>
Posebno Izdanje / 2024 — Povijest Istraživača Biblije
(Tjedna Biblijska Pouka za Kućanstvo Vjere)
„Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” (Mat. 6:10). Taj iskreni izraz vjekovne nade prvi je izgovorio Isus kada je postavio načela pobožne i usrdne molitve za sva vremena. Svaki naraštaj od tada ponavlja ovu molbu za dolaskom Božanskog Kraljevstva na zemlju, kada će zlo biti iskorijenjeno iz ljudskih srca i kada će svi, da upotrijebimo jezik starih proroka, poznavati Boga, od najmanjega do najvećega. Da će u povijesti doći vrijeme kada će kraljevstva ovoga svijeta ustupiti mjesto Božjem kraljevstvu, a narodi zemlje hoditi i živjeti svoje živote u svjetlu tog kraljevstva (Otk. 11:15; 21:24), duboko je ukorijenjeno u novozavjetnoj teologiji i kršćanskoj vjeri, iako u modernim vremenima težnje za spiritualizacijom i racionalizacijom u suvremenoj misli sve više tumače ovu zlatnu viziju kroz prizmu moći i etike Kristovog učenja koje utječe na srca kršćanskih vjernika i vlada njima. Rana Crkva nije poznavala takvo ograničenje; za njih je judeistička ideja o Posljednjem danu – kada se Mesija pojavljuje u moći i slavi, uskršava mrtve, nagrađuje sve istinske vjernike i osuđuje nepravedne – procvjetala u punom razvoju u shvaćanju svemoguće i svedobre Mesijanske vladavine nad narodima zemlje, mrtvima i živima, tijekom čitavog Doba u kojem će pred njih biti stavljena vječna pitanja života i smrti radi konačne odluke. Ti rani kršćani, kao i njihovi suputnici iz kasnijih naraštaja, vjerni svom pozivu u nadi da će dostići duhovne uvjete nebeskog svijeta kako bi „bili s Kristom”, jasno su razumjeli da će zahvaljujući svom iskustvu i pripremi biti vođe i učitelji svim ljudima u ovom novom Dobu, kako bi ih doveli do konačnog pomirenja s Bogom. Stoga su oni tumačili uvjeravanja našega Gospodina i vizije Otkrovitelja o vladavini svetih kao prikaz takvog razdoblja služenja i rada na naviještanju Evanđelja te poticanju na obraćenje i preobrazbu.
Da će to biti privilegija i dužnost Crkve tijekom tog sudbonosnog razdoblja, više su puta naglašavali promišljeni mislioci. Dr. Cox je u djelu Salvator Mundi rekao: „Kada se Evanđelje ponovno bude propovijedalo, možda Krist neće biti propovjednik, ili barem ne jedini propovjednik. […] Ako smo među onima koji su izabrani i otkupljeni, možda ćemo upravo mi biti ti sretni glasnici Božje ljubavi i milosrđa onima koji se još uvijek čiste od svojih grijeha […] ulazeći tako odjednom u vječnu Božju muku i u Kristovo otkupiteljsko djelo; suosjećajući, poput Oca, u svim grijesima i patnjama nepravednika […] ne bismo li ikako spasili neke. Možda će se upravo kroz našu službu ispuniti Božji naum, da se sav Izrael spasi i da uđe punina pogana. Daj Bože da bude tako; jer to bi zasigurno bila beskrajno božanskija služba i nagrada nego sjediti, odjeven u bijele haljine, i prebirati po zlatnim harfama.”⁶
Još jedan poznati i voljeni propovjednik, dr. F. B. Meyer (1847. – 1929.), jednom je napisao: „Mi trebamo biti svećenici i kraljevi. Postoje nepregledna prostranstva u svemiru koja će možda trebati evangelizirati, njima upravljati ili na njih utjecati u smjeru pravednosti. Moguće je da važne sfere službe trebaju ispuniti oni koji su naučili tajnu pobjede nad materijalizmom s jedne strane, i nad Sotoninom moći s druge. Stoga bi zemlja mogla biti škola, poligon za obuku, mjesto kušnje za sluge i vojnike onoga svijeta. Ova misao ne mora biti u sukobu s idealima počinka i bogoslužja koje obično povezujemo s budućim životom. Vječnost će svima pružiti prilike. No, ako je dolikovalo Onome radi kojega je sve i po kojemu je sve, da Početnika njihova spasenja učini savršenim kroz patnju iskušenja, logično je da Njegovi drugovi i vojnici moraju proći kroz isto, kako bi postali više nego pobjednici, te kako bi, pobijedivši, mogli s Njim sjesti na Njegovo prijestolje, kao što je i On pobijedio i sjeo sa svojim Ocem na Njegovo prijestolje.”¹⁶
Mesijansko doba poznato je i kao Milenij, riječ koja znači tisuću godina, zbog njezine upotrebe u Knjizi Otkrivenja gdje se koristi ekvivalentna grčka riječ chilia. Osim ovog odlomka u Knjizi Otkrivenja, nema pravog autoriteta za to da bi ovo Doba doslovno trebalo trajati tisuću godina. Židovska misao iz nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja pretpostavljala je različita razdoblja u rasponu od četiri stotine godina naviše. Priroda djela koje se treba ostvariti tijekom tog Doba, sa stajališta ljudskog rasuđivanja, zaista zahtijeva dugo vremensko razdoblje za svoje ispunjenje. Protjerivanje grijeha iz srca svih koji mogu biti uvjereni da se klone nepravednosti, proces evangelizacije i obraćenja koji je nužan preduvjet, vrlo drastična i potpuna preorijentacija ljudskog razmišljanja i rasuđivanja u gotovo svakoj sferi života, u kombinaciji s čišćenjem i obnovom same zemlje te njezinom fizičkom transformacijom u prikladan i odgovarajući dom za obnovljeni ljudski rod – sve je to zadatak tako kolosalnih razmjera da bi se nekome moglo oprostiti ako bi se zapitao je li i tisuću godina dovoljno za njegovo izvršenje. Budući da je, međutim, ova brojka jedina od mogućih alternativa koja posjeduje (doduše ograničenu) potvrdu Svetog pisma, možda ju je najbolje prihvatiti kao najtočniji prikaz tog stanja. U našem razmišljanju činimo dobro ako zadržimo ovaj mentalni koncept Milenija kao tisućgodišnje Kristove vladavine nad zemljom.
Milenij je sinonim za teološki Sudnji dan. U to nema sumnje. Oba razdoblja, ili događaja, započinju Kristovim povratkom na zemlju prilikom Njegovog Drugog dolaska, kao i uskrsnućem mrtvih. Oba svjedoče o procesu suđenja i presude, utvrđivanju podobnosti ili nepodobnosti svake ljudske duše za vječni život. Oba završavaju uklanjanjem zla i nepopravljivih zločinaca iz Božjeg stvaranja te uvode one koje je Bog odobrio u vječno stanje u kojem više nema grijeha, zla i smrti, a Krist je sve u svima.
To je imao na umu sveti Pavao kada je rekao atenskim filozofima da je Bog „odredio dan u koji će pravedno suditi svijetu po čovjeku kojega je za to odredio” (Djela 17:31), a Isus svojim učenicima: „u preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih” (Mat. 19:28). Kako god su učenici u svojoj tadašnjoj nezrelosti tumačili te riječi, kasnija i zrelija kršćanska misao povezuje ih s Isusovim vlastitim inzistiranjem u Luki 22:24-30 na tome da vladavina s prijestolja, koja je buduća dužnost Crkve, nije diktatorska vladavina poput one zemaljskih moćnika, već stanje služenja, u kojem su oni sluge svima kroz izvršavanje službe koja svim ljudima donosi blagoslove i prednosti Mesijanskog kraljevstva.
Iako je na taj način Sudnji dan, Milenij je u vrlo stvarnom smislu i dio Dana milosti. Prilika za pokajanje i obraćenje nije završila, niti bi zaista mogla završiti dokle god bilo kojoj ljudskoj duši nedostaje potpuno prosvjetljenje po pitanjima dobra i zla, ili spoznaja o Kristu i životu koji može doći samo po Njemu, ili dokle god je sposobna izvući korist iz lekcija i iskustava iz prošlog života te iz Kristova evanđelja koje će se tada tako snažno i moćno naviještati. Gotovo bi se moglo reći da postoji vitalna veza između ova dva pojma te da Milost i Sud idu ruku pod ruku. Od Duhova pa do kraja Milenija postojala je i postojat će prilika za pokajanje, obraćenje i prihvaćanje u Božju obitelj. Od Duhova pa do kraja Milenija sud je djelovao i djelovat će, tako da svako namjerno i svjesno dobro ili zlo djelo oblikuje i stvara karakter u smjeru dobroga ili lošega, čineći time postizanje Božanskog ideala u budućnosti malo lakšim ili malo težim. Čovjek koji se vrati iz mrtvih na početku Milenija nakon žalosno potraćenog života, shvatit će da mora puno toga nadoknaditi; iako će mu pokajanje, obraćenje i prihvaćanje Krista kao Gospodina donijeti pomirenje s Bogom, on još uvijek mora postići bogolikost u svom karakteru, a to se može postići samo osobnim razvojem. Anđeo otkrovitelj, govoreći o tom danu proroku Danielu (12:2), spomenuo je neke koji se bude za vječni život, a druge za sramotu i vječni prijezir. Milenij je stoga vrijeme pomiješanog mraka i svjetla, ali ipak vrijeme u kojem svjetlost postupno guta tamu, tako da će, citirajući Zahariju, „u večernje doba biti svjetlo”. Na kraju ovog velikog Dana milosti i suda, mračna sjena zla će nestati i nikada se više neće vratiti.
Suvremeni pogled na Kristovu milenijsku vladavinu – u onim krugovima u kojima se Njegov premilenijalni dolazak prihvaća i očekuje – prečesto podbacuje, prikazujući je samo kao produžetak sadašnjeg svjetskog poretka, makar i pod Božanskim suverenitetom. Tako se misli da će se život i smrt odvijati otprilike kao i sada, osim što će se normalan ljudski životni vijek znatno produžiti; zlo i činjenje zla postupno će se eliminirati, a generacija će slijediti generaciju, pri čemu će se svaka roditi u svijetu koji postaje sve bogolikiji, sve dok na kraju ne dođe Sudnji dan kada će mrtvi uskrsnuti, a sva zemaljska pitanja biti privedena kraju. No, u Mileniju se krije mnogo više od toga. Na prvom mjestu, i kao stvar temeljnog načela, ovo nadolazeće Doba pravednosti uopće nije produžetak postojećeg svjetskog poretka; to je potpuno novi početak. Petar ga naziva „novim nebom i novom zemljom, u kojima prebiva pravednost” (2. Petr. 3:13), nasuprot „sadašnjem zlom svijetu” koji će proći. Postojeći svjetski poredak, sa svim svojim silama, vlastima, standardima i praksama koje podržavaju i potiču dominaciju zla nad čovječanstvom, mora se privesti kraju, a na njegovo će mjesto doći novi sustav pod Božanskim okriljem u kojem će se nastaviti djelo pomirenja Krista i Njegove Crkve. Budući da je to posljednja i najvažnija faza Dana milosti, u kojoj će se odlučivati o dostojnosti vječnog života za svakog pojedinca, uskrsnuće mrtvih ne događa se na kraju, već tijekom početnih faza tog razdoblja, kako bi svi ljudi svih generacija sve do samoga početka imali punu i slobodnu priliku potpuno spoznati Božju milost u Kristu i donijeti svoju vječnu odluku. Stoga će ono što se može nazvati „adamičnom smrću”, smrću koja inače snalazi sve ljude rođene u Adamu (Rimlj. 5:12-19), prestati sa samim početkom tog Doba i ljudi će živjeti u vremenu novog života, što je doslovna implikacija Isusova spominjanja „preporoda” u Mateju 19:28, kada On preuzme vladavinu nad svijetom. Ljudi neće umirati kao što umiru danas; ako već pripadaju Kristu, ili ako Mu se tada bezrezervno predaju, oni prelaze u vječni život i u sudbinu koju im je Bog namijenio. Ako su postali toliko vezani uz zlo da u njima više nema kapaciteta za pokajanje i ostaju otporni na Spasiteljev poziv, onda ne preostaje ništa drugo nego gubitak života koji je u njima, jer ne može biti nastavka života bez Boga. Isus je stoga, jednom nezaboravnom prigodom, rekao: „Dolazi čas kad će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izaći, oni koji su činili dobra djela na uskrsnuće života, a oni koji su činili loša djela na uskrsnuće suda” (Ivan 5:28-29). Ovdje božanski zakon odmazde stupa na punu snagu: „što tko sije, to će i žeti” (Gal. 6:7). Svaki se čovjek budi na uskrsnuće „prema svojim djelima” – izraz koji se u tom kontekstu javlja sedam ili osam puta u Svetom pismu. Bit će obilje prilika i svakog poticaja za pokajanje, obraćenje i očišćenje od posljedica prošlosti, ali unatoč tome svaki se čovjek budi s karakterom i sklonostima kakve je imao kada je umro; izopačeni, nemoralni, iskvareni naći će se pred zadaćom preobrazbe i rehabilitacije ukoliko žele dostići život koji neće biti ništa manje „uskrsnuće suda” zbog činjenice da neće biti konačno osuđeni prije nego što dobiju priliku za preobrazbu. Jedan je duboki mislilac davno postavio maksimu: „Sva će skrivena djela, bila ona dobra ili zla, Bog izvesti na sud” (Prop. 12:14). Mnogi su se zavaravali misleći da su izbjegli snagu tog zakona, no u nadolazećem Dobu spoznat će da nije tako; djela iz prošlosti optužuju ih i oni moraju pronaći oslobođenje od posljedica tih djela. Put povratka može biti bolan i naporan, tim više što će njihovi često tajni grijesi i neobjavljeni zli postupci biti izneseni na svjetlo dana. Upravo je zato anđeo otkrovitelj, govoreći Danielu o istom ovom vremenu i istoj stvari, upotrijebio gotovo identičnu frazu kao i Isus: „Mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudit će se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prijezir” (Dan. 12:2). U tom istom kontekstu Isus je govorio o relativnim položajima pred Bogom koje su imali nevjerni ljudi Njegovog doba te stanovnici Sodome, Gomore i Ninive iz drevnih vremena koji su bili uništeni zbog svoje izopačenosti. Da su moćna djela koja je On učinio u galilejskim gradovima bila učinjena u Sodomi, Gomori, Tiru i Sidonu, oni bi se „pokajali” i „ostali bi do današnjeg dana”, rekao im je. Stoga, nastavio je, bit će lakše Sodomi i Gomori, Tiru i Sidonu na Sudnji dan nego njima (Mat. 11:20-24; Mar. 6:11; Luka 10:12-14). Prema Isusovom mišljenju, prezreni stanovnici gradova u ravnici nisu bili tako krivi kao nevjerni Židovi kojima je On došao; na milenijskom sudu njima neće biti tako teško kao tim Židovima. Iako su bili izopačeni – a ta je izopačenost uvelike bila plod neznanja – njihovi karakteri nisu bili tako odlučno okrenuti protiv pravednosti kao kod kasnijih nevjernika, pa će im stoga biti znatno lakše odazvati se na poziv Evanđelja kada im on bude predstavljen. Isus je rekao da bi se oni pokajali da im je Njegova poruka bila propovijedana – opaska koja neizbježno navodi na pitanje: ako bi se grešnici iz Sodome i Gomore pokajali da im je Evanđelje propovijedano, zašto im nije propovijedano? Jedini odgovor dosljedan svakom istinskom vjerovanju u Božju ljubav i pravdu glasi da im se Evanđelje tek treba propovijedati, prije nego što prilika za to zauvijek završi. Činjenica da to dolazi nakon katastrofalnog događaja koji je okončao njihov prvi zemaljski život potpuno je nebitna. Oni će se vratiti, i pod Kristovom dobrom i pravednom vladavinom čut će poruku koju nisu čuli, te se suočiti s pitanjem koje u tim davnim danima pred njih uopće nije ni bilo stavljeno.
Dok raspravljamo o ovom aspektu teme, prepoznaje se da velik dio kršćanskog promišljanja o Mileniju pretpostavlja sljedeće: iako se Crkva „preobražava” u nebeske uvjete kako bi bila s Kristom na početku, pri Njegovom dolasku, opće uskrsnuće svijeta ne događa se sve do kraja Milenija. Taj vrlo čest dojam temelji se na samo jednom tekstu u Svetom pismu, opasci u Otkrivenju 20:5: „A ostali mrtvi ne oživješe dok se ne svrši tisuću godina.” Među znanstvenicima postoji suglasnost da je ova rečenica umetak (interpolacija), vjerojatno iz petog stoljeća, te da nije dio originalne Knjige Otkrivenja. U rukopisima i verzijama iz kasnijih razdoblja nakon petog stoljeća, taj odlomak uglavnom nedostaje u onima istočnog podrijetla (iz Grčke i Sirije), a uglavnom se pojavljuje u onima zapadnog podrijetla (latinskim). Čini se da je najraniji pisani spomen te ideje o uskrsnuću na kraju Milenija zabilježen u spisima Laktancija, s početka četvrtog stoljeća, a najvjerojatnija je pretpostavka da je interpolacija izvedena iz stare judaističke ideje o uskrsnuću i uništenju zlih na Posljednji dan te osmišljena kako bi podržala augustinsku teologiju koja je na Milenij gledala kao na vrijeme vladavine Crkve nad narodima od Prvog do Drugog dolaska, do kojeg bi se opće uskrsnuće prirodno moralo odgoditi. Kada se shvati da je sama svrha Milenija obraćenje i ulazak u vječni život „svih koji to žele” iz svih generacija, mrtvih ili živih, nesklad ove interpolacije postaje očit.
Postoji, dakle, Prvo i Drugo uskrsnuće. Prvo uskrsnuće je ono koje se odnosi na Crkvu (Otk. 20:4-6), koja je uskrsnuta na život u nebeskom svijetu i zajedništvu sa svojim Gospodinom u Njegovom nadolazećem djelu za čovječanstvo. Stoga moramo pretpostaviti da članovi uskrsle Crkve upravljaju poslovima kraljevstva na zemlji, dok je njihov vlastiti dom u nebeskoj sferi. Drugo uskrsnuće obuhvaća ostatak čovječanstva, koje je vraćeno u život na zemlji u novostvorenim ljudskim tijelima, preuzimajući nit postojanja tamo gdje je prekinuta smrću, te odgovarajući (ili ne, ovisno o slučaju) na priliku za život koja će im se tada pružiti. Mora se prihvatiti činjenica da većina ovih uskrslih u prijašnjem životu nikada neće ni čuti za Krista, ili će u najboljem slučaju primiti uvelike iskrivljenu predodžbu o Njegovoj osobi, poruci i o Božjim naumima. Stoga će početak Milenija i vjerojatno postupno pojavljivanje na zemlji, generacije za generacijom iz prošlosti, uključivati kolosalno djelo evangelizacije kakvo svijet još nije vidio.
Jedna velika prepreka bit će uklonjena. Postojat će veliko ograničenje u vanjskom provođenju zla. Iako će i tada, baš kao i sada, biti nemoguće učiniti ljude dobrima pomoću zakona, sasvim je moguće i potpuno prikladno da Božanska moć djeluje na takav način da ljudi neće moći ozlijediti svoje bližnje niti im nanijeti nepravdu, niti će ih moći ometati u njihovom nastojanju da slijede pravednost. Čovjek čije je srce potpuno odlučno u suprotstavljanju privlačnoj Božjoj moći te koji zbog ljubavi prema nepravednosti želi ostati u njoj, bit će kroz ostvarivanje vlastite slobodne volje prepušten tom stanju, no bit će potpuno nemoćan projicirati svoje zle želje u djela koja bi naškodila drugima ili nanijela štetu novom stvorenju koje se upravo izgrađuje na zemlji. Knjiga Otkrivenja govori o tome kako je Đavao, Sotona, svezan „da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina” (Otk. 20:2-3); imajući na umu biblijsko ustrajanje na tome da je velik dio zla i grijeha koji vlada u ljudskim srcima posljedica djelovanja tog zlog genija, lako je zamisliti stanje društva u kojem nijedan čovjek ne mora živjeti u strahu ili strepnji od zlonamjernih vanjskih sila ili utjecaja. U takvoj sigurnosti on može nastaviti s progresivnom rehabilitacijom vlastitih nedostataka u smjeru te potpune sukladnosti sa slikom Krista, što i jest cilj ovog milenijskog iskustva. Upravo je s tom idejom na umu starozavjetni prorok govorio o miru i sigurnosti ovog radosnog dana: „Zlo se više neće činiti, niti će se pustošiti […] jer će zemlja biti puna spoznaje Gospodnje kao što vode prekrivaju more” (Iza. 11:9); lav će ležati uz janje, ljudi će žeti plod svoga vlastitog rada i drugi ih neće pljačkati (Iza. 65:21-22) te će na sve moguće načine „djelo pravednosti biti mir, a plod pravednosti pokoj i sigurnost dovijeka” (Iza. 32:17).
Istodobno s ovom preobrazbom ljudskog duha u cijelom ljudskom društvu, odvija se i obnova same zemlje. Obećanje da će „pustinja procvjetati poput ruže” (Iza. 35:1) postalo je moderan klišej koji se primjenjuje na svako veće postignuće u poboljšanju okoliša, no to neće biti nikakav klišej kada doživi svoje predviđeno ispunjenje u Dobu koje dolazi. Oslobođen dvostrukog prokletstva komercijalnog iskorištavanja radi privatnog profita i nerazumnog rasipanja prirodnih bogatstava radi trenutnog užitka, sam će se planet transformirati u prekrasan i plodan dom za čovječanstvo, za što je prvobitno i stvoren. Napokon će Eden ponovno procvjetati! Ovoga puta to neće biti putem izravne pripreme kroz čin Božanske moći, već kroz rad stvorenja koja u njemu prebivaju. Čovječanstvo u cjelini ispunjavat će zadaću utjelovljenu u priči o stvaranju kako je zabilježena u Knjizi Postanka, u kojoj čovjek surađuje s Prirodom na stvaranju svega što je potrebno za život i sreću ljudi na zemlji, i pritom uređeno gospodari na dobrobit svih živih bića. Čak je i u tome prisutan element odmazde, jer je zemlja danas u jadnom stanju zbog lošeg ljudskog upravljanja; riječ „zagađenje” je na usnama gotovo svih ljudi: bit će potrebno opsežno istraživanje i puno teškog rada prije nego što ljudi budu mogli preokrenuti sadašnji trend te usmjeriti zemlju natrag prema njezinoj prvobitnoj plodnosti i ljepoti. Sve je to dio Božanskog edukacijskog programa putem kojeg će ljudi, kroz iskustvo, naučiti o neizbježno destruktivnim rezultatima sebičnosti i grijeha te, nasuprot tome, o kreativnoj moći koja je inherentna pravednosti.
Neki će možda ishitreno reći da je ova ružičasta slika budućnosti iznimno privlačna i poželjna, ali i potpuno neostvariva zbog navodne nemogućnosti da se na zemlji smjeste svi ti milijuni iz prošlih generacija. Jednostavna vjera naših predaka u srednjem vijeku izdigla se iznad svega toga. Sveto im je pismo govorilo – kao što govori i nama – da će na Sudnji dan svi mrtvi uskrsnuti u svojim tijelima i stati pred Suca, i oni su u to vjerovali. Iako neke od onih prilično mračnih simbola ne tumačimo tako doslovno kao oni, ipak ostaje činjenica da doktrina milenijske Kristove vladavine na zemlji zaista zahtijeva da cjelokupno prošlo čovječanstvo zajedno naseli ovaj planet na, u svakom slučaju, tisuću godina svog razdoblja milosti, čak i ako se ljudska rasa prestane i dalje širiti i to više ne bude obilježje normalnih ljudskih odnosa. Bila bi to nadasve neobjašnjiva okolnost da je Bog, pri osmišljavanju takvog poretka, previdio problem smještaja.
Možemo biti uvjereni da je On donio cjelovitu opskrbu za to. Zapravo, ovakva se vrsta prigovora obično iznosi imajući na umu sadašnju brojnu svjetsku populaciju, od tri milijarde ili više, te česte tvrdnje da se svijet suočava s glađu zbog nemogućnosti da se sve njih nahrani. Pod sadašnjim komercijalnim sustavom, u kojem se hrana uzgaja zbog novca te oni koji ne mogu platiti ne mogu ni jesti, a hrana koja se ne može uzgajati zbog profita se uopće ni ne uzgaja, to doista može biti tako, no pod milenijskom će administracijom stvari biti bitno drugačije. „Zemlja će dati svoj urod”, kaže prorok, pa uza barem većinu ljudi koji će entuzijastično surađivati i prihvaćati savjete i upute svojih nebeskih savjetnika, te uz prednosti otkrića koja će neometano istraživanje zasigurno donijeti na opću korist, nema nikakve sumnje da će zemlja koju je Bog dizajnirao kako bi podržavala živote svih stvorenja kojima je dao postojanje, doista to i činiti. Iako po samoj prirodi stvari nije moguće sa sigurnošću reći koliko je ljudi živjelo od početka, sigurno je da su te brojke tek u posljednja dva stoljeća bile imalo znatne u usporedbi s daljom prošlošću. Jedan je mjerodavan stručnjak (Putnam) na temelju dostupnih podataka izradio procjene – i to ne s biblijskog stajališta niti u svrhu podrške nekoj doktrini ili teoriji – o vjerojatnoj svjetskoj populaciji u prošlim vremenima.¹⁷ Prije tri stoljeća svjetska je populacija brojala pola milijarde – jednu sedminu današnje. U Kristovo vrijeme iznosila je oko dvjesto milijuna, a u Abrahamovo vrijeme, dvije tisuće godina ranije, otprilike pedeset milijuna. Ne bi bilo teško detaljno analizirati takve procjene i pokazati kako Svevišnji dovodi zemaljska pitanja k vrhuncu točno na vrijeme kako bi izbjegao prenapučenost ljudskoga doma.
Završetkom Mesijanskog doba dolazi i kraj Dana milosti. Bit će pružena svaka moguća pomoć za prosvjetljenje svih ljudi u temeljnim načelima istine i dobrote. Krist će biti propovijedan te nitko neće moći tvrditi da je ostao u neznanju. Životi ljudi prolazit će u okruženju koje je potpuno poticajno za ispravno postupanje. Nitko se neće moći pozivati na utjecaj nepovoljnih okolnosti kao opravdanje za to što nije uspio prihvatiti Spasitelja. Ponuda za život bit će pružena uz svaki mogući poticaj da se prihvati. Bog će se uistinu sagnuti s Neba da bi spasio sve koji se uopće mogu spasiti. U nadahnutoj slikovitosti Knjige Otkrivenja: „Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu” (Otk. 21:3-4).
Od mnogih slikovitih opisa tog nadolazećeg Doba koji su napisani, možda nijedan nije toliko privlačan i rječit kao odlomak u djelu Božanski plan vjekova C. T. Russella. Iako je napisan krajem devetnaestog stoljeća te bi današnja pragmatičnija generacija njegovu strukturu mogla smatrati pomalo „kićenom”, nekoliko minuta provedenih u privikavanju na njegovu atmosferu vrlo bi lako moglo rezultirati prijenosom barem malog dijela onog mira i zadovoljstva koji će nesumnjivo ispuniti svaki ljudski um u tom blagoslovljenom danu.
„To je onaj udio koji je Bog odlučio dati ljudskoj rasi. A kakav je to tek slavan udio! Zatvorite na trenutak oči pred prizorima bijede i jada, propadanja i tuge koji zbog grijeha još uvijek prevladavaju, te u svom umu zamislite slavu savršene zemlje. Niti jedna mrlja grijeha ne kvari sklad i mir savršenog društva; nema ogorčene misli, ni neljubaznog pogleda ili riječi; ljubav, koja izvire iz svakog srca, nailazi na srodan odgovor u svakom drugom srcu, a dobronamjernost označava svaki čin. Tamo bolesti više neće biti; ni boli ni patnje, niti ikakvog dokaza propadanja – pa čak ni straha od takvih stvari. Razmislite o svim slikama razmjernog zdravlja i ljepote ljudskog obličja i lica koje ste ikada vidjeli, i znajte da će savršeno čovječanstvo po ljepoti nadmašivati čak i to. Unutarnja čistoća te mentalno i moralno savršenstvo dat će pečat i veličati svako blistavo lice. Takvo će biti društvo na zemlji, a ožalošćenima koji plaču sve će suze biti obrisane kada shvate da je djelo uskrsnuća potpuno.
A ovo je tek samo promjena u ljudskom društvu. Prisjetimo se i da zemlja, koja je ‘stvorena da bi bila naseljena’ takvom rasom bića, treba biti prikladno i ugodno boravište za njih. Raj će biti obnovljen. Zemlja više neće rađati trnjem i dračem, i neće zahtijevati znoj ljudskog lica da bi dala kruh, nego će ‘zemlja dati svoj urod’. ‘Pustinja će procvjetati poput ruže.’ Priroda sa svom svojom ugodnom raznolikošću pozivat će čovjeka iz svakog smjera da traži i upozna slavu, moć i ljubav Božju; i um i srce radovat će se u Njemu.”⁷
O vječnim godinama koje leže s onu stranu kraja Mesijanskog doba, Sveto pismo govori malo ili nimalo. Nema nikakve sumnje da su to godine kontinuirane aktivnosti i sve većih postignuća u interesu Božjeg stvaranja. Ništa nije statično u Božjem svemiru, pa iako je istina da će ljudska rasa do tog trenutka dostići savršenstvo i potpuno jedinstvo s Bogom, a sve će zlo i zlotvori zauvijek nestati, zacijelo je tako da još nezamislive slave očekuju ljude u velikom onostranom. O trijumfima tog napretka u beskonačnost nije moguće govoriti, već samo reći da su oni sudbinsko naslijeđe svakoga čovjeka koji se, bilo sada ili u budućem Dobu, bezrezervno i potpuno predao Gospodinu Isusu Kristu te preko Njega dobio život. A za sve te nebrojene mase čovječanstva koje moraju dočekati početak nadolazećeg Doba kako bi primile onu spoznaju koja će im jedina omogućiti donošenje te ključne odluke, doći će blagoslovljeni poziv iz Otkrivenja 22:17: „I Duh i nevjesta govore: ‘Dođi!’ I tko čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!”
OD DOPISNIKA IZ VELIKE BRITANIJE
Tko Su Istraživači Biblije?
Istraživači Biblije su neovisna, ne-denominacijska Kršćanska zajednica. Skupštine su raširene po cijelom svijetu. Svaka mjesna skupština je u potpunosti neovisna, nemamo glavno sjedište
Skupštinski starješine su neplaćeni i izabrani od mjesnih skupština na razdoblje od godinu dana, na temelju Biblijskih preduvjeta koji su navedeni u 1. Tim.3 i Titu 1.
Nema sakupljanja članarine. Svi se troškovi pokrivaju dobrovoljnim prilozima
U mnogo slučajeva nemamo svoje mjesto sastajanja već unajmljujemo prostore dok se manje grupe sastaju u privatnim domovima
Naše Aktivnosti:
Imamo tematska proučavanje Biblije svakog tjedna po nekoliko puta. Srdačno pozivamo sve iskrene kršćane da nam se pridruže. Naš email: (info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com). Slobodno se javite za informacije o sastancima i slično. Kliknite na kontakt gore za više informacija
Aktivni smo u širenju evanđeoske poruke – govoreći drugima o Božjim veličanstvenim planovima putem novina, video izdanja, televizije, radia, literature i interneta
Mnoge skupštine sponzoriraju godišnje regionalne kongrese. Međunarodni kongres se održava svake dvije godine u Evropi
Ohrabrujemo roditelje da u skladu sa svojom odgovornošću pruže svojoj djeci religioznu poduku i odgovarajući odgoj. Međutim, većina skupština pruža pripremu dječjih grupa za proučavanje Biblije tzv. nedjeljne škole na svojim nedjeljnim sastancima i na kongresima
Za Nas Biblija Jasno Uči:
DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. —1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29
DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8
DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6
DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4
DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6
DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35