Riječ “svijet” u našem tekstu prijevod je grčke riječi aion, čije je pravo značenje “doba”. Korištenje riječi “svijet” kao prijevoda za aion očito je samo pokušaj prevoditelja naše uobičajene verzije (Common Version) da daju prizvuk misli kako će u nekom nepoznatom trenutku u budućnosti planet Zemlja, ili “svijet”, “doći svom kraju”, bivajući uništen doslovnom vatrom, te da će sveci, pšenica iz prispodobe iz koje je citiran naš tekst, biti spašeni od gorenja i uzeti na nebo. Međutim, ovaj odlomak poprima sasvim drugačije značenje kada shvatimo da Isus ovdje ne aludira na tradicionalno spaljivanje Zemlje, već raspravlja o stvarima koje su se trebale dogoditi na kraju jednog doba – doba koje je započelo prvim dolaskom i koje će se nastaviti sve dok ga događaji povezani s Njegovom drugom prisutnošću ne privedu kraju i ne uvedu drugo doba – to veliko mesijansko razdoblje tijekom kojeg će se božanska volja ponovno uspostaviti po cijeloj Zemlji.
Skupljanje pšenice koje se spominje u prispodobi mnogi iz nominalne crkve tumače kao skupljanje “kući” svakog pojedinog kršćanina u trenutku njegove smrti ; i, naravno, opće okupljanje preostalih na tradicionalnom “kraju svijeta”. Ali Isus isključuje mogućnost da je takvo tumačenje ispravno, izričito govoreći da je “žetva” nešto što se trebalo dogoditi na kraju doba, a ne tijekom cijelog doba.
Puni opseg prispodobe
Kako bismo jasno vidjeli što se podrazumijeva u prispodobi o pšenici i kukolju, potrebno je uzeti u obzir pouku cijele prispodobe ; a to se može vidjeti samo u svjetlu istina o božanskom planu otkrivenih tijekom žetve. Ključ za ispravno razumijevanje cijele prispodobe leži u Isusovoj identifikaciji pšenice, za koju nam On kaže da su “sinovi Kraljevstva”. Isusova izjava da je žetva kraj doba dio je Njegovog objašnjenja prispodobe o pšenici i kukolju ; kako pšenice tako i kukolja, prije nego što pšenica bude mogla “zasjati kao sunce”. Sijanje pšenice, odnosno sađenje klase Kraljevstva kao začetka Očevog Kraljevstva, dogodilo se na početku doba, pod izravnim nadzorom Sina Čovječjega, upravo kako prispodoba pokazuje. Božansko Kraljevstvo tamo nije bilo “uspostavljeno” u smislu da je počelo vladati ; ipak, Otac je sinove Kraljevstva uvijek prepoznavao kao Kraljevstvo u pripremi, koje se priprema da konačno “zasja kao sunce”. A onda, kao završno obilježje prispodobe, Isus kaže da će pšenica “zasjati kao sunce u Kraljevstvu Oca svoga”, što predstavlja stanje žitnice u koju su na kraju sakupljeni.
Kroz božanski plan, iz Svetog pisma se vidi da je ovo Kraljevstvo njihovog Oca onaj mesijanski aranžman kroz koji i pomoću kojeg će crkva, kao subaštinici s Kristom, sudjelovati u prosvjetljenju i blagoslovu “svih obitelji na zemlji”. Stoga cijela prispodoba ilustrira razvoj, a također i uporabu klase Kraljevstva, koja obuhvaća dva doba, evanđeosko doba i milenijsko doba. Za žetvu iz prispodobe kaže se da je na kraju doba, a budući da pšenica “zasja kao sunce u Kraljevstvu svoga Oca” nakon spaljivanja kukolja, sasvim je očito da se žetva odvija na kraju evanđeoskog doba. Uistinu, sama prispodoba pokazuje zašto mora biti žetve.
No, prispodoba uvodi još jedan element, lažnu klasu Kraljevstva, zvanu kukolj. Za njih se kaže da ih sije đavao; a to je upravo ono što bismo trebali očekivati od Očevog najvećeg neprijatelja. On je oduvijek pokušavao spriječiti božanske aranžmane uvodeći krivotvorine. Znao je da je Isusu suđeno da konačno postane Kralj, vladar cijele zemlje: stoga je predložio Učitelju da odmah započne svoju kraljevsku karijeru tako što će sklopiti partnerstvo s njim. Sotona u tome nije uspio, ali je imao određenu mjeru uspjeha u obmanjivanju deklariranih Učiteljevih sljedbenika u vezi s tim. To jest, znajući za božansko obećanje da će se uspostaviti Kraljevstvo preko “sjemena”, i prepoznajući da pšenica, “sinovi Kraljevstva”, imaju božanski blagoslov, Sotona je počeo sijati kukolj, lažnu pšenicu, u polju pšenice. Kukolj je imitacija pšenice, a pšenica su “sinovi Kraljevstva”.
Drugim riječima, Sin Čovječji je sijanjem pšenice započeo razvoj božanskog Kraljevstva ; a đavao je, sijući kukolj, započeo razvoj krivotvorine tog Kraljevstva. Ispunjenje ovog dijela prispodobe jasno se može prepoznati u povijesti, a uspjeh Sotonine majstorske krivotvorine božanskog Kraljevstva očituje se u činjenici da se cijeli nominalni crkveni svijet danas u takozvanim ortodoksnim krugovima naziva “kršćanstvom” (Christendom) – Kristovim Kraljevstvom. Da, iako se tvrdilo da je taj kukolj “sinovi Kraljevstva”, on je u stvarnosti bio djeca zloga. Iako je zauzimao mjesto u polju pšenice, nije imao pravo biti tamo i, kao što prispodoba pokazuje, mora se “prvo” izdvojiti, odnosno prije nego što pšenica zauzme svoju neosporivu poziciju u konačnoj slici, kao donositelji svjetla i blagoslova ljudima tijekom tisućugodišnjeg razdoblja uzvišenog Kraljevstva Božjeg – za koje je evanđeosko doba bilo odvojeno kao vrijeme pripreme. Ovo je, dakle, opća pouka prispodobe. Jednom riječju, Sotona je putem lažnog aranžmana pokušao spriječiti razvoj buduće vladavine božanskog Kraljevstva. Međutim, u žetvi na kraju doba njegov kukolj biva uništen, dok je klasa pšenice okupljena i učinjena trijumfalnom u tisućugodišnjem mesijanskom Kraljevstvu.
Začeti istinama Kraljevstva
Sada primijetimo detalje prispodobe. Prvo, upitajmo se kako ti sinovi Kraljevstva postaju “sinovi”. Sveto pismo ukazuje na to da se to događa kroz začeće Riječju istine – naravno, istinom Kraljevstva (Jakov 1:18; 1. Petrova 1:3, 23). Prema tome, dok se sijanje iz ove posebne prispodobe shvaća kao sađenje ili uspostavljanje klase Kraljevstva, začetka Kraljevstva, ipak je to postignuto proglašavanjem istina Kraljevstva – primanjem istih u srca i živote onih koji su imali uši da čuju. Istim procesom, “kukolj” je posijan u polju pšenice. To jest, oni su postali djeca zloga prihvaćanjem “naukā zloduha” i djelovanjem u skladu s njima (1. Timoteju 4:1). Ove obmanjujuće đavolje nauke, iako se zapravo razlikuju od nauka Kraljevstva, vrlo su često njihova uvjerljiva krivotvorina. Zaista, iako u mnogim aspektima izgledaju slično, njihova stvarna razlika proizvela je kukolj, ili lažnu pšenicu. Tako imamo sliku pšenice i kukolja koji rastu zajedno, a Učitelj je rekao da će ostati u tom stanju sve do žetve. Zanimljiv detalj prispodobe jest da se za pšenicu kaže da donosi plod, čak i usred kukolja, pri čemu kukolj nema snagu ugušiti plodonosnu kvalitetu pšenice. Tako se vidi da pšenica služi korisnoj svrsi čak i prije vremena kada će zasjati kao sunce u Kraljevstvu. Pouka je očito da je vjernost klase pšenice kroz cijelo doba u promicanju i svjedočenju poruke Kraljevstva donijela i druge “sinove Kraljevstva”, tako da, iako je kukolj prevladavao, u polju je uvijek bilo nešto pšenice.
Sve do žetve
Pšenica i kukolj trebali su rasti zajedno sve do žetve. To jest, nije trebalo biti jasne razlike između pravih sinova Kraljevstva i lažnih. Kršćanstvo, sa svojim tvrdnjama da je Kristovo Kraljevstvo, trebalo je stajati praktički neosporeno. Svijet nije imao želju dovoditi u pitanje postojanje ovog lažnog skupa kukolja, a pojedinačna zrna prave pšenice, držeći se istina Kraljevstva iz božanske Riječi, nisu bila u poziciji da ga učinkovito dovedu u pitanje. Tek na kraju doba, kako se bližilo vrijeme da pšenica “zasja kao sunce” u pravom Kraljevstvu za koje se pripremala, trebalo je doći do odvajanja. Prema Isusovim riječima, mnogo toga trebalo se ostvariti u vrijeme žetve na kraju doba; a to je ono što nas posebno zanima u današnje vrijeme. Ako se nalazimo na kraju doba, trebali bi postojati dokazi da je ovo djelo žetve barem započelo. Ako za to nema dokaza, imali bismo valjan razlog sumnjati da je Kristova druga prisutnost stvarnost; ali ako možemo vidjeti da je djelo žetve u tijeku, ono predstavlja jednu od najsnažnijih karika u našem lancu dokaza koji se odnose na prisutnost (parousia) našeg Gospodina.
A od čega se sastoji to djelo žetve?. Prvo, prema Učitelju, kukolj se trebao skupiti u snopove i spaliti; a pšenica se trebala sakupiti u Gospodarevu žitnicu. Čini se da to, općenito govoreći, predstavlja uništenje lažne klase kao kukolja, a ne nužno kao pojedinaca, kako bi se pšenici očistio put da zauzme svoje predodređeno mjesto u pravom Kraljevstvu i tamo zasja kao sunce. Iako je žetva pšenice ono što nas posebno zanima, ne bismo smjeli zanemariti činjenicu da je skupljanje i spaljivanje kukolja također važan dio djela žetve ; stoga, ako ovu fazu posla izostavimo iz naše računice, nećemo uspjeti shvatiti kako je potpuno i čudesno žetva iz prispodobe napredovala tijekom posljednjih pola stoljeća i više.
“Žeteoci su anđeli”
Kako bismo ispravno predočili sve faze djela žetve, u ovom trenutku identificirajmo “žeteoce”. Prvo, u tom kontekstu, treba primijetiti da Sin Čovječji preuzima odgovornost za to djelo; On je taj koji kaže “anđelima”, koji su žeteoci: Učinite to i to. U Otkrivenju 14:14, Isus je prikazan s oštrim srpom u ruci kako izlazi u žetvu; stoga je On Glavni Žetelac. Ali tko su oni nad kojima Glavni Žetelac preuzima zapovjedništvo, anđeli koji izvršavaju Njegove naredbe u ovom velikom djelu žetve?. Prije nego pokušamo donijeti odluku o ovom pitanju, primijetimo ponovno što se kaže da će ti žeteoci učiniti. Prvo, tu je skupljanje i spaljivanje kukolja za koje Učitelj objašnjava da predstavlja sabiranje iz Kraljevstva svih sablazni i onih koji čine bezakonje. Zatim, tu je skupljanje pšenice u “žitnicu”, za što Isus kaže da predstavlja postavljanje “sinova Kraljevstva” u položaj gdje mogu “zasjati kao sunce”.
Sada se čini da nekoliko ovdje ocrtanih faza djela zahtijeva širok spektar “anđela”, ili vjesnika, koji bi ga trebali izvršiti. Korištenje biblijskog izraza “anđeo” ne mora značiti da su žeteoci anđeoska bića. Izraz anđeo u Bibliji se često koristi za označavanje vjesnika. Vjesnik može, ali i ne mora biti duhovno biće. U knjizi Otkrivenja spominju se mnogi “anđeli” koji očito nisu duhovna bića. U 2. Korinćanima 12:7, grčka riječ angelos, koja se diljem Novog zavjeta prevodi kao “anđeo”, primijenjena je na neživu stvar. Ovdje Pavao svoju djelomičnu sljepoću naziva Sotoninim “poslanikom” (grčki angelos, anđeo) da ga udara. Tako vidimo da se biblijski pojam “anđeo” može primijeniti na bilo kojeg vjesnika ili silu posredovanja koja se može upotrijebiti za ostvarivanje nekog cilja.
Samo djelo iz prispodobe za koje se kaže da ga “anđeli” izvršavaju prema zapovijedi Sina Čovječjega, najbolji je vodič u određivanju tko bi anđeli mogli biti. Koje se sile posredovanja koriste za vezivanje i spaljivanje kukolja; a koje se sile posredovanja koriste za skupljanje i uzdizanje pšenice?. Je li neka od faza ovog djela dovoljno napredovala da nam omogući identificirati snage koje se koriste?. Zasigurno, ako je djelo žetve napredovalo do točke u kojoj postaje jedan od nepogrešivih znakova Učiteljeve prisutnosti kao Glavnog Žeteoca, trebali bismo moći vidjeti koje sile posredovanja s tim u vezi djeluju. Smatramo da je to danas moguće. Ukratko, želimo ovdje izjaviti da, prema našem razumijevanju, anđeli iz prispodobe uključuju sve sile posredovanja koje Sin Čovječji koristi kako bi ostvario cjelokupno djelo žetve, uključujući spaljivanje kukolja i uzdizanje pšenice u slavu Kraljevstva; te da se glavni dio ovog djela ostvaruje proglašavanjem istine od strane Božjeg posvećenog naroda s ove strane zavjese. Iako je ova potonja faza djela žetve ona koja nas najviše zanima i s kojom smo najbolje upoznati, ipak ne bismo smjeli zanemariti ostale faze, niti izgubiti iz vida činjenicu da se koriste i druge sile posredovanja za izvođenje cjelokupnog djela ocrtanog u prispodobi.
Tipična žetva
Postojala je žetva na kraju židovskog doba. Tada to nije bilo odvajanje pšenice od imitacije pšenice, kao u žetvi evanđeoskog doba. Cijeli židovski narod bio je nacija Kraljevstva i kao takav prepoznat. U toj tvrdnji nije bilo nikakve krivotvorine. Ali kada im je došao Kralj, samo su rijetki imali ispravan stav srca da Ga prihvate. “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše”. Ali nekoliko pojedinaca Ga je primilo, i oni su postali “sinovi” u novom uređenju Kraljevstva započetom na Pedesetnicu (Ivan 1:11, 12).
U Mateju 9:37; Luki 10:2; i Ivanu 4:35-38, ovo okupljanje ostatka tjelesnog Izraela koji je trebao postati jezgra novog Kraljevstva, opisano je kao djelo žetve – odvajanje pšenice od pljeve. Pljeva je predstavljala dio pšenice dok se razvijala, ali bezvrijedan dio kada je došlo vrijeme žetve, stoga je bila prikladna samo za spaljivanje koje se na kraju i dogodilo. Žetva na kraju židovskog doba ostvarena je uglavnom proglašavanjem istine Kraljevstva od strane klase pšenice tog vremena, upravo onih koji su kasnije postali “sinovi Kraljevstva” u aranžmanu evanđeoskog doba. Želimo naglasiti ovu točku iz razloga što su neki tvrdili da žeteoci u prispodobi o pšenici i kukolju nisu mogli biti “sinovi Kraljevstva”, jer bi to značilo da pšenica žanje samu sebe. Ipak, upravo se to dogodilo u žetvi židovskog doba. Apostoli i ostali koje je Isus u to vrijeme poslao kao vjesnike žetve, i sami su bili klasa pšenice. Istina, doslovna pšenica nije mogla žeti doslovnu pšenicu; ali ovo je simbolična pšenica, a pšenica simbolizira ljude, ljude koji su vjerni Bogu, a takvi mogu žeti druge proglašavanjem poruke Kraljevstva.
Ali postojala je još jedna faza te tipske žetve koju simbolična pšenica nije ostvarila, a to je bilo spaljivanje pljeve. A Isus, Glavni Žetelac tog vremena, bio je odgovoran i za tu fazu djela, iako se koristio drugim silama posredovanja. U Mateju 3:12 ta je stvar izložena, i tamo Ivan Krstitelj objašnjava da će Isus biti taj koji će obaviti cijelo djelo skupljanja pšenice u Svoju žitnicu, i spaljivanja pljeve neugasivom vatrom. Ali, dok je Isus poslao Svoje učenike, koji su i sami bili klasa pšenice, da skupe pšenicu u Gospodarevu žitnicu, oni nisu bili upotrijebljeni za spaljivanje pljeve. Ne, kada bismo htjeli prepoznati bilo kojeg od vjesnika koje je Gospodin koristio za taj dio tipičnog djela žetve, morali bismo reći da su Tit i rimska vojska odradili velik dio, jer su upravo oni dokončali to uređenje koje je, u prošlosti, bilo Božje tipično Kraljevstvo.
Kukolj se prvo skuplja i pali
U žetvi evanđeoskog doba kaže se da se kukolj prvo skuplja i spaljuje. To, prema Učiteljevom objašnjenju, predstavlja sabiranje iz Kraljevstva svih sablazni i onih koji čine bezakonje. Sjetimo se da je polje u kojem je posijan kukolj bilo polje pšenice. Iako je kukolju bilo dopušteno da tamo raste neko vrijeme, on je ipak bio uzurpator; i pokazano je da se odvajanje toga dvoga sastoji u sabiranju iz polja pšenice – uređenja Božjeg Kraljevstva – onih stvari, kukolja, koje nisu u skladu s njim te stoga ometaju razvoj pšenice.
Moć istine
Dakle, kako se obavlja ovo djelo, postoje li ikakvi dokazi da se ono ostvaruje?. Ako se možemo osloniti na očiglednu pouku pruženu u židovskoj žetvi, moramo zaključiti da se odvajanje kukolja od pšenice na ovom kraju doba ostvaruje uglavnom proglašavanjem istine Kraljevstva, najavom da je Kralj prisutan. To je oštar srp koji rastavlja i čini očitim razliku između onoga što je lažno i onoga što je stvarno. To ne znači da su pojedini kršćani s ove strane zavjese ovlašteni određivati tko je kukolj, ili radnik bezakonja, i nasilno ga izbaciti iz crkve, kao što neki očito pogrešno pretpostavljaju. Ne, sve što sinovi Kraljevstva trebaju činiti u ovom djelu je proglašavanje istine, i reakcijom svakog pojedinca na tu poruku kada je čuje, on se sam svrstava ili uz kukolj ili uz pšenicu – s onima koji traže pravo Kraljevstvo ili s onima koji radije vežu svoju sudbinu uz đavoljev lažni aranžman kojemu je suđeno da uskoro bude potpuno uništen, ili “spaljen”.
To je u skladu s Božjim metodama djelovanja kroz sva doba da možemo zaključiti kako se u velikoj mjeri djelo žetve pšenice i kukolja ostvaruje kroz moć istine – ponajviše, naravno, istinom Kraljevstva koju proglašavaju sinovi Kraljevstva; a također, u određenoj mjeri, općim prosvjetljenjem koje proizlazi iz jarkog sjaja Učiteljeve prisutnosti. Iako prihvaćanje istine Kraljevstva može pomoći u utvrđivanju tko je pšenica a tko kukolj, ipak se širenje znanja na drugim područjima čini potrebnim kao priprema za konačno spaljivanje kukolja. Stoga bi se i drugi “anđeli” ili vjesnici s pravom mogli uključiti među one koje Gospodin koristi za ostvarivanje punog opsega ovog djela.
Teško da možemo precijeniti moć istine koja djeluje u životima ljudskih bića. Stvoritelj se koristi raznim moćnim zakonima kojima upravlja neživim stvarima koje je stvorio; ali kada je riječ o inteligentnim stvorenjima – onima koje je stvorio na Svoju vlastitu sliku – On ih vodi putem djelovanja istine. Budući da su inteligentna bića, njima se upravlja preko njihove inteligencije; a mjera upravljanja uvelike ovisi o stupnju do kojeg se pojedinac želi prepustiti utjecaju onoga što prepoznaje kao istinu. Slično tome, i Sotona je vršio kontrolu nad ljudima preko njihovih umova; ne istinom, nego zabludom – naucima zloduha. Od Edena pa sve kroz vijekove duh zablude dominirao je svijetom, dok je duh istine bio ograničen u svom utjecaju na onu nekolicinu koju je Gospodin posebno koristio u vezi s razvojem Svog plana. Pod utjecajem duha zablude, kako pojedinci tako i nacije, ljuljali su se tamo-amo u svojoj užurbanoj potrazi za srećom koju nikada nisu pronašli. Ali, s približavanjem vremena kraja, pokreću se utjecaji koji postupno rezultiraju svojevrsnim paljenjem svjetla, čime se izaziva pravo kneza tame da zauvijek drži ljude pod svojom kontrolom čistom silom neznanja. U jednom prethodnom članku primijetili smo kako ovo “umnožavanje znanja” u posljednjim danima uvelike pridonosi tome da se svijet takoreći “okrene naglavačke”; te da ono čak dovodi do uništenja velikog antikristovog papinskog sustava.
Učinci jarkog sjaja
A sada, primijetimo ulogu koju ovaj jarki sjaj Gospodinove prisutnosti ima u vezi s djelom žetve, kako na kukolj tako i na pšenicu. Već smo primijetili da položaj kukolja u polju pšenice uglavnom karakterizira lažna tvrdnja nominalnog crkvenjaštva da je Kristovo Kraljevstvo – kršćanstvo. Pšenica su pravi sinovi Kraljevstva koji čekaju uzdizanje i vladanje u pravom Božjem Kraljevstvu, dok su kukolj uzurpatori koji bivaju uklonjeni i spaljeni. Postoje li onda dokazi da nominalno crkvenjaštvo gubi svoju poziciju nekad neosporavanih miljenika neba, čiji se autoritet nad savješću muškaraca i žena morao smatrati nepovredivim i vrhovnim?. Svakako, postoji mnogo dokaza u tom smjeru. Kao rezultat povećanja znanja na svim područjima, praktički se svako temeljno načelo na kojem je izgrađena nominalna crkva sada dovodi u pitanje – da, ne samo da se dovodi u pitanje, već kako se jedna za drugom njene dogme važu na vagi prosvijetljenog javnog mnijenja, one se pokazuju manjkavima. Zbog toga, cjelokupni element kukolja u društvu diljem svijeta gubi svoj položaj i ugled.
Prosvijetljeni svijet više ne prihvaća tvrdnju da ujedinjenje crkve i države predstavlja Božje Kraljevstvo. Otprilike posljednje “nadute riječi” koje su se s određenom glasnoćom mogle čuti u tom pogledu bile su kada su važni i reprezentativni svećenici pozdravili sada propalu Ligu naroda kao politički izraz Božjeg Kraljevstva na Zemlji. To je možda bio jedan od najvećih projekata vezivanja u snopove, koji je prethodio spaljivanju. Nekad je element kukolja imao moć nad ljudima igrajući na kartu njihovog praznovjerja. Praznovjerje o vječnom mučenju koristilo se kako bi se ljude držalo u vjerskom ropstvu, uz tvrdnju da će oni koji sumnjaju u crkvene zahtjeve za autoritetom biti poslani u taj strašni pakao ognja i sumpora. Praktički svaka tvrdnja elementa kukolja temeljila se na praznovjerju, a ne na činjenicama, i bila je promovirana kroz strah, a ne kroz ljubav. Stoga je lako razumjeti kako je sve veća svjetlost novog dana postupno potkopala vjeru ljudi u crkvenjaštvo te učinila njegovo uništenje u nadolazećem vremenu nevolje logičnom, pa čak i pohvalnom stvari.
U međuvremenu snage istine djeluju na sve strane, razotkrivajući zla i nepravde svih onih raznih vladajućih sila koje su tako dugo imale neospornu vlast nad ljudima. Prvi učinak ovog razotkrivanja zablude i zla jest izazivanje ustanka protiv tih zala. U nekim zemljama, poput Italije i Njemačke, diktatori predviđaju nemogućnost držanja uzbuđene javnosti pod kontrolom, stoga onemogućuju kruženje bilo kakvih informacija koje su štetne za njihove diktatorske režime. No takve metode cenzure mogu samo privremeno zadržati destruktivne utjecaje pokrenute širenjem znanja. Općenito govoreći, ne može biti zabune oko toga da jarki sjaj Gospodinove prisutnosti postupno dovodi do potpunog uništenja onoga što su ljudi nazivali “civilizacijom”, a što je iz Gospodinovog stajališta pravde i ljubavi zapravo krajnje necivilizirano i okrutno, pogodno samo za uništenje u velikoj “vatri Božje ljubomore” koja se upravo sada rasplamsava, i koja će progutati cijelu simboličnu zemlju (Sefanija 3:8, 9). A upravo će u toj vatri i kukolj biti spaljen; nakon što je njihova priroda kukolja ili lažna priroda prvo bila demonstrirana širenjem istine tijekom razdoblja žetve. Tako će se pokazati istinitim da se sabiranje i spaljivanje kukolja obavlja prvo – to jest, prije nego što pšenica “zasja kao sunce u Kraljevstvu svoga Oca”. Ne “prvo” u smislu da nema sabiranja pšenice sve dok se ne završi sa spaljivanjem kukolja, već prvo u smislu da je to prva faza djela žetve koja će se završiti, s obzirom na to da pšenica neće zasjati kao sunce sve do pune uspostave Kraljevstva.
Žetva pšenice
Posebno smo naglasili značajku žetve koja se odnosi na kukolj, uključujući njegovo spaljivanje, jer se čini da naša trenutačna pozicija u razdoblju žetve zahtijeva više pažnje po tom pitanju. Ali žetva pšenice je također u tijeku, vrlo jasno, a u tome, kao kršćani, pronalazimo naš primarni interes. Iako je proglašavanje istine Kraljevstva imalo neizravan učinak na klasu kukolja, te iako je na njihov položaj također utjecalo opće povećanje znanja na svim područjima, ipak je posebno istina Kraljevstva učinila moćne promjene među pšenicom. Položaj pšenice dobro je opisao psalmist kad je rekao: “Past će tisuća pokraj tebe, i deset tisuća s tvoje desne strane: ali tebi se neće približiti.” (Psalam 91:7) . Zašto? Zato što je istina Kraljevstva dana kao štit i oklop za njihovu zaštitu u ovom zlom danu.
Otpadništvo kukolja kroz razotkrivanje njihovih lažnih vjerskih tvrdnji ostavilo bi pšenicu uistinu u teškom položaju, da Gospodin istovremeno ne pruža svoju potpornu milost sadašnje istine kako bi otkrio umovima klase pšenice činjenicu da, iako lažne tvrdnje kršćanstva (Christendom) ne mogu podnijeti izazove prosvijetljenog svijeta, ipak postoji istina koja to može. Također, dok se lažno Božje Kraljevstvo tetura prema svom padu, postoji pravo Kraljevstvo koje treba biti uspostavljeno. Ovo je, dakle, bila poruka žetve povjerena onim vjesnicima kojima je pripala posebna povlastica služenja “sinovima Kraljevstva”. A je li postojalo takvo proglašavanje istine Kraljevstva tijekom posljednjeg pola stoljeća?. Najodlučnije, jest. I u Gospodinovoj providnosti omogućeno je da ta poruka dopre do svakog kutka kršćanstva (Christendom). Toliko je bila izražena i dobro prepoznata od strane vođa religijske misli diljem svijeta, da je samo spominjanje izraza “Milenijska Zora” bilo dovoljno da izazove burne izraze gorčine u praktički svakoj crkvi kršćanskog svijeta.
Ne, žetvena poruka o Kraljevstvu i prisutnosti Kralja nije bila proglašavana u nekom kutu. Cijeli deklarirani kršćanski svijet znao je za nju, a većina je zauzela stav protiv nje te i dalje ostaje pri tom stavu. No, klasa pšenice bila je dosegnuta i osvježena porukom; i kako je svaki pojedinac čuo i srcem povjerovao, dodao je svoj glas radosnom refrenu. Iako je u svim dijelovima doba bilo pojedinačnih vjernika u milenijsko Kraljevstvo, otkako su apostoli zaspali u smrti pa sve do početka žetve ranih sedamdesetih, Bog nije dopustio da poruka Kraljevstva iziđe u takvom opsegu i s takvom učinkovitošću kako bi uzrokovala da se “sinovi Kraljevstva” istaknu kao izdvojeni skup u odnosu na veliku masu onih koji su vjerovali da svjetski crkveno-državni sustavi tvore istinsko Kristovo Kraljevstvo.
Žetva i dalje traje
Od smrti onoga koga je Gospodin toliko obilato koristio u vezi s proglašavanjem istine, došlo je do privremenog raspršivanja “sinova Kraljevstva” što se tiče zajedničke službe za istinu, ali to ni na koji način ne poništava stvarnost dosad ostvarenog djela žetve, već samo predstavlja daljnje ispitivanje i pročišćavanje Gospodinovog naroda u pripremi da oni zasjaju kao sunce u Kraljevstvu svoga Oca. Neki su govorili da ono što mi tvrdimo da je bilo djelo žetve, to zapravo nije bilo, jer bi inače opstalo. Ono je opstalo. Usudili bismo se reći da niti jedan od tisuću onih koji su prihvatili žetvenu poruku nikada nije ponovno prihvatio teoriju da nominalno crkvenjaštvo predstavlja Kristovo Kraljevstvo na zemlji. Jednako bismo mogli reći da je žetva židovskog doba koju su vodili Isus i apostoli bila promašaj, pobačaj, jednostavno zato što su se, kad su apostoli umrli, raspala vanjska crkvena uređenja koja su oni osnovali. Ono što nikada ne bismo smjeli izgubiti iz vida jest da Božja namjera nije organizirati Njegov narod u svjetsku i neuzdrmanu jedinicu s ove strane zavjese. Nije se očekivalo da djelo žetve to postigne za njih.
Istine Kraljevstva koje su proglasili Isus i apostoli živjele su u srcima nekolicine pojedinaca u svim dijelovima doba. Te su istine bile oživljene i naširoko poslane cijelom svijetu tijekom žetve evanđeoskog doba, uz dodatnu informaciju da je Kralj ponovno prisutan. Kao što je tada istina posađena u srca Božjeg naroda postavila temelj za djelo evanđeoskog doba, tako i istina u ovoj žetvi postavlja temelj za djelo milenijskog doba. Vrhunac žetve pšenice je stanje u žitnici; a to se ne nalazi s ove strane zavjese, već predstavlja sjajenje u Kraljevstvu. Oni koji su možda mislili da je svrha djela žetve ovog doba bila okupiti grupu ljudi koji će, u tijelu, nastaviti provoditi posao Kraljevstva, nisu uvidjeli pravi značaj djela žetve, puni opseg onoga što uči prispodoba o pšenici i kukolju. Iako sada ima mnogo dokaza da bi brojni “sinovi Kraljevstva” ponovno mogli zajednički raditi na pružanju konačnog svjedočanstva istini prije negoli se mračna noć nevolje spusti na svijet; ipak će bez sumnje doći vrijeme kada će se, kao završni ispit vjere i odanosti Bogu te Njegovoj istini, od svakoga od njih tražiti da stoji praktički posve sam.
Vidjeli smo dakle, kako je prikazano u prispodobi, da je na početku doba bilo posijano sjeme pšenice, a ta pšenica, po Isusovim riječima, predstavljala je “sinove Kraljevstva”. Vidjeli smo, nadalje, da je ubrzo nakon toga uslijedilo još jedno sijanje, sijanje kukolja, ili lažne pšenice. Vidjeli smo da je rezultat tog sijanja kukolja bio razvoj lažnog uređenja Kraljevstva zvanog “kršćanstvo” (Christendom). Vidjeli smo vezivanje tog kukolja u snopove, a sada započinje i proces spaljivanja. Primijetili smo činjenicu o proglašavanju istine Kraljevstva diljem svijeta, i kako je klasa kukolja zauzela odlučan stav protiv nje, odvajajući se tako od pšenice. I sada smo okruženi dokazima da se bliži vrijeme kada će posljednja zrna pšenice biti uzvišena da zasjaju kao sunce u Kraljevstvu. Zar stoga ne bismo trebali podići svoje glave u zahvaljivanju i radovanju zbog ovog daljnjeg dokaza o prisutnosti Glavnog Žeteoca – onoga koji će uskoro postati Kralj cijele zemlje.
OD NAŠEG DOPISNIKA IZ SAD-a
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35