Tijekom vremena dok je Biblija bila u pripremi, mnoge Božje upute i upozorenja Njegovom narodu, kao i otkrivenje Njegovih planova i namjera, prenošeni su putem “viđenja”. Ova su viđenja često, ako ne i uvijek, bila čudesne naravi i toliko upečatljiva da nisu ostavljala sumnju u umovima onih kojima su dana da informacija potječe od Gospodina.
Ova viđenja nisu dana kako bi zadovoljila znatiželju, već kako bi oni koji ih primaju bili opremljeni za suradnju s Gospodinom u ostvarenju Njegovih planova, bilo za sebe, za druge, ili za oboje. U mnogim se slučajevima u Pismu viđenja nazivaju Gospodinovim “glasom” koji govori Njegovom narodu. Letimičan pogled na Bibliju dovoljan je da se uoči važnost koju je Bog polagao na poslušnost Njegovom glasu i strašne posljedice koje bi proizašle iz neposlušnosti.
Starozavjetna viđenja
Bog nije govorio Noi samo da bi ovaj saznao za nadolazeći potop, već kako bi se pripremio za spasenje sebe i svoje obitelji (Post. 6:13-18; Heb. 11:7). Bog je također govorio Abrahamu u Uru, otkrio mu Svoj naum da blagoslovi sve obitelji na zemlji i dao mu upute da napusti svoj narod i ode u zemlju koju će mu pokazati. Blagoslovi proizašli iz ovog kontakta s Gospodinom ovisili su o Abrahamovoj poslušnosti tim uputama (Post. 12:1-3).
Bog se objavio Mojsiju u gorućem grmu i opunomoćio ga da bude veliki izbavitelj Njegovog naroda. Čak je i tlo na kojem je Mojsije stajao u trenutku kada mu je dano viđenje postalo sveto, ili posvećeno, jer ga je Bog koristio kao mjesto gdje je Svom sluzi prenosio informacije o tome što želi da on učini (Izl. 3:1-10). Ako je Mojsije od tada nadalje želio uživati stalnu Gospodinovu naklonost, nije imao drugog izbora nego poslušati viđenje.
Proroku Izaiji dano je viđenje u kojem je vidio Gospodina “visoko i uzvišeno” (Iza. 6:1, 8). U tom je viđenju Izaija čuo Gospodina kako pita: “Koga da pošaljem i tko će nam poći?”. Prorokov odgovor bio je: “Evo me, pošalji mene.”. Ova je uputa zapravo bila smisao većine viđenja kojima je Gospodin blagoslovio Svoj narod u drevna vremena, iako to nije uvijek bilo tako jasno izrečeno.
Novozavjetna viđenja
Najznačajnije viđenje spomenuto u Novom zavjetu bilo je ono dano Ivanu Krstitelju u vrijeme Isusovog krštenja. Ivan je vidio Božji Duh kako silazi na Isusa i čuo “glas s neba koji govori: Ovo je moj ljubljeni Sin, koji mi je po volji” (Mat. 3:16, 17; Ivan 1:31-34). Ovdje je, u dobi od trideset godina, Isus započeo Svoju zemaljsku službu. Došao je izvršiti volju svog Nebeskog Oca — sve što je bilo zapisano u “svitku knjige”, Starom zavjetu (Ps. 40:6-8; Heb. 10:5-9). Sve upute zapisane u Starom zavjetu za Učiteljevo vodstvo zabilježene su pod izravnim nadahnućem Svetog Duha. Nije bilo nikoga tko bi protumačio njihovo značenje. Da bi čak i Isusov savršeni um shvatio njihovu važnost, bilo je potrebno da dobije posebno otkrivenje — viđenje, i to je ono čime je bio blagoslovljen kada su mu se nebesa otvorila.
Isus je došao učiniti ono što je o Njemu bilo zapisano. Kad mu je otkriveno njihovo značenje, bez oklijevanja je krenuo u zadaću njihovog izvršavanja. Uz koliku je veliku cijenu Isus poslušao nebesko viđenje!. Razdoblje Njegove službe bilo je kratko, a svaki dan naporan. Neprijatelji su ga grdili, prijatelji su ga pogrešno razumjeli, a veliko “protivljenje grešnika” konačno je rezultiralo Njegovim uhićenjem, suđenjem i okrutnim razapinjanjem (Heb. 12:3). To je bio smisao viđenja. Isus je trebao biti vođen “kao janje na klanje” (Iza. 53:7). Trebao je dati Svoje tijelo “za život svijeta” (Ivan 1:29; 6:51). Trebao je biti “čovjek boli, vičan patnjama” (Iza. 53:3). Bio je poslušan Svom Nebeskom Ocu u svim tim teškim iskustvima. Naučio je što znači biti poslušan čak i prolazeći kroz teška iskustva patnje (Heb. 2:10; 5:8).
Kako bi nadoknadio cijenu poslušnosti, Učitelj je iskusio i bogatu nagradu čak i dok je polagao Svoj život. Mir i radost koje je iskusio više su nego nadoknadili žrtvu koju je podnosio (Ivan 14:27). Doista, upravo mu je to omogućilo da posluša “zbog radosti koja je bila pred njim” i da pretrpi “križ, prezrevši sramotu” (Heb. 12:2). Istina, to je bila buduća radost; ali iščekivanje iste, i Njegovo potpuno pouzdanje da će primiti obećanu nagradu, dalo je Isusu sadašnji mir i radost koje mu svijet nije mogao ni dati ni oduzeti. Stoga, iako je bio “čovjek boli”, nedvojbeno je bio u miru sa Svojim Nebeskim Ocem. “Radost Gospodinova” bila je Njegova snaga (Neh. 8:10).
Pavlovo viđenje
Savao iz Tarza uvijek je bio revan Božji sluga, iako je isprva bio u krivu u svom razumijevanju onoga što je Gospodin želio da učini. Upravo je na zadatku pogrešno usmjerene službe bio počašćen onim otkrivajućim viđenjem spomenutim u našem uvodnom retku, a za koje je kasnije posvjedočio da mu nije bio neposlušan. Upravo je to viđenje zaustavilo Savla na njegovom pogrešnom putu. Otkrilo mu je mjesto koje treba zauzeti kao onaj koji pati s Kristom, i zadaću koju je trebao obaviti kao apostol poganima (Djela 9:1-16).
Što se tiče Pavlove zemaljske službe za Krista, možda je najkraći sažetak njenih dubokih implikacija za Pavla dan u izjavi upućenoj Ananiji, kada ga je Gospodin u viđenju zadužio da kaže Savlu koliko mnogo mora pretrpjeti za Njegovo ime (redak 16). Poslušnost nebeskom viđenju zaista je značila veliku patnju za Pavla (2. Kor. 11:23-28; 12:7-10). Tome se radovao, jer je viđenje otkrilo da ima privilegiju patiti sa svojim Učiteljem u velikoj mesijanskoj stvari (Kol. 1:24).
Te su patnje došle kao rezultat njegove poslušnosti viđenju — poslušnosti u obznanjivanju drugima onoga što mu je Gospodin čudesno otkrio. Nakon što je izjavio Agripi da nije bio neposlušan viđenju, Pavao je dodao: “Nego sam prvo onima u Damasku i u Jeruzalemu, po svoj zemlji judejskoj i poganima, navješćivao da se pokaju i obrate k Bogu, čineći djela dostojna pokajanja” (Djela 26:20). Upravo je “zbog ovih razloga”, objasnio je Pavao kralju, bio optužen od svojih sunarodnjaka Židova (redak 21). Rezultat je bio taj da su ga i Židovi i pogani nastavili progoniti sve dok konačno nije završio svoj zemaljski put (2. Tim. 4:7, 8; Djela 20:17-25).
Budući da je Pavao imao bezuvjetno pouzdanje u Gospodina i znao da ništa neće biti dopušteno u njegovom životu što nije za njegovu najvišu duhovnu dobrobit, uživao je mir uma i srca. Međutim, nije imao odmora od snažne hitnosti polaganja svog života u poslušnosti nebeskom viđenju. Bilo u židovskim sinagogama, u poganskim hramovima, na brodu ili u zatvoru, jedina proždiruća strast njegovog života bila je prenositi drugima smisao tog nebeskog viđenja. Znanje koje mu je bilo otkriveno jest da je Isus bio Krist i da se nada crkve i svijeta usredotočuje na Njega kao Otkupitelja. Viđenje je dalje identificiralo Krista kao onoga koji treba vladati dok se svi neprijatelji ne pokore pod Njegove noge, čak i veliki neprijatelj smrt (1. Tim. 2:5-7; 1. Kor. 1:23; 15:25, 26).
Pavlova vjernost nije završila svjedočenjem za Kristovo Evanđelje. Bio je revan u svojoj službi braći i nije prezao pred tim da im objavi “sav naum Božji” (Djela 20:27). Bio je vjeran branitelj vjere i otvoren u svom protivljenju tjelesnom duhu u crkvi. Naglasio je da je Krist stvarna glava crkve i da je za njegovu braću neprikladno reći: “Ja sam Pavlov” ili “Ja sam Apolonov” (1. Kor. 3:4).
Kraj ovoga doba
Proročanstva Pavla, Petra i Ivana uvjeravaju nas da će Gospodinov narod na kraju sadašnjeg doba biti blagoslovljen većim razumijevanjem Božjih planova i namjera. Učiteljevo vlastito svjedočanstvo ima isti smisao. Opisujući način Svojeg povratka i Druge prisutnosti, Isus je rekao: “Jer kao što munja [grčki: svijetli sjaj] izlazi od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom [grčki: prisutnost] Sina Čovječjega” (Mat. 24:27). Kako li je divna slika izlaska sunca koju je Isus upotrijebio da bi ilustrirao postupno svitanje svjetla Istine u danu Njegove prisutnosti. Iako je to svitanje bilo postupno, na kraju će puna i jasna svjetlost Njegove prisutnosti raspršiti tamu svakog zla, neznanja, praznovjerja i grijeha. Iako smo uvjereni da će naposljetku, kao rezultat Učiteljeve prisutnosti, “spoznaja Gospodnje slave” ispuniti cijelu zemlju “kao što vode prekrivaju more”, Učiteljevi vlastiti učenici su prvi koji će biti rasvijetljeni svjetlošću Njegove prisutnosti (Hab. 2:14).
Koristeći se daljnjom ilustracijom Istine koja će biti dana ukućanima vjere na kraju doba, Isus je objasnio da će im, kada se vrati, posluživati “hranu u pravo vrijeme” (Mat. 24:45-47; Luka 12:37). Zajedničko svjedočanstvo Isusa i apostola otkriva da Gospodinov narod u ovo vrijeme treba očekivati da će biti blagoslovljen daljnjim razumijevanjem Istina zapisanih u Bibliji. Međutim, u Pismu nema ničega što bi ukazivalo na to da bi Bog ovo viđenje posljednjih dana dao na čudesan način kao u prošlosti kada je prosvjetljivao umove proroka, apostola i našeg Gospodina Isusa. Daljnja viđenja ove vrste više nisu potrebna, jer su svi Božji planovi i namjere sada zapisani u Svetom pismu.
Imamo razloga vjerovati da je Njegovom narodu u ovom kraju doba dano posebno razumijevanje Božje Riječi na način naznačen u proročanstvima. Ono što moramo otkriti jest je li to razumijevanje doista Božji plan i viđenje koje se uglavnom izgubilo iz vida tijekom mnogih stoljeća mračnog srednjeg vijeka. Moramo ispitati je li u skladu s obećanjima i proročanstvima Božje Riječi te predstavlja li njihov zbroj.
Božji plan
Imamo li mi, dakle, u ovo sadašnje vrijeme, poruku Istine?. Kada je riječ o razumijevanju cjelokupnog Božjeg plana za otkupljenje i spasenje ljudi, ne možemo ispravno suditi Istinu od zablude jednostavnim ispitivanjem jedne ili čak nekoliko pojedinačnih točaka nauka. Ono što prvo moramo identificirati jest središnja tema Božjeg plana i veliki cilj prema kojem vodi svaki detalj tog plana. Što izlazi na vidjelo kada istražujemo proročanstva i obećanja Božje Riječi?. To je činjenica da Bog namjerava ovdje na zemlji uspostaviti kraljevstvo koje će ugušiti pobunu palog čovječanstva protiv Njegove suverene volje, te da će čovječanstvo, prihvaćajući Božju pripremu života kroz Krista, moći biti obnovljeno do savršenstva i živjeti zauvijek.
Isus je sažeo ovu sjajnu temu kada nas je naučio moliti: “Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (Mat. 6:10). Prorok Izaija otkriva da ostvarenje ove božanske svrhe ne ovisi o slaboj tjelesnoj ruci, već da će “vlast biti na njegovom [Isusovom] ramenu” te da će “revnost Gospodina nad vojskama to učiniti” (Iza. 9:6, 7).
Ova sjajna tema prožima Božju Riječ. Ona jednostavno znači da je božanska namjera nacrt onoga što će Bog učiniti za konačni blagoslov čovjeka. Crkva je tijekom mnogih stoljeća odstupila od ove temeljne biblijske Istine. Umjesto molitve i čekanja da Božje kraljevstvo zavlada i blagoslovi svijet, postepeno je uspostavljeno kraljevstvo koje je stvorio čovjek udruživanjem crkve i države. To se nazivalo kršćanstvom i, premda je moć i utjecaj tog sustava sada znatno manji, temeljno načelo na kojem se temeljio i dalje upravlja razmišljanjem i djelovanjem onih koji nisu prosvijetljeni svetom Božjom riječi. Čini se da je to načelo takvo da ako čovjek ne odradi Božji posao umjesto Njega, on uopće neće biti obavljen. Posljedica je toga da su mnogi trenutačno slijepi za činjenicu da Bog ima plan za blagoslov naroda i da će ga ostvariti neovisno o ljudskoj pomoći.
Razočaranje, a zatim razumijevanje
Prije velikog otkrivanja Istine na ovom kraju doba, istraživači proročanstava, poput Williama Millera i drugih tijekom prve polovice devetnaestog stoljeća, otkrili su, prema znakovima vremena i određenim proročanstvima, da je Učiteljev povratak blizu. Ipak su pretrpjeli razočaranje u svojim očekivanjima zbog nerazumijevanja načina Kristovog povratka, pretpostavljajući da će doći kao čovjek s ranama od čavala na rukama i nogama. Prevladali su činjenicu da je On dao Svoje tijelo za život svijeta i da je uskrsnuo od mrtvih kao slavno božansko biće, nevidljivo ljudskim očima. Stoga će pri Svom povratku biti prisutan nevidljivo, “kao lopov”, neprepoznat od svih osim od onih koji su “bdjeli” i uočavali ispunjenje proročanstava (Otk. 16:15; Mat. 24:42, 43).
Nedugo zatim, u drugoj polovici 1800-ih, skupina gorljivih Istraživača Biblije je tijekom znatnog vremenskog razdoblja proučavala proročanstva. Jedna od velikih Istina koja je postala jasna kao rezultat tog proučavanja bila je svrha Gospodinovog povratka. Pismo je pokazalo da se On treba vratiti kako bi obnovio čovječanstvo u život, a ne uništio zemlju, te da je proročki kraj svijeta u stvarnosti kraj sadašnjeg zlog društvenog poretka i uspostava novog poretka, “novih nebesa i nove zemlje u kojima prebiva pravednost” (2. Pet. 3:13). U Djelima 3:20, 21, apostol Petar je govorio o Božjem planu koji se trebao ostvariti kroz i pomoću Krista tijekom Njegove Druge prisutnosti. Opisao je to kao “vremena obnove svih stvari” i dodao da je to ono o čemu je Bog govorio “na usta svih svojih svetih proroka od postanka svijeta”. Ovo je bio Božji glas — viđenje koje su Petru i nama čuli i očitovali proroci.
Viđenje danas
Viđenje Istine koje je do nas danas stiglo Božjim uređenim putem, i kojem se radujemo, sveobuhvatno je. Ono obuhvaća značenje svih onih velikih viđenja koja je Bog davao Svom narodu u davna vremena. Noa možda nije razumio ovo viđenje onako kako ga mi danas imamo, niti je shvatio da njegova iskustva vezana uz kraj tog svijeta predočavaju “dane Sina Čovječjega” u kojima mi sada živimo, približavajući se kraju ovog “sadašnjeg zlog svijeta” (Mat. 24:37-39; Gal. 1:4). Pa ipak, za Nou je bio blagoslov da bude obaviješten o nadolazećem potopu i da mu bude udijeljena privilegija službe koju je imao u vezi s njim.
Kako se Abraham samo radovao kad ga je Bog obavijestio o Svojoj namjeri da kroz njegovo sjeme blagoslovi sve obitelji na zemlji!. Međutim, on nije znao da će to “sjeme” blagoslova biti sjeme vjere sastavljeno od Isusa i članova Njegovog tijela koji pate i umiru s Njim da bi mogli s Njim živjeti i kraljevati (Gal. 3:16, 27-29).
Mojsije je bio ispunjen strahopoštovanjem kada je vidio gorući grm i čuo Božji glas kako mu naređuje da izuje obuću, jer je mjesto na kojem je stajao bila sveta zemlja. Saznao je da treba biti izbavitelj svog naroda iz Egipta i njihov zakonodavac. Međutim, dat mu je tek maleni uvid u ono veće izbavljenje koje je trebalo uslijediti za cijelo čovječanstvo, te u pomirenje i Židova i pogana s Bogom pod uvjetima Novog saveza. Premda je istina da je Mojsije prorekao da će doći onaj tko je veći od njega, kao i ostali starozavjetni proroci, upitno je je li on vrlo jasno razumio implikacije tog i ostalih svojih proročanstava (Pnz. 18:15-19; Djela 3:22-26; 7:37; Heb. 12:18-24).
Izaija je vidio Gospodina “visoko i uzvišeno” i taj ga je prizor nadahnuo da vrši volju tako uzvišenog i svetog, no njegovo viđenje Boga nije u potpunosti otkrilo slave božanskog karaktera onako kako ih mi danas vidimo. Izaija nije razumio, kao što imamo privilegiju mi, čudesnu dubinu i sklad Božjih atributa — Njegove mudrosti, pravde, ljubavi i moći — tako prikladno prikazanih u “serafima” koje je vidio u svom viđenju (Iza. 6:1-8).
Kad su se nebesa otvorila Isusu, otkriveno mu je značenje starozavjetnih proročanstava o svrsi Njegove zemaljske službe — da mora patiti i umrijeti za čovječanstvo. Tada nije bilo moguće u potpunosti objasniti ta pitanja Njegovim učenicima jer, kako je Isus rekao, oni ih “sada ne mogu nositi” (Ivan 16:12). Kad im je Isus kasnije otvorio Pisma u vezi sa značenjem Svoje smrti, srca su im gorjela u njima, dok su stjecali veće razumijevanje tih stvari (Luka 24:32).
Bilo je to na Pedesetnicu kada se značenje viđenja proširilo kako bi obuhvatilo “poziv” crkvi (Djela 2:36-39). Tada su sljedbenici Kristovih stopa potpunije spoznali svoju privilegiju da pate i umru s Učiteljem, te tako sudjeluju u “boljim žrtvama” ovoga doba (Heb. 9:23). I ova se dragocjena Istina izgubila iz vida tijekom mračnog srednjeg vijeka, ali ona je dio onog slavnog viđenja kojim smo danas blagoslovljeni.
Viđenje kojem Pavao nije bio neposlušan bilo je slavno u svim svojim implikacijama. U njemu je vidio da je Božji plan uznapredovao kako bi uključio pogane i ponudio im priliku da postanu sunasljednici sa Židovima u obećanjima o kraljevstvu (Ef. 2:11-22). Kasnije su Pavlu dana i druga viđenja. Bio je “uzet do trećeg neba” i do “raja” — “novih nebesa i nove zemlje, u kojima prebiva pravednost” — i vidio je stvari koje mu nije bilo dopušteno izgovoriti jer tada nije bilo pravo vrijeme (2. Kor. 12:1-4; 2. Pet. 3:13). Danas i mi okom vjere možemo vidjeti to “treće nebo” i znati što je Pavao vidio u “raju”. Vidio je ostvarenje Božje namjere o budućoj obnovi i cijelu ljudsku rasu kako živi u svjetskom Edenu savršenstva života i mira na zemlji (Iza. 51:3; Ezek. 36:33-36). Pavlu nije bilo dopušteno objaviti ono što je vidio, ali nama naše viđenje nalaže da cijelom svijetu kažemo radosnu vijest o Kristovom kraljevstvu koje će uskoro biti uspostavljeno! (Mat. 24:14; 2. Tim. 4:2).
Odgovornost za Istinu
Kao što smo primijetili, kad je u staro doba Bog davao viđenja Svojim slugama, ona su po prirodi bila nalozi za službu. Isto je i u vezi s viđenjem Istine kojom nas je Bog počastio. Postoji nešto što moramo poduzeti u vezi s tim. I za nas je to nalog za službu, kao i nalog koji uključuje uvjete i kvalifikacije koje se moraju zadovoljiti kako bi naša služba bila “sveta, ugodna Bogu” (Rim. 12:1).
Želimo da se naše ruke koriste u Božjoj službi. Želimo da nam noge budu brze u pronošenju poruke božanske ljubavi kako bismo “utješili sve koji tuguju” (Iza. 61:2). Želimo koristiti svoje usne i svoje jezike da bismo govorili o Njegovoj ljubavi. Doista, ako usvojimo ispravan duh viđenja, željet ćemo da se sve što posjedujemo koristi u Božjoj službi. “Ništa Ti, Gospodine, ne bih uskratio”, to je ono što ćemo reći onome tko je otvorio oči našeg razumijevanja da sagledamo Njegovu slavu. Radosno ćemo Mu posvetiti svoje sve.
Sve je to uključeno u našu punu poslušnost nebeskom viđenju. Pavao je napisao da bismo “svaku misao” trebali zarobiti na pokornost Kristu (2. Kor. 10:5). Ništa manje od toga neće biti u potpunosti ugodno Gospodinu. Krist je rekao da bismo trebali pustiti da naše svjetlo svijetli te je, k tome, ocrtao brojne kvalifikacije pravednosti koje će naše nošenje svjetla učiniti prihvatljivim Bogu (Mat. 5:16; Fil. 2:15). Prepustimo se, stoga, u potpunosti moći Istine i, u svojoj poslušnosti viđenju, radujmo se u kakvim god iskustvima to moglo rezultirati. Vrijeme je kratko. Budimo vjerni dokle god još imamo priliku.
Privilegija pomazivanja Kristovih “stopa” još je uvijek s nama
O, operi “stope” s dobrotom,
Sa suosjećanjem i s ljubavlju,
O, utješi ih i okrijepi
Jer NJEGOVE su, našeg Gospodina odozgo.
Ako operemo “stope” s dobrotom
Blagoslovljene “stope” Krista, božanske,
Tada imamo Gospodinovo odobravanje,
Blagoslovljeno jamstvo: “Ti si moj!”
— Šljunak i poezija, Bessie V. M. Sennewald
OD NAŠEG DOPISNIKA IZ SAD-A
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35