Izvanredno dostignuće u kršćanskoj misli tijekom posljednjih stotinu godina bilo je dublje razumijevanje duhovnog svijeta i razlike između ljudske i duhovne prirode. U prošlim vjekovima, kada su ljudi napipavali svoj put do razumijevanja viših stvari u životu, bilo je za očekivati da će i najdublji mislioci moći vizualizirati taj duhovni svijet samo kao repliku, iako manje opipljivu repliku, ovog materijalnog; njegove stanovnike kao proslavljena ljudska bića s više ili manje opipljivim tijelima. Čak i danas mnogi zastupaju isto gledište. Budući da je biblijsko učenje o Drugom dolasku tako usko isprepleteno s ispravnim razumijevanjem prirode tog duhovnog carstva kojemu je središte prijestolje samoga Boga, postaje nužno imati jasno razumijevanje o razlici između ljudskih i duhovnih bića.

U gore citiranom tekstu, kao i kroz velik dio petnaestog poglavlja Prve poslanice Korinćanima, Pavao povlači jasnu razliku između naravnog i duhovnog (koristeći izraz „naravno” u njegovu primarnom značenju materijalnog, opipljivog za pet osjetila) i jasno daje do znanja da je duhovna priroda drukčijeg reda koji tih pet osjetila ne može raspoznati. Iako se radi o stvarnom i trajnom stanju postojanja, u kojemu njegovi stanovnici priznaju svog Stvoritelja i ispunjavaju svoje određeno mjesto u stvaranju, to ostaje svijet koji ljudski um ne zapaža niti može zamisliti. Analogije ljudskog iskustva nisu dovoljne da opišu prirodu ili slavu tog poretka koji je tako daleko iznad ljudskog. Stoga je Pavao, koji je bio „odnesen do trećeg neba” i čuo „neizrecive riječi, koje čovjeku nije dopušteno govoriti” (2. Kor. 12,2–4, Diaglott), dobivši samo jedan letimičan pogled na slavu tog svijeta, uvidio da su ljudske riječi i zemaljske analogije nedostatne da drugim ljudima prenesu dojam koji se urezao u njegov um i sjećanje. Slično tome, u prilici kada mu se Krist ukazao na putu za Damask (1. Kor. 15,8), primio je dojam uskrslog Krista koji se nije mogao opaziti prirodnim vidom, a ni pod kojim drugim okolnostima Pavao to ne bi mogao pojmiti sve dok i sam ne bi bio rođen u duhovni svijet u Prvom Uskrsnuću (Otkr. 20,6). Otuda i njegov usklik: „Ukazao se i meni, KAO NEDONOŠČETU.”

Sada je „taj isti Isus”, uskrsli Gospodin, u svoj slavi i sa svim atributima Svoje duhovne prirode, onaj koji se vraća na ovu zemlju u određeno vrijeme. Da „Stražari” ne bi bili zatečeni nespremni u vrijeme Njegova dolaska – a Pismo nas uvjerava da neće – nužno je jasno razumijevanje načela koja će upravljati načinom Njegova povratka. Primjer od prije dvije tisuće godina, kada je došao svojima, a Njegovi ga ne primiše, jer NISU ZNALI vrijeme svoga pohođenja, stoji nam zauvijek kao upozorenje.

Jasno je shvaćeno da je naš Gospodin Isus Krist, prije dana Svojega tijela, bio najugledniji član duhovnog svijeta – Logos, ili desnica samog Oca. To da je položio slavu koju je imao s Ocem prije nego što je ovaj materijalni poredak stvari postojao (Ivan 17,5) i postao ČOVJEK, „zbog pretrpljene smrti” (Heb. 2,9), sastavni je dio kršćanske vjere. To da je trećeg dana u onoj grobnici u vrtu Josipa iz Arimateje, uskrsnuo „u sili neuništivog života” (Heb. 7,16) u punu slavu duhovnog bića (Ef. 1,20), nemajući više nikakvog dijela ni udjela u tijelu koje je dao za život svijeta (Ivan 6,51), temelj je na kojem se gradi doktrina o „Otkupnini za sve” (1. Tim. 2,5–6). Stoga je jasno da se naš Gospodin Isus Krist vraća na zemlju, ne kao čovjek kao u „danima svoga tijela”, već kao duhovno biće. Tada se odmah postavlja pitanje: „Što je to duh?”

Odmah mi pada na pamet Pavlov hipotetski sugovornik: „Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim tijelom dolaze?” (1. Kor. 15,35). Pogled unatrag kroz stoljeća bit će dovoljan da se pokaže koliko su neizrecivo pomiješane ljudske ideje o tijelima od mesa i duhovnim tijelima. Samo je za očekivati da je u ranim danima čovječanstva, kada je obožavanje „mnogih bogova i mnogih gospodara”, štapova i kamenja te idola od zlata i srebra bilo općeprihvaćeno, ljudsko poimanje duhovnog bića bilo gotovo u potpunosti antropomorfno (zamišljeno u obliku ljudskih bića i materijalnih stvari). Mrtvi su bili pokapani s hranom, pićem i alatima pored sebe, za njihovu upotrebu na drugom svijetu. Sumerani su u Abrahamovo vrijeme slali mnoštvo robova u smrt nakon smrti vladajućeg monarha da mu služe u zagrobnom životu. Egipćani su balzamirali svoje mrtve kako bi im tijelo ponovno bilo na raspolaganju na dan uskrsnuća. Čak je i Mojsije, razgovarajući s Bogom na gori, molio da bi na trenutak mogao pogledati u lice Svemogućega. Ova primitivna nemogućnost vizualizacije svijeta duha bez takvih materijalnih dodataka pronalazi svoj pandan i danas u vjerovanju da će „uznesenje svetaca” obuhvaćati proslavljanje ljudskog tijela uz vječno zadržavanje onoga što u svim svojim bitnim značajkama predstavlja sadašnji fizički okvir. Slično tome, očekuje se da Gospodin koji se vraća bude u čisto materijalnom obliku, te da će tijelo položeno u grobnicu izvan Jeruzalema opstati u svu vječnost kao „Gospodin s neba”, Koji je sada i zauvijek Glava nad svim stvarima, kako na nebu tako i na zemlji.

Riječi samoga našega Gospodina Nikodemu prenose duboko značenje onomu tko promatra, koje, ako se ispravno primi, zauvijek tjera sve takve grube predodžbe.

„Vjetar puše kamo hoće, i šum njegov čuješ, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Ivan 3,8).

Oni koji su proglašeni dostojnima postići „onaj svijet i ono uskrsnuće od mrtvih” nalikuju vjetru, koji je nevidljiv, snažan, ali spoznatljiv jedino po učincima svoje prisutnosti, a to razumijevanje dobiva zapanjujuću potvrdu kada se razmotri pouka iz razgovora našega Gospodina s Njegovim učenicima nakon Njegova uskrsnuća.

Njegovih zabilježenih „ukazanja” ima oko jedanaest, ali samo u jednom slučaju, onom prilikom očitovanja Tomi, On se pojavio u Svojem izgledu od prije raspeća. Marija je na grobu vidjela vrtlara. Učenici su na putu za Emaus vidjeli stranca. Na obali Galilejskog mora nisu prepoznali nepoznatog prijatelja sve do čudesnog ulova ribe. Ovaj Koji se pojavljivao i nestajao po volji, poprimao razne oblike i crte lica, te kojemu zaključana i zasunom zatvorena vrata nisu predstavljala zapreku za prolaz, sasvim očito nije bio onaj „ČOVJEK Krist Isus” kojega su oni poznavali.

Što je onda razumnije očekivati nego da Onaj Koji je, u danima Svojega tijela i Božanskom silom, manipulirao sastavnim dijelovima materije kako bi proizveo vino ondje gdje je prije bila voda, ili njezinim djelovanjem tako upravljao silama Prirode da je oluja na jezeru utihnula na Njegovu Riječ, nakon što je bio „zaodjenut” Svojim duhovnim tijelom, upotrijebi tu istu moć da u svakoj prilici stvori oblik ljudskih crta lica koji bi bio sredstvo Njegove komunikacije s onima čija su osjetila mogla biti prijemljiva samo za materijalne stvari? Jedino zadovoljavajuće objašnjenje, ne samo Kristovih ukazanja nakon Njegova uskrsnuća, već i svih zabilježenih ukazanja nebeskih posjetitelja kroz starozavjetnu povijest, leži u tome da je u svakom slučaju jaz između duhovne komunikacije i ljudskog primanja bio premošten ovim kvazimaterijalnim rješenjem, nužnim jer ljudskim osjetilima nije moguće opaziti niti pojmiti duhovna bića.

Nakon Pedesetnice došlo je do promjene. Više se glasnici odozgo ne pojavljuju pred ljudima u ljudskoj odjeći kao što su to ona tri čovjeka koja su potražila Abrahama. Dolazak tog Svetog Duha koji je na Pedesetnicu uveo novi utjecaj donoseći Božansku Objavu ljudima na zemlji učinio je starije metode komunikacije nepotrebnima i suvišnima.

Onima koji su došli „u Krista” potpunim predanjem samih sebe i posvećenjem Njemu, sila Svetog Duha prenosi razumijevanje duhovne istine a kroz to i spoznaju o duhovnom svijetu koja se ne može dati ni na koji drugi način. Više takva „ukazanja” ne mogu donijeti stvarnu sigurnost u danu kada moderna znanost i magija mogu vrlo dobro reproducirati slične fenomene. Dublje znanje koje dolazi iz stalnog duhovnog zajedništva s Bogom kroz molitvu i Božansko vodstvo daleko nadilazi ona materijalna pomagala vjeri koja su dana učenicima u vremenu njihove potrebe. Fizičko pojavljivanje Krista kao ljudskog bića – pa čak i kao najplemenitijeg i najimpozantnijeg ljudskog bića – zasigurno bi predstavljalo vrlo loš antiklimaks uzbudljivim događajima koji su svuda po svijetu oko nas glasnici Njegova dolaska.

Logično je, stoga, da se čitava koncepcija Kristova Drugog dolaska mijenja. Znak Njegove prisutnosti više nije vidljivo pojavljivanje na nebu u pratnji anđela i zvuk trublji. Budnost koja je usađena onim učenicima koji će biti svjedoci Njegova povratka nije tjelesna budnost koja usmjerava oko prema oblacima i napreže uho ne bi li uhvatila glas koji se čuje s Neba. Cjelokupan način „bdijenja” temeljito je promijenjen. Sada upućeni kršćanin ne očekuje vidjeti svog Gospodina fizičkim vidom, nego će na dublji i istinitiji način spoznati činjenicu Njegove prisutnosti kroz duhovni uvid i razumijevanje biblijskih dokaza koji se odnose na vrijeme i okolnosti Njegova dolaska. On će Ga „vidjeti” kroz očito ispunjenje Pisma u odnosu na suvremene događaje i kretanje sila koje rezultiraju uništenjem ovog sadašnjeg poretka stvari i uspostavom Božjega Kraljevstva na njegovu mjestu. Ta spoznaja podrazumijevat će marljivo proučavanje biblijskih proročanstava u svjetlu aktualnih događaja. Ona podrazumijeva jasno razumijevanje svrhe kao i prirode Njegova dolaska prije nego što se uopće pokuša prepoznati vrijeme. Podrazumijeva duboku duhovnu budnost kako bi se cijenilo puno značenje vlastitih riječi našeg Učitelja: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa.” No, jednom kada postoji čvrsto razumijevanje ove temeljne istine da Krist pri Svojem Drugom dolasku iz nužde mora biti nevidljiv i nepojmljiv za smrtne oči, otvoren je put za potpuno prihvaćanje novozavjetnog učenja da Kristov Dolazak ima obuhvatiti čitavo ono vremensko razdoblje koje je u Božanskom Planu izdvojeno za oporavak čovječanstva od grijeha i smrti. On dolazi, ne kako bi izrekao kaznu nad mnoštvom drhtavih grešnika i odnio nekolicinu izabranih u nebesku slavu, nego kako bi priveo kraju vrlo nezadovoljavajuće stanje stvari koje sada postoji u onome što Pavao naziva „ovaj sadašnji zli svijet”; kako bi na njegovim ruševinama uspostavio novi i bolji poredak stvari „u kojemu prebiva pravednost”, te kako bi se mudrom i milosrdnom upravom bavio cjelokupnim čovječanstvom, mrtvima koji se podižu kao i onima koji trenutačno žive, ne bi li svi ljudi upoznali Boga onako kako Ga nikada prije nisu znali.

Upravo na ovaj nenametljivi aspekt Kristova povratka anđeli su upućivali kada su rekli: „Ovaj isti Isus, koji je od vas uznesen na nebo, tako će doći kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela 1,11).

Daleko od ljudskih obitavališta; nevidljiv za užurbani život grada; na istočnim padinama Betanije Sin Čovječji napustio je zemlju. Nitko nije zamijetio Njegov odlazak, osim onih nekoliko vjernih koji su bdjeli. Slično tako nitko ne zapaža Njegov povratak osim ono malo kršćanskih učenika čija su duhovna osjetila neprestano uvježbana za raspoznavanje dokaza Njegove nevidljive prisutnosti. Otišao je kao slavno duhovno biće, jer je Njegova ljudskost predana na Kalvariji za život svijeta. Fizički oblik koji su oči učenika pratile dok ga oblak nije sakrio od njihova pogleda bio je tek materijalizirano tijelo koje je očitovalo „Gospodina – onog Duha” ljudima čije prirodne oči nisu mogle uočiti prisutnost nebeskog bića. Kad se „pojavio pred licem Božjim za nas”, Njegova je ljudskost zauvijek ostavljena – i On je uistinu bio proslavljen s Ocem onom slavom koju je imao s Njim prije postanka svijeta (Ivan 17,5). Jednako tako Onaj koji se vraća jest Gospodin s Neba, duhovno biće, a ne više čovjek.

Tek su naknadno mase saznale za Njegovo uskrsnuće i uzašašće – objavljeno po ulicama i trgovima grada preko ljudi na kojima je počivala sila Svetog Duha. Tako će biti i ponovno. Tek nakon što prva spoznaja Njegove Druge Prisutnosti svane onima koji stražare, to će kolosalno ostvarenje i sve što ono donosi doći do čovječanstva u cjelini.

Taj materijalni oblik uzašao je pred očima učenika vidljivo svega nekoliko stotina stopa u najboljem slučaju, i tek kada je nestao u oblaku tako da učenici više nisu mogli vidjeti, Isus Krist, koji je trideset i tri godine prebivao među ljudima u tijelu, dijeleći u svakom pogledu prirodu ovog materijalnog svijeta, izašao je iz ovog carstva vremena i prostora u onu vječnost koja ne poznaje ni jedno ni drugo, „odakle će doći suditi žive i mrtve.”

Tko Su Istraživači Biblije?

Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište

Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.

Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima

U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima

Naše Aktivnosti:

Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija

Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta

Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi

Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima

---

Za Nas Biblija Jasno Uči:

DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35