogućilo cijelo vrijeme i snagu da se posveti služenju Bogu. Međutim, Pavao je imao drugačiji pogled na to. Gotovo bi potpuno svoje vrijeme posvetio izravnoj službi Istini i braći—tj. potpuno bi iskoristio sve dostupne prilike za služenje u duhovnim stvarima. Osim toga, radio bi vlastitim rukama kako bi osigurao vlastitu hranu i odjeću.—Djela 20:34
Pomnim proučavanjem Pavlovih riječi, čini se da postoje dva razloga zašto se odlučio na ovaj pristup, barem što se tiče njegova rada u Korintu. Ispravno je zaključio da će imati veći utjecaj za Evanđelje ako ga nitko ne bi mogao optužiti da zarađuje za život iz njega. Osim toga, smatrao je da će za njegovo vlastito duhovno blagostanje biti bolje ako ne ugađa tijelu uzimajući odmor između prilika za služenje braći, dopuštajući da ga oni hrane i odijevaju.—1 Kor. 9:15-19
Pavao je sigurno bio svjestan zala u koja takvo iskušenje može odvesti. Ako bi ga crkva uzdržavala, bilo bi mu teže nekompromisno propovijedati Božju riječ. A uvjeti u crkvi u Korintu zahtijevali su čvrstu prezentaciju Evanđelja i njegove pravilne primjene u kršćanskom životu. Vjerojatno su mogućnosti za služenje bile takve da, u tim okolnostima, nije bilo ometanja ako bi Pavao određeno vrijeme provodio u svom zanimanju kao „izrađivač šatora“ kako ne bi ovisio o braći za uzdržavanje.—Djela 18:1-3
U ovoj lekciji dobivamo blizak pogled na pravi karakter velikog apostola Pavla. „Trčim, dakle, ne kao nesigurno,“ izjavljuje. (1 Kor. 9:26) To jest, nije bilo ničeg nesigurnog u vezi s onim što je namjeravao učiniti, niti o žrtvi koju je bio spreman podnijeti da to učini. Bio je sretan služiti Istini i braći, ali ako bi previše uživao dok je služio, njegovo tijelo bi jednog dana moglo postati diktator u tome kako treba služiti i što treba propovijedati. Radije nego riskirati to, Pavao je izjavio: „Ja discipliniram svoje tijelo i podlažem ga, da ne bih, kad sam propovijedao drugima, i sam bio odbačen.“—redak 27, Novi Prijevod Verzije Kralja Jakova
Pavao je disciplinirao svoje tijelo tjerajući ga na dvostruku dužnost, kako bi se reklo. Služio je crkvi u duhovnim stvarima, a zatim, umjesto da dopusti njima, što mu je bilo pravo, da osiguraju njegove zemaljske potrebe, radio je kako bi osigurao vlastite potrebe. To je činio kako bi učinio svoju službu drugima učinkovitijom, ali i kako bi osigurao pobjedu nad bilo kakvom sklonošću prema sebičnosti ili ljubavi prema udobnosti. Znao je da, bez obzira na to koliko učinkovito propovijedao drugima, ako ne disciplinira sebe, njegovi bi napori bili poput onoga koji „trči nesigurno,“ bez smjera.
OKOLNOSTI SE RAZLIKUJU
Vjerojatno se danas većina Božjeg naroda ne suočava s problemima sličnim onima koje opisuje apostol. Međutim, vrijednost ove lekcije leži u načinu na koji je Pavao primijenio božanske principe u suočavanju sa svojom jedinstvenom situacijom. Čak i da je Pavao odlučio da nije najbolje za njega provoditi vrijeme izrađujući šatore, njegov pristup toj stvari ostao bi isti; to jest, bio bi nesebičan pristup. Odluka nije bila vođena time kako bi on profitirao po tijelu, već što bi bilo najbolje za braću i za njegovo duhovno blagostanje. Njegovo tijelo bilo je na oltaru kao žrtva i nije bilo važno kada ili kojim sredstvima bi bilo „potrošeno.“
U Pavlu imamo primjer pobjedničkog trkača na duhovnoj trkaćoj stazi, trkača koji nije dopuštao da mu ništa ometa pobjedu. U kojoj mjeri mi slijedimo njegov primjer? Jesu li odluke koje donosimo takve da dovode do discipliniranja naših tijela, ili su takve da olakšavaju tijelu? Svaka odluka prve vrste korak je prema pobjedi, dok druga predstavlja popuštanje željama tijela i posljedično usporavanje našeg napredovanja prema cilju—„cilju za nagradu uzvišenog poziva Božjeg u Kristu Isusu.“—Fil. 3:14
„TAKO SE BORIM”
Ilustracija borca jednako je prikladna jer također naglašava nužnost samodiscipline, posvećenosti i energije. U tom kontekstu Pavao objašnjava da „svaki natjecatelj za nagradu [grč.: natječe se za nagradu] ima samokontrolu u svemu.“ (1 Kor. 9:25) Riječ „samokontrola“ ovdje nosi misao o uzdržavanju i disciplini. Pobjednički kršćani su oni koji prakticiraju samokontrolu; to jest, nastoje sve svoje misli, riječi i djela uskladiti s jednim velikim ciljem svojih posvećenih života. Trude se ne dopustiti da im bilo koja energija izmakne kontroli.
Nedisciplina se često povezuje s opijanjem. Kršćani moraju biti na oprezu protiv opijenosti užitkom, ljubavi prema udobnosti, svjetovnošću, ponosom, sebičnom ambicijom i drugim utjecajima koji bi ih odvukli od „jedne stvari“ koju su odlučili činiti, a to je posvećenje svog života službi Bogu.
Postoje i podmukliji oblici nediscipline. Netko može postati nediscipliniran u molitvi, proučavanju Biblije, svjedočenju Evanđelja ili zajedništvu među braćom. Netko može biti nediscipliniran u korištenju simboličkih lekcija iz Biblije, poput Šatora i njegovog služenja, ili u proučavanju Otkrivenja. Da je Gospodin htio da posvetimo gotovo sve svoje vrijeme jednoj ili dvjema značajkama njegove Riječi, ne bi nam otkrio toliko drugih stvari, kao što je to milostivo učinio. Nedisciplina u bilo kojem ispravno kršćanskom području na kraju rezultira neravnotežom kršćanskog karaktera—neravnotežom koja bi lako mogla pokazati pretjeranu samouvjerenost i ponos s jedne strane, dok s druge pokazuje duhovnu slabost i nedostatak razvoja.
Neprijatelji kršćana uglavnom su svijet, tijelo i đavao. Kako bismo se uspješno borili protiv njih, trebamo „potpunu Božju opremu,“ a ne samo dio nje. Trebamo „kacigu spasenja,“ koja predstavlja razumijevanje Božje Riječi. Samo znanje, međutim, bez obzira koliko točno bilo, neće nas zaštititi od neprijatelja. Trebamo „štit vjere“ i „oklop pravednosti,“ ali čak i oni, bez ostalih dijelova opreme, neće nas potpuno zaštititi, bez obzira koliko dobro ih održavali.—Efež. 6:13-17
Kada se suočimo s neprijateljem, trebat će nam priprema kroz molitvu, proučavanje i zajedništvo. Međutim, sama molitva, samo proučavanje ili samo zajedništvo neće nas pravilno opremiti za borbu. Duhovno jak, zdrav i rastući kršćanin je onaj koji pravilno koristi sve božanske darove milosti, a ne pretjerano koristi jedan na štetu drugih. Poput borca ili trkača u treningu koji mora paziti na svoju prehranu, odmor, vježbanje i rekreaciju kako bi bio u pravilnom treningu; tako i mi moramo biti umjereni u svemu, pravilno balansirati sve darove koje je Gospodin dao kako bismo jačali u njemu i u sili njegove moći.—redak 10
ZAKONITO NASTOJANJE
U 2. Timoteju 2:5 Pavao izvlači još jednu pouku iz ilustracije borca. Kaže: „Ako li se tko i bori, ne ovjenčava se ako se zakonito ne bori,“ to jest, prema Božjem zakonu. Ova misao nas vodi čak i dalje od umjerenosti. Ukazuje na mogućnost borbe na nezakonite načine. Kršćanin je pod Božjim zakonom, ne onim koji je dan Mojsiju na Sinaju, već novim zakonom ili „zapovijedi“ koju je Isus dao svim svojim sljedbenicima. Jednostavna izjava tog zakona glasi: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas.“ (Ivan 13:34) Isus je položio svoj život za nas, stoga i mi trebamo položiti svoje živote jedni za druge. To znači da naši životi moraju biti vođeni nesebičnošću, podrazumijevajući da bismo radije sami umrli nego učinili nešto što bi povrijedilo druge. To znači da interesi drugih zakonito dolaze ispred naših vlastitih. Ako naše nastojanje nije u skladu s ovim načelom, ono je protivno zakonu koji je Isus dao, i ako ne postanemo zakoniti, nećemo primiti krunu života.
Primjena ovog načela dotiče svaki detalj kršćanskog nastojanja i ispituje najskrivenije motive naših srca. Isus u svojoj propovijedi na gori spominje neke od tih detalja. Tamo nam govori: „Ali ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas zlostavljaju i progone vas.“ (Mat. 5:44) Ranije, u recima 38-40, Učitelj kaže: „Čuli ste da je rečeno: Oko za oko i zub za zub. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu. Ako te tko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Ako te tko tuži i uzme ti košulju, daj mu i ogrtač.“—Novi Prijevod Verzije Kralja Jakova
Malo je stvari koje brže izazivaju ogorčenje tijela od osjećaja da su nečija pravedna prava pogažena. Isusova prava bila su pogažena kada je bio uhićen, lažno optužen i razapet, ali on se predao nepravdi i otkupio svijet. Mi tvrdimo da slijedimo njegove stope. Nastojimo li zakonito u tom pogledu?
ELEMENTI LJUBAVI
Drugi detalji o tome što znači nastojati zakonito unutar ograničenja božanskog načela ljubavi izneseni su u 1. Korinćanima, poglavlje 13. Ovdje nam je rečeno da ljubav „dugo trpi.“ (redak 4) To znači da je nezakonito za kršćanina biti išta drugo osim strpljiv i dugotrpljiv prema drugima. Ljubav je također „dobrostiva,“ dodaje apostol u istom retku. Shvaćamo li da je nezakonito za kršćanina biti neljubazan u ophođenju s drugima? Kako se uklapamo u ovaj zahtjev?
Ljubav „ne zavidi,“ nastavlja Pavao u retku 4. Jesmo li zavidni drugima dok nastojimo učiniti svoje zvanje i izbor sigurnim? Ako je tako, ne slijedimo božanska pravila natjecanja. Naši motivi moraju biti čisti i nesebični. Ako zavidimo drugima, sebičnost je još uvijek u našim srcima, i ako se ne očisti, nećemo biti pobjednici u „utrci koja je pred nama.“—Heb. 12:1
Ljubav „ne hvasta se, nije naduta.“ (1 Kor. 13:4) Prvi od ovih elemenata nezakonitog ponašanja kršćanina otkriva želju da se istakne pred drugima—da bude „viđen od ljudi.“ (Mat. 6:5) Drugi je preveliko mišljenje o vlastitim sposobnostima i važnosti. U Rimljanima 12:3, Pavao govori o tome kao o mišljenju više o sebi nego što bi trebalo. Oba ova elementa sebičnosti i ponosa su nezakonita za kršćanina. Ako nesebično polažemo svoje živote na slavu Božju, nećemo željeti pokazivati sebe pred drugima; niti ćemo imati „naduto“ mišljenje o vlastitoj važnosti.
Ljubav se „ne ponaša nepristojno.“ (1 Kor. 13:5, Weymouthov Novi zavjet) Ovo se, očito, odnosi na nedisciplinirano ponašanje, i može se manifestirati na bilo koji od već predloženih načina, kao i na druge načine. To je jednostavno još jedan način na koji naše palo tijelo može manifestirati sebe, i ako se ne riješi pravilno, može uzrokovati gubitak pobjede. Gospodin želi da svatko od njegovog naroda bude dio bratstva Kristova, i tako izgubi važnost vlastite individualnosti dok doprinosi dobrobiti svih i slavi Božjoj. Biti hobist, ekstremist, ili tvrdoglavi individualist, ili na druge načine privlačiti pažnju na sebe, nepristojno je ponašanje za kršćanina, i predstavlja nezakonito nastojanje za pobjedom.
„Ljubav ne traži svoje.“ (redak 5) Ako bi to činila, sebično, prestala bi biti ljubav, jer ljubav je nesebična. Ako naše kršćansko nastojanje ide u korist sebi, nezakonito je, i ako nastavimo u takvom stavu, nećemo doseći „cilj za nagradu uzvišenog poziva.“ Koliko puta se razvija trenje unutar bratstva koje se ne bi dogodilo da nije bilo traženja sebičnih interesa, želje za zaštitom naših takozvanih prava. Neka blagoslovljene implikacije ovog pravila natjecanja sve dublje ulaze u našu svijest i temeljitije kontroliraju naše ponašanje. „Neka se ništa ne čini kroz svađu ili ispraznu slavu; već u poniznosti neka svaki smatra druge boljima od sebe. Neka svaki čovjek ne gleda samo na svoje stvari, već svaki čovjek i na stvari drugih. Neka ovaj um bude u vama koji je bio i u Kristu Isusu.“—Fil. 2:3-5
Ljubav „nije lako razdražljiva.“ (1 Kor. 13:5) To znači da ljubav nije potaknuta na ljutnju. Nema razloga za to. Ljudi se ljute kada stvari ne idu onako kako žele; ali istinski kršćani nisu zainteresirani da stvari idu njihovim putem. Oni žele da idu Gospodinovim putem i znaju da ništa ne bi smjelo ometati njegovu savršenu volju. Dakle, dok bismo trebali uložiti svaki odgovarajući napor da učinimo ono što vjerujemo da bi bilo ugodno Gospodinu, ako naše razumijevanje njegove volje bude osujećeno od strane drugih, prihvatit ćemo to, ne kao „razočaranje,“ već kao „njegovo određenje,“ i iskoristiti to kao odskočnu dasku za veće povjerenje u Gospodina i njegovu providnost za nas.
Redak 5 završava riječima da ljubav „ne misli zlo.“ To ne znači da kršćani zatvaraju oči pred nepravdom, bilo u sebi ili u drugima. Međutim, to znači da ne pretpostavljaju niti pripisuju zlo tamo gdje nema dokaza da zlo postoji. To znači da će nas prava ljubav potaknuti da mislimo dobro, a ne zlo, kad god i gdje god je to moguće. Ako se nađemo kako stalno mislimo zlo o jednom ili više Gospodinovih ljudi, bez nepobitnog dokaza da zlo postoji, tada možemo znati da nastojimo nezakonito. Stoga ne možemo očekivati puninu božanskih blagoslova koje bismo inače mogli uživati, i bit će potrebno da napravimo potrebnu korekciju svog karaktera.
Ljubav „ne raduje se nepravdi, već se raduje istini.“ (redak 6) Ovo je prekrasan kamen temeljac za testiranje pravog stanja naših srca. Uživate li u stvarima koje nisu u skladu s Božjom pravdom, istinom i ljubavlju, ili takve stvari prezirete i radujete se Istini i svemu što je u skladu s njom? Koji su izvori našeg uobičajenog radovanja? Pobrinimo se da su to stvari koje su čiste, plemenite i dobrog izvještaja, kako bi naše nastojanje za pobjedom bilo zakonito.—Fil. 4:8
Ljubav „pokrije“ sve stvari. (1 Kor. 13:7, Naglašeni Diaglott) Božja ljubav je ta koja je osigurala pokrivanje Kristove pravednosti za nas, i zbog tog pokrivanja stojimo opravdani pred njim. (Iza. 61:10; Rim. 5:17,18) To isto pokrivanje ljubavi u našim srcima trebalo bi nam omogućiti da pokrijemo nesavršenosti naše braće u Kristu. Na ovoj liniji Isus nas je naučio moliti: „Oprosti nam naše grijehe; jer i mi opraštamo svakome tko nam je dužan.“ (Luka 11:4) Primjer Božje ljubavi u ovom, kao i u svim drugim aspektima, savršen je uzor za nas. Nastojmo zakonito tražeći da pokrijemo nesavršenosti drugih, umjesto da ih izlažemo.
Ljubav „vjeruje sve.“ (1 Kor. 13:7) Ovo ne znači da ljubav vjeruje zlim glasinama koje se mogu širiti o drugima. To znači da ljubav vjeruje u iskaze drugih, osim ako se ne suoči s nepobitnim dokazima da su ti iskazi pogrešni. Ljubav također vjeruje svim Božjim obećanjima—obećanjima da će pružiti milost, mudrost i snagu u svakom trenutku potrebe u našoj borbi protiv svijeta, tijela i Protivnika. Vjerujući tim obećanjima, nećemo pribjegavati ljudskoj mudrosti i ljudskim taktikama kako bismo postigli pobjedu. Činiti to značilo bi nastojati nezakonito.
Ljubav „se nada svemu,“ nastavlja Pavao. Uvijek puna nade, s očekivanjem božanske providnosti i utjecaja, ljubav nam omogućuje da se radujemo u svakom iskustvu. Nada se odnosi na ono što trenutno ne posjedujemo, a ljubav nam omogućuje da odbacimo sadašnje prednosti i radosti kako bismo se čvršće uhvatili nade postavljene pred nas u Evanđelju, nade koja je usredotočena na Krista. S takvom nadom možemo reći s apostolom: „Jer naša laka nevolja, koja je samo za trenutak, donosi nam daleko veću i vječnu težinu slave; dok ne gledamo na vidljive stvari, već na nevidljive: jer vidljive stvari su privremene; ali nevidljive su vječne.“—2 Kor. 4:17,18
Ljubav „sve podnosi.“ (1 Kor. 13:7) Neke stvari je lako podnijeti, ali druge su teške. Teške stvari su često one koje se suprotstavljaju željama tijela. Ako smo nepravedno tretirani, to je teško podnijeti. Ako nas obitelj ili prijatelji ismijavaju zbog našeg stava za pravednost, to također može biti teško podnijeti. Ako smo pozvani trpjeti fizički, to će vjerojatno biti bolno i teško podnijeti. Međutim, bez obzira na to što može biti, ljubav sve podnosi jer je ljubav nesebična. Ljubav ne računa vrijednosti s gledišta vlastitog interesa niti privremenih užitaka tijela. Zato ljubav može sve podnijeti s radošću dok se pobjeda ne postigne!
Ljubav „nikada ne prestaje.“ (redak 8) Doista, ako smo u svakom trenutku vođeni velikim načelom ljubavi, uzdajući se u zasluge Krista da pokrije naše nesvjesne nesavršenosti, pobjeda je sigurna. Dok trčimo duhovnom trkaćom stazom i borimo se dobrom borbom vjere, ne oslanjajmo se na ljudsku mudrost i ljudsku snagu. Umjesto toga, „trčimo“ i „borimo se“ u skladu s božanskim pravilima, kako bismo na kraju puta postigli „krunu života.“—Otk. 2:10
S gledišta tijela, put ljubavi često se može činiti bezumnim i nepraktičnim. Doista, ponekad će dovesti do privremenog gubitka i poraza. Tako je bilo s Isusom. Međutim, sjetimo se da težimo nevidljivim stvarima i da su one dostupne samo na račun privremenih, zemaljskih blagoslova. Naš napredak na kršćanskom putu određuje se u kojoj mjeri smo sposobni odložiti stvari tijela kako bi drugi mogli biti blagoslovljeni. Stoga, recimo s Pavlom: „Trčim, dakle, ne kao nesigurno; tako se borim, ne kao onaj koji udara zrak.“
OD DOPISNIKA IZ SAD-A
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35