(Tjedna Biblijska Pouka za Kućanstvo Vjere)
Nijedna tema nije od univerzalnijeg interesa od one sadržane u ovom snažnom pitanju koje je postavio Job. Pod normalnim okolnostima, nitko ne želi umrijeti, a ipak svi shvaćaju da, što se tiče ljudskih okolnosti, smrt čeka svakog pripadnika ljudske rase. Stoga je pitanje u srcima svih i na usnama mnogih postoji li život poslije smrti ili ne.
Ljudi su kroz vjekove, u svojoj tuzi zbog smrti voljenih osoba i u izvjesnosti vlastitog konačnog pada pred velikim neprijateljem, smrću, osmišljavali razne filozofije u pokušaju da umire svoje strahove i zaniječu stvarnost onoga što je tako tragično stvarno. Prihvatili su vjerovanje da smrt nije ono što se čini da jest; da je to sredstvo kojim ljudi ulaze u drugu i uzvišeniju sferu života ili, u nekim slučajevima, u stanje vječnih muka.
Gdje su mrtvi? Što se zapravo događa kada osoba umre? Jesu li mrtvi življi od živih? Prije više tisuća godina, pravedni čovjek Job izgovorio je riječi citirane u našem uvodnom stihu: “Kad umre čovjek, zar će opet oživjeti?” Ovdje je Božji prorok govorio u ime milijardi onih koji su oplakivali gubitak svojih voljenih, i koji su se i sami, kao i cijelo čovječanstvo, bojali dolaska sigurne smrti.
Job je imao osoban i vitalan interes za odgovor na svoje pitanje, jer je upravo bio zamolio Boga da mu dopusti da umre. (stih 13) Job nije bio umoran od života, već je bio iscrpljen patnjom do te mjere da se pitao isplati li se uopće živjeti pod takvim uvjetima. Jakov je napisao: “Čuli ste za postojanost Jobovu.” (Jakov 5:11) Jobu je bila potrebna strpljivost, jer je Bog dopustio da ga zadese teške nevolje. Njegova stada, njegova krda i njegova obitelj bili su uništeni. Izgubio je zdravlje i obolio od gnusne kožne bolesti koja mu je prekrila cijelo tijelo. Konačno, njegova se žena okrenula protiv njega i rekla: “Prokuni Boga i umri.” – Job 2:9
Job, međutim, nije imao namjeru prokleti Boga. Vjerovao je Bogu iako nije razumio zašto mu je dopušteno da toliko pati. Razumljivo, tražio je oslobođenje od patnje ako je to bila Božja volja, pa se molio: “O, kad bi me u podzemlju sakrio, kad bi me tajio dok te gnjev ne prođe, kad bi mi rok odredio i sjetio se mene!” – Job 14:13
Zamolivši tako Boga da mu dopusti da umre, Job je razmišljao o pitanju što bi bilo uključeno ako bi Bog uslišao njegovu molitvu i dopustio mu da ode u smrt. Stoga je upitao, riječima našeg uvodnog teksta: “Kad umre čovjek, zar će opet oživjeti?” Job se to pitao sa stajališta vlastitog iskustva i osjećaja. Ipak, kao Božjeg proroka, njegove su riječi božanski nadahnute, pa znamo da je pitanje o životu nakon smrti formulirao na način koji je u skladu s istinom Božje Riječi o toj temi.
Važno je primijetiti da Job nije pitao: “Kad čovjek umre, je li življi nego ikad?” Niti je pitao: “Kad čovjek umre, znači li to da je otišao u nebo, ili na mjesto muka?” Job je znao da kada čovjek umre, on je mrtav, stoga je pitanje koje je postavio bilo: “Hoće li ponovno živjeti?” Tako nam se skreće pozornost na veliku temeljnu istinu Biblije da život poslije smrti ovisi o vraćanju mrtvih u život. Postoji nada u život poslije smrti, ne zato što smrti nema, već zato što je Bog obećao upotrijebiti svoju moćnu silu da mrtve vrati u život. Job je vjerovao da će mu, ako mu se dopusti da umre kako bi izbjegao daljnju patnju, Bog kasnije vratiti život. Rekao je: “Sve dane svoga služenja čekao bih [u smrti], dok ne dođe moja promjena [iz smrti u život]. Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati: zaželjet ćeš djelo ruku svojih.” – Job 14:14, 15
Nada u uskrsnuće
Upravo je tu nadu u uskrsnuće Job imao, a koja je tako jasno i s takvom utješnom sigurnošću iznesena u Novom zavjetu. Apostol Pavao je napisao: “Jer kako po čovjeku dođe smrt, po čovjeku dođe i uskrsnuće mrtvih.” (1. Kor. 15:21) U ovom tekstu, savršeni “čovjek” Adam prekršio je božanski zakon i navukao na sebe i svoje potomstvo kaznu smrti. Savršeni “čovjek” Isus zauzeo je mjesto grešnika u smrti i tako omogućio oslobađanje Adamove rase od smrti putem uskrsnuća. To je Pavao mislio kada je napisao: “Jer plaća je za grijeh smrt; a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” – Rim. 6:23
Zašto dolazi do zbrke?
Temelj za velik dio zbrke o temi života poslije smrti potječe iz Edenskog vrta. Bog je rekao Adamu: “Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo: jer u onaj dan u koji s njega pojedeš zasigurno ćeš umrijeti.” (Post. 2:17) Kasnije je Sotona, govoreći preko zmije, upitao Evu o tome, rekavši: “Zar vam je Bog rekao da ne jedete sa svakog stabla u vrtu?” Eva je potvrdila ono što je Bog rekao, uključujući Njegovu izjavu da će smrt biti kazna za neposlušnost. – Post. 3:1-3
Zatim je Sotona, odgovarajući Evi, rekao: “Nećete vi zasigurno umrijeti.” (stih 4) Ovo je bilo flagrantno poricanje onoga što je Stvoritelj rekao. Zapravo, Sotona je optužio Boga da laže kada je rekao da će smrt biti kazna za neposlušnost. Možda je Sotona vjerovao da bi na neki način mogao osujetiti božanski naum nanošenja smrtne kazne čovjeku. Ako je tako, ubrzo je otkrio da su napori da se to učini bili uzaludni, jer je ljudska rasa počela umirati.
Međutim, Sotona nije priznao da je u krivu. Umjesto toga, počeo je, preko ljudskih agenata, širiti laž da smrt nije ono što se čini da jest, da u stvarnosti nema smrti. U mjeri u kojoj bi mogao navesti ljude da povjeruju u to, dokazao bi da je govorio istinu kada je Evi rekao: “Nećete zasigurno umrijeti”; samo će se činiti da umirete, a kada se bude činilo da umirete, zapravo ćete biti življi nego ikad.
Isus je rekao za Sotonu: “Lažac je i otac laži.” (Ivan 8:44) Drugim riječima, Sotona je začeo prvu laž, i to je bila najrazornija i najdalekosežnija laž ikad izrečena. Ova laž, koja potječe iz Edenskog vrta, iskvarila je Istinu o temi smrti u umovima ljudi svih nacija i religija; dok je u Istinu, kako ju je izrazio Bog u izjavi, “Zasigurno ćeš umrijeti”, povjerovalo samo relativno malo ljudi.
Neistina o “zasebnom entitetu”
Svima je bilo očito da ljudsko tijelo umire i vraća se elementima. Sotona je znao da ne postoji mogući način da zavara ljude u vezi s tim. Stoga je počeo širiti predodžbu da unutar ljudskog organizma postoji nešto odvojeno od tijela, entitet koji bježi iz tijela kada ono umre i nastavlja živjeti. U takozvanim kršćanskim krugovima, to se neobjašnjivo nešto naziva “besmrtna duša”.
Drevni Egipćani držali su se ovog stajališta. Kasnije su ga usvojili grčki i rimski filozofi. Nakon što su apostoli zaspali u smrti, poganski su ga filozofi uveli u kršćansku crkvu. Iako je opisana na razne načine, ova teorija da u čovjeku postoji nešto što ne može umrijeti, pa stoga smrti nema, uobičajeno je vjerovanje većine religioznih ljudi, kako kršćana tako i nekršćana.
Biblija ukazuje da je ta misao bila prevladavajuća među mnogima čak i u danima kralja Salomona, a nalazimo ga kako se bori protiv te zablude pomoću Istine. Napisao je: “Jer ono što se događa sinovima ljudskim, događa se i zvijerima; čak se ista stvar događa i jednima i drugima: kako gine jedan, tako gine i drugi; da, svi oni imaju jedan dah; tako da čovjek nema prednosti nad zvijeri: jer sve je ispraznost. Svi idu na jedno mjesto; svi su od praha, i svi se u prah vraćaju. Tko zna [tko može dokazati] da duh čovjekov ide gore, a duh zvijeri dolje u zemlju?” – Prop. 3:19-21
Kako jasno Salomon iznosi Božju Istinu, potvrđujući da su u smrti čovjek i životinja jednaki, da svi imaju jedan dah, ili “duh”, kako je prevedena ista hebrejska riječ u stihu 21. Nakon što je tako iznio Istinu, on pita: “Tko zna [može dokazati suprotno]?” Očito je znao da su se okolni poganski narodi držali Sotonine laži da nema smrti, da iako tijelo umire, postoji “duh” koji ide “gore” i nastavlja živjeti. Međutim, to, pokazuje Salomon, nije istina. On radije kaže da su u smrti ljudi i životinje slični. Premoć čovjeka je u činjenici da je Bog obećao vratiti mrtve ljude u život u uskrsnuću, ali to nije obećao učiniti za niže životinje.
“Besmrtna duša” nije biblijski pojam
Izraz “besmrtna duša” nigdje se u Bibliji ne pojavljuje, niti Sveto pismo ni izdaleka uči da zaseban entitet boravi unutar ljudskog tijela i bježi kako bi živio negdje drugdje kada tijelo umre. Prva upotreba riječi duša u Bibliji je u Postanku 2:7. U ovom stihu nam je rečeno da je Bog stvorio čovjeka od “praha zemaljskog, i u nosnice mu udahnuo dah života; i čovjek postade živa duša.”
Primijetite da stih kaže da je čovjek “postao” živa duša, a ne da “ima” dušu. “Živa duša” je jednostavno živo biće, ili živo stvorenje, što, kako ovaj tekst otkriva, proizlazi iz sjedinjenja daha života s organizmom, ili tijelom. Tijelo nije duša. Dah života nije duša. Kada, božanskom moći, dah daje život tijelu, kombinacija to dvoje rezultira “živom dušom”.
Salomon je rekao da čovjek i zvijer imaju jedan te isti dah, i bio je u pravu. Što se tiče ljudi i nižih životinja uništenih u potopu, čitamo: “Izgibe svako tijelo što se micalo po zemlji, kako ptice, tako i stoka, i zvijeri, i svaki gmizavac što puzi po zemlji, i svaki čovjek: Sve u čijim je nosnicama bio dah života, od svega što bijaše na suhom, pomrije.” – Post. 7:21, 22
Budući da životinjska kreacija živi pomoću istog “daha života” koji omogućuje čovjeku da živi, i životinje su “žive duše”. Ova važna istina skrivena je od usputnog čitatelja Biblije nedosljednošću prijevoda. Na primjer, Postanak 1:24 glasi: “I reče Bog: Neka zemlja izvede živo stvorenje po njegovoj vrsti, stoku, i gmizavce, i zvijeri zemaljske po njihovoj vrsti: i bi tako.” U ovom tekstu, izraz “živo stvorenje” prijevod je točno istih hebrejskih riječi kao one koje su prevedene kao “živa duša” u Postanku 2:7, gdje se referenca odnosi na Adama – pri čemu su riječi “stvorenje” i “duša” prijevodi hebrejske riječi nephesh.
Budući da su prevoditelji nastojali uspostaviti razliku između čovjeka i životinja, što Pismo ne opravdava, upotrijebili su riječ “stvorenje” kada se referenca odnosila na niže životinje, a “duša” kada se tekst odnosio na čovjeka. Nije ni čudo što je Salomon napisao: “Kako gine jedan, tako gine i drugi.”
Ispravnu misao jasno je naveo Salomon, koji je, opisujući što se događa kada čovjek umre, napisao: “Tada će se prah vratiti u zemlju kakav je bio: a duh će se vratiti Bogu koji ga je dao.” (Prop. 12:7) Jednostavna istina iznesena u ovom tekstu zbunjuje umove mnogih zbog pogrešnog razumijevanja riječi “duh”. Ona prevodi hebrejsku riječ ruach, koja jednostavno znači “dah”, ili, kao u ovom slučaju, nevidljivu moć života.
Ovaj tekst ni izdaleka ne sugerira da kada čovjek umre postoji svjesni entitet koji bježi iz njegovog tijela i biva uznesen Bogu na nebo. Riječ “vratiti se” upotrijebljena u gornjem tekstu isključuje mogućnost takvog tumačenja. Tijelo se vraća u prah jer je iz praha i poteklo. Ako je “duh” bio zaseban entitet koji se vratio Bogu, to bi značilo da je prethodno boravio s Bogom i da mu je dopušteno da privremeno dođe na zemlju kako bi nastanio ljudsko tijelo. Kako bi nerazuman bio takav zaključak!
Kako je samo dosljedna Salomonova definicija smrti u odnosu na činjenice iznesene u Bibliji o ljudskoj živoj duši, ili biću. Kada se tijelo i dah vrate svojim izvornim izvorima, živa duša, ili biće, više ne postoji. Ono je umrlo, a smrt je kazna za grijeh. Ezekiel 18:4 jednostavnim riječima objavljuje: “Duša koja griješi, ona će umrijeti.”
Smrt opisana kao “San”
Budući da je Bog obećao vratiti mrtve ljude u život, Biblija one koji su umrli naziva zaspalima. Ovu važnu biblijsku istinu naglasio je Isus u svojoj referenci na smrt Lazara, brata Marte i Marije. Rekao je svojim učenicima: “Prijatelj naš Lazar spava.” Učenici su mislili da Isus misli na prirodni san, pa im je jasno rekao: “Lazar je umro.” – Ivan 11:11-14
Ovdje je Isus iznio jedno od osnovnih učenja Božje Riječi. Lazar je bio mrtav, ali je također “spavao”. Kada je Bog rekao Adamu da će neposlušnost rezultirati smrću – “Zasigurno ćeš umrijeti” – mislio je na gašenje života. Ovo gašenje života bilo bi trajno da nije bilo činjenice da je Bog i dalje volio svoja ljudska stvorenja i osigurao im otkupljenje kroz dar svog ljubljenog Sina da bude Otkupitelj čovječanstva i Spasitelj od smrti. – Ivan 3:16, 17; 1. Tim. 2:3-6
Isus je dao svoje “tijelo”, svoju ljudskost, kao “otkupninu [grčki: odgovarajuću cijenu] za sve”, “za život svijeta”. (Ivan 6:51) Neposlušnost savršenog čovjeka Adama donijela je grijeh i smrt na sve njegove potomke. Božja pravda zahtijevala je “život za život” – smrt savršenog čovjeka Isusa – kako bi se nadoknadila neposlušnost i smrtna kazna izrečena Adamu. Isusova smrt osigurala je “otkupninu”, ili odgovarajuću cijenu, za Adama. Slijedom toga, Isus je taj koji je “po milosti Božjoj trebao okusiti smrt za svakog čovjeka”. (Izl. 21:23; Rim. 5:12-19; Heb. 2:9) Tako je učinjena priprema za plaćanje kazne, smrtne presude, koja je donesena protiv Adama i njegove rase. Iako su svi nastavili umirati, zbog otkupljenja osiguranog preko Krista Isusa, doći će do buđenja mrtvih. Stoga, Biblija koristi izraz “san” kako bi opisala njihovo privremeno odsustvo života.
Oni koji spavaju nesvjesni su vanjskog svijeta, pa tako i oni koji su mrtvi. Oni ništa ne vide, ništa ne čuju, ništa ne znaju. Biblija kaže: “Živi znaju da će umrijeti: ali mrtvi ne znaju ništa.” (Prop. 9:5) Oni koji spavaju mogu se probuditi; stoga oni koji “spavaju” u smrti mogu, i bit će, probuđeni. Kao što je Isus rekao o Lazaru: “Idem da ga probudim iz sna.” (Ivan 11:11) Svi koji spavaju u smrti bit će, božanskom snagom, probuđeni u jutro novog dana na zemlji. Zato čitamo: “Večer donosi plač, a jutro klicanje.” – Ps. 30:5
Marta utješena
Isus i mala obitelj u Betaniji – Marija, Marta i Lazar – bili su posebni prijatelji. Kad se Lazar razbolio, Isus i njegovi učenici bili su na određenoj udaljenosti od Betanije. Sestre su poslale vijest Isusu u vezi Lazarove bolesti, ali on nije odmah otišao k njima. Čekao je dva dana. Isus je tada objavio da je Lazar umro i da spava, te da će ga ići “probuditi iz sna”. – Ivan 11:1-15
Marta je izašla u susret Isusu dok se približavao njihovom domu. Nježno ga prekorivši, rekla je: “Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.” (Ivan 11:21) Marta je bila slomljena srca, a ovo je bila izvrsna prilika da ju Isus utješi, što je i učinio. Koje je to umirujuće riječi utjehe Učitelj izgovorio Marti u njezino vrijeme velike potrebe? Je li joj Isus rekao, kao što je to često rečeno pod sličnim okolnostima: “Marta, tvoj brat zapravo nije mrtav, on je samo odbacio svoju vanjsku ljušturu, svoje tijelo”? Je li rekao da je pravi Lazar življi nego ikad? Je li Isus rekao Marti da vrlo vjerojatno “duša” Lazara lebdi negdje u blizini? Je li rekao: “Marta, nema smrti”?
Isus nije rekao ništa od toga. Prethodno je rekao svojim učenicima: “Lazar je umro”, i sada ne bi proturječio ovoj istini govoreći Marti da je njezin brat življi nego ikad. Ono što je rekao kako bi utješio Martu bilo je u skladu sa svjedočanstvom cijele Božje Riječi. Znajući da je Lazar zapravo mrtav, rekao je Marti: “Uskrsnut će brat tvoj.” – stih 23
Marta nije bila sigurna što točno te riječi impliciraju. Znala je da je Isus budio druge iz smrtnog sna, te je rekla Isusu: “Znam da će ti Bog dati sve što od Boga zatražiš”, ali nije bila sigurna da će Isus u to vrijeme tražiti od Boga da probudi njezinog brata iz smrtnog sna. Odgovorila je: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.” – stihovi 22, 24
Marta je jasno znala da će doći do općeg uskrsnuća svih mrtvih, i da će tada Lazar biti probuđen iz smrtnog sna. Bila je upoznata s obećanjima zabilježenim u Starom zavjetu, te je s poštovanjem i vjerom obratila pozornost na Isusova učenja, tako da je znala da postoji slavna nada u uskrsnuće za cijelo čovječanstvo. Marta je također razumjela da će se opće uskrsnuće dogoditi u “posljednji dan”. Posljednji dan nije “sudnji dan”, kao što su mnogi pretpostavljali. Riječ “dan” u ovom slučaju odnosi se na vremensko razdoblje, vrijeme u velikom Božjem planu za otkupljenje i spasenje ljudske rase od grijeha i smrti.
Postoje različita vremenska razdoblja, ili doba, u Božjem planu spasenja, kako prije tako i nakon Prvog Kristovog dolaska. To su bila pripremna doba u kojima je Bog izabrao i pripremio one koji će surađivati s Isusom u konačnom razdoblju božanskog uređenja, dobu Božjeg pravednog kraljevstva, pod vladavinom Krista. (Jer. 23:5; Matej 6:10) Tada će Božji plan dostići svoj vrhunac u buđenju mrtvih i vraćanju u savršenstvo života za sve koji tada vjeruju i poštuju zakone Kristovog kraljevstva.
Marta je znala za to konačno doba, ili posljednji dan, u Božjem planu, i da će njezin brat, i svi koji su umrli, tada biti probuđeni iz smrtnog sna. Međutim, Marta nije znala je li to ono na što je Isus mislio kada je rekao: “Uskrsnut će brat tvoj”, niti joj je Isus izravno objasnio kakve su mu točno bile neposredne namjere. Umjesto toga, odgovorio je: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će: A tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.” (Ivan 11:25, 26) Poistovjećujući sebe kao “uskrsnuće i život”, Isus je pokazao da je on taj koji će probuditi sve mrtve u posljednji dan. Zatim će, tijekom kraljevstva, dati vječni život svima koji će postati poslušni Božjim principima i koji će tada cijelim srcem povjerovati u njega.
Nakon što je Martu uvjerio u buđenje čovječanstva u uskrsnuću, Isus ju je upitao: “Vjeruješ li ovo?” Marta je odgovorila: “Da, Gospodine: Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji.” (Ivan 11:26, 27) Marta je shvatila, i to s pravom, da će Krist, ili Mesija iz obećanja, biti poslan na svijet da spasi čovječanstvo od smrti, i da će se to ostvariti buđenjem svih onih koji spavaju u smrti. Vjerovala je da je u Isusu “uskrsnuće i život”.
Lazar probuđen
Nakon što je Marta priznala svoju vjeru u Isusa kao Mesiju i u njegovu sposobnost da mrtvima vrati život, vratila se svojoj kući i zamolila Mariju da pođe s njom u susret Isusu, što je ona i učinila. Isusovo je srce bilo dirnuto ovim prizorom tuge i velikog gubitka, te je, zajedno s ostalima, i on zaplakao. Tada je tražio da mu pokažu grobnicu u kojoj je Lazar bio pokopan. – stihovi 28-35
Stojeći kraj grobnice, Isus je zatražio da se odvali kamen ispred ulaza. Tada se Marta usprotivila. Prethodno je priznala vjeru da Isus može vratiti njenog brata u život, ali sada se pitala i rekla Isusu: “Gospodine, već zaudara: jer mrtav je četiri dana.” (stih 39) Isusu to nije bilo važno. Spremao se s Lazarom demonstrirati ono što će na kraju biti ostvareno božanskom snagom za sve koji su umrli, a tamo gdje božanska snaga djeluje nije nimalo važno je li osoba mrtva četiri dana ili tisućama godina; život se može vratiti. Onaj koji je kao Božje oruđe uopće stvorio život itekako je sposoban vratiti ga.
Stojeći pred otvorenom grobnicom, a nakon prigodne molitve, Isus je povikao iz sveg glasa: “Lazare, izađi.” (stih 43) Zanimljivo je primijetiti ono što izvješće ne kaže. Ono ne kaže za Lazara da je otišao na nebo i da se vratio. Lazar nije otišao u nebo. Ono ne kaže da je otišao u ponor vječnih muka i da je pušten iz muka. Ne postoji ponor vječnih muka.
Zapis navodi da kada je Isus uzviknuo: “Lazare, izađi … mrtvac izađe.” Lazar, “onaj koji je bio mrtav”, probuđen je iz smrtnog sna. Oslobođen svojih grobnih povoja, Lazar se pomiješao i ponovno ujedinio sa svojom obitelji i prijateljima, baš kao što je to činio i prije. Vraćen u život, nije bio ni fantom ni duh. Bio je isti Lazar kao i prije. Bilo mu je drago što je ponovno živ, a i njegova obitelj je bila sretna što im se vratio.
“Ne čudite se tome”
Jednom ranijom prilikom, kada je govorio o uskrsnuću mrtvih, Isus je rekao: “Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izaći: oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće suda.” (Ivan 5:28, 29, prema prijevodu ESV – English Standard Version) Ovdje nam je zajamčeno da, baš kao što je Lazar bio pozvan iz groba, tako će i svi mrtvi biti pozvani u vrijeme općeg uskrsnuća.
Primjećujemo da Isus ovdje također govori o dvije opće klase u uskrsnuću – onima koji su činili dobro i onima koji su činili zlo ili su propustili činiti dobro. Oni koji su činili dobro spominju se u stihu 24 kao “vjernici” sadašnjeg doba. Oni neće doći na budući sud, jer svoju kušnju uspješno prolaze u sadašnjem životu. Činivši “dobro” vjerujući i vjerno slijedeći Isusove stope, dokazali su se dostojnima da budu pozvani iz smrti na uskrsnuće “života”. Oni koji se nisu tako pokazali dostojnima bude se iz smrti i dolaze na sud, jer će se njihovo buđenje dogoditi tijekom tisućugodišnjeg sudnjeg dana u svijetu. – Djela 17:31; 2. Pet. 3:8; Otkr. 20:6
Grčka riječ prevedena kao “sud” u Ivanu 5:29 je krisis i ima isto značenje kao naša riječ “kriza”. Svi koji se sada ne pokažu dostojnima života suočit će se s krizom kada budu probuđeni iz smrtnog sna. Tada će, naravno, biti u potpunosti prosvijetljeni o problemima koji su u to uključeni. Bit će im pružena prilika, temeljena na potpunom razumijevanju, da prihvate odredbu za život koja je za njih učinjena preko Krista i da se pokore zakonima njegovog pravednog kraljevstva, koje će tada upravljati poslovima cijelog čovječanstva. Ako prihvate i poslušaju, bit će im vraćeno savršenstvo ljudskog života i živjet će zauvijek. To će biti njihovo potpuno uskrsnuće. Ako ne prihvate i ne poslušaju, bit će vraćeni u smrt. O tom vremenu Petar je rekao da će oni koji ne poslušaju “biti potpuno istrijebljeni” iz naroda. – Djela 3:23, prema prijevodu NIV – New International Version
Vjernici ovog doba, koji su se dokazali dostojnima da žive i vladaju s Kristom, izići će u uskrsnuću u “slavu, čast i besmrtnost”. (Rim. 2:7) Stoga se na besmrtnost ne gleda kao na inherentnu osobinu čovjeka, već kao na slavnu nagradu ponuđenu onima koji su voljni patiti i umrijeti s Isusom da bi mogli živjeti s njim. Kao sunasljednici s Isusom u njegovom kraljevstvu, ovi će također biti suci zajedno s njim tijekom tog razdoblja suđenja. – 1. Kor. 6:2; Otkr. 3:21; 5:10
Kakav će to biti sretan vrhunac Božjeg plana! Vladavina grijeha i smrti do koje je došlo Adamovim prijestupom u Edenu neće trajati zauvijek. Svi koji su umrli tijekom ovog dugog razdoblja plača bit će probuđeni i dobit će osobnu priliku da poslušaju Božje zakone i žive zauvijek na zemlji.
Ovo je slavna nada za čovječanstvo, a Božji ju prorok David slikovito i prekrasno opisuje. Citiramo: “Recite među narodima: GOSPODIN kraljuje. Svijet je čvrsto utemeljen, ne može se pomaknuti; on će suditi narodima pravedno. Neka se raduju nebesa, neka kliče zemlja; neka huči more i sve što je u njemu. Neka likuju polja i sve na njima; neka pjeva od radosti sve drveće šumsko. On dolazi suditi zemlji. On će suditi svijetu u pravednosti, a narodima u svojoj vjernosti.” (Ps. 96:10-13, NIV)
Uistinu, postoji život nakon smrti, jer će božanskom snagom mrtvima biti vraćen život. To je velika nada koja nam se nudi u Božjoj Riječi.
UREDIO I PRILAGODIO: BRAT Miroslav Đurak
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35